Edgar Allan Poe

Putem mračnim, pustim tlima,
Gdje anđela tek zlih ima,
Gdje idol kog zovu Noć,
S crnog trona širi moć,
Ovdje nedavno iz tmule,
I krajnje ja stigoh Tule-
S praznog divljeg sljemena što leži, bez bremena,
Van Prostora - van Vremena...
Edgar Allan Poe bio je američki pjesnik, pisac, urednik i književni kritičar iz razdoblja romantizma. Smatra ga se osnivačem detektivske fikcije, a velik je i njegov doprinos tada novonastalom žanru znanstvene fantastike. Jedan od najvećih pisaca tog žanra, Jules Verne, godinama kasnije napisao je „Antarktički misterij“, nastavak Poeve pripovijesti „Doživljaji Arthura Gordona Pyma“. Za najbolja literarna ostvarenja kriminalističke tematike svake se godine dodijeljuje „Edgarova nagrada“.
Poe je bio rođen u Bostonu 1809. godine, kao drugo dijete. Otac je napustio obitelj odmah po njegovu rođenju, a 1811. umrla mu je majka. Posvojio ga je John Allan, imućni trgovac duhanom. 1826. godine Poe je upisan na Virginijsko sveučilište, ali ga napušta nakon prvog semestra zbog kockarskih dugova.
Kao osamnaestogodišnjak Poe se posvađao s očuhom i prijavio u vojsku koristeći lažno ime i slagavši da su mu 22 godine. Iste godine uspio je izdati prvu kratku zbirku pjesama, „Tamerlane i druge pjesme“, objavljenu pod pseudonimom „Bostonac“. Nedugo potom mu je umrla i maćeha, a višegodišnja svađa s očuhom - koji nije odobravao njegov životni odabir pjesnika - eskalirala je konačnim odricanjem skrbništva. Zbog namjernog neposluha i zanemarivanja dužnosti Poe je 1831.godine izbačen iz vojske te se potpuno posvećuje pisanju. Nekoliko godina kasnije oženio je Virginiju Clemm, svoju tada trinaestogodišnju rođakinju.

U to vrijeme Poe je počeo pisati i prozna djela, a kratkom pričom „Poruka u boci“ postigao je prvi zapaženiji uspjeh osvojivši 50 dolara, što je bila poprilična suma u ono vrijeme. Pripovijest „Doživljaji Arthura Gordona Pyma“, dovršena 1838. godine, napokon ga je učinila slavnim, iako je i dalje često živio na granici siromaštva. Tih godina napisao je i mnoštvo ostalih poznatih priča kao što su „Ubojstva u ulici Morgue“, „Crni Mačak“, „Maska crvene smrti“, „Jama i njihalo“, „Ukradeno pismo“ te mnoge druge. Istovremeno se bavio i uredništvom te napisao mnoge članke i osvrte kojima je ojačao reputaciju oštrog književnog kritičara.
Dvadesetogodišnja Virginija počela je pokazivati prve znakove tuberkuloze, zbog čega je Poe često bio depresivan i sve se više odavao piću. Po prirodi je bio vrlo svadljiva osoba, a nikada se nije uspio othrvati ni životu u bijedi i dugovima.
1845. godine napisao je „Gavrana“, mračnu poemu o izgubljenoj ljubavi koja je do danas ostala njegovo najzapaženije djelo. Virginija je umrla dvije godine kasnije, u 25. godini, što je potpuno slomilo Poea. Shrvan gubitkom još jedne u nizu žena koje je volio, Poe gubi i ono malo nade što mu je ostalo te kreće ususret tragičnom svršetku.
(...) I taj Gavran postojano, još je tamo, još je tamo,
Na Paladi blijedoj sjedi, što se iznad vrata diže;
Oko mu je slika živa oka zloduha, što sniva,
Svjetlo, koje ga obliva, sjenu mu na podu riše;
Moja duša iz te sjene, koja se na podu riše,
Ustat neće - nikad više!

Poe nam je u naslijeđe ostavio i „Pjesničko načelo“, a prema čijem je tumačenju poezija „ritmičko stvaranje ljepote“ i sama sebi svrhom. Naglasio je da nijedna pjesma ne bi smjela biti preduga ili, ako je već tako zamišljena, treba biti podijeljena na nekoliko dijelova koji se mogu pročitati bez pauze.
Oštro se protivio didaktici i alegoriji, vjerujući da bi značenje pročitanog trebalo ostati skriveno tik ispod površine. Djela s očitim značenjem, pisao je, prestaju biti umjetnost. U književnost je uveo i pojam „estetike zla“, koju odlikuju sablasne i jezive slike te potisnuto, podsvjesno zlo.
Poe je umio na površinu izvući mračnu stranu naše duše, ispreplićući ljubav i smrt u imaginaciji koja bi čitatelja preplavila patnjom i tjeskobom; ostavštinom boli koju je pjesnik vukao iz najdubljih ponora u koje ga je život odvukao.
Pogledom kroz tamu bludim; stojim, plašim se i čudim;
Ah, ne može smrtnik sniti snove što se meni sniše!
Poe je, kao i mnogi tada, bio rastrgan između uspomena i neizvjesnosti koje nosi sutra, te otuđen izostankom empatije i preranim gubitkom voljenih osoba, što je vjerojatno i razlog njegovog prepuštanja životu boema. Spoznao je prolaznost bogatstva, kao i tužnu istinu da ispod naličja ljepote često vrebaju bolest i prljavština, a neimaština je cijena slobode i dosljednosti vlastitim idealima. Njegovo stvaralaštvo samo je pojačavalo razdor emotivne intercije koja ga je često odvodila u pogibelj otuđenih ljubavi. Zbog života koji je vodio neki će ga nazvati mnogim pogrdnim imenima, ali nitko ne može osporiti da je bio pjesnik daleko ispred svog vremena.
Nikad zapravo nisam bio lud, osim u trenutcima kad mi je srce bilo dirnuto.
Priče su mu bile ispunjene stravom koju je crpio iz vlastitih životnih iskustava. Utvare njegovih sjećanja ožive svakim novim čitanjem i gotovo da možemo osjetiti kako nas odvlače u pogibelj iz koje ni on sam za života nije uspio iskoračiti. Samoća koja izranja iz melankolije njegovih stihova ostavština je osobe koja je samo u pisanju pronalazila srodnost koju joj je život nemilo oduzeo.
Za mene poezija nikad nije bila svrha već strast.
U listopadu 1849. godine Poe je umro pod nikad razjašnjenim okolnostima, nakon što je u stanju delirija nađen u Baltimoreu. Odveden je u bolnicu gdje je nekoliko dana kasnije i preminuo. O njegovoj smrti mnogo je teorija - od delirium tremensa preko epilepsije, kolere, suicida, bjesnoće pa čak i do sumnje da je bio žrtva coopinga, prakse kojom bi slučajni prolaznici bivali oteti s ulice i prisiljeni nekoliko puta glasati za određenog političkog kandidata.
Vjeruje se kako je posljednje što je Poe napisao bila predivna ljubavna poema „Annabel Lee“, objavljena netom nakon njegove smrti. Iako je bilo nekoliko kandidatkinja, pjesma je najvjerojatnije posvećena Virginiji.
(...) Jer mi ne bljesne mjesec, da sne ne donese
O lijepoj Annabel Lee;
Kada zvijezde se stvore, vidim kako gore
Tek oči Annabel Lee.
Tako ležim pokraj svoje drage do zore,
Svoje drage, - drage -, života i mlade,
U njezinoj grobnici uz more,
U njenom grobu uz šumorno more.

Poeovom sprovodu prisustvovalo je svega nekoliko ljudi. Pjesnik je bio pokopan u jeftinom lijesu od mahagonija, bez ručki, pločice s imenom, postave i jastučića. Svećenik je odlučio preskočiti govor zbog malog broja okupljenih. Cijela ceremonija trajala je tri minute, a vrijeme je bilo hladno, mračno i tmurno, gotovo prijeteće (prema riječima crkvenjaka Georgea Spencea). Nadgrobni spomenik, kojeg je Poe trebao dobiti, bio je uništen kad je vlak iskočio iz tračnica. Isti je zamijenjen kamenim pješčanim blokom na kojem je pisalo samo „Br. 80“.
1873. godine pjesnik Paul Hamilton Hayne - zgrožen stanjem u kojem se Poev grob nalazio - objavljuje novinski članak u kojem apelira da se nešto poduzme. Hayneovom zahtjevu pridružuje se i Sara Sigourney Rice, učiteljica Baltimorske škole koja odlučuje prikupiti novčana sredstva, a u čemu joj javnim nastupima pripomažu i njeni učenici. Glas o ovom pothvatu se ubrzo proširio i uskoro su se donacijama pridružili mnogi stanovnici Baltimorea, pa i šireg područja. Na kraju je prikupljeno više od 1500 dolara, a novoizrađeni spomenik imao je i medaljon kao dodatak. Dostojnoj ceremoniji, održanoj 1875 godine, pjesnik Alfred Tennyson pridonio je i prigodnom poemom:
Sudbina koja ga je odbacila,
Zavist koja ga je ozloglasila,
I pakost koja ga je otuđila,
Sada su spomenik njegovoj slavi.

San u snu

Primi na čelo cijelov taj!
Na rastanku, sad kad je kraj,
Ovo mi barem reći daj -
Nisi u krivu što moj dan
Svaki je, smatraš, bio san;
Al ako iščezla je nada
Danju, il noću, bilo kada,
U snoviđenju, il bez toga,
Zar nestala je manje stoga?
Sve to što vidimo, il tu
Jesmo, to tek je san u snu.

Stojim i slušam huku
Valova što u obalu tuku,
U ruci se mojoj ljeska
Pregršt zrnca zlatnog pijeska -
Koliko ih je! al gle kako
Curi mi u dubinu svako,
Dok plačem tako - dok plačem tako!
Zar jači stisak ove kože
Ne može ih zadržat, Bože?
Zar spasit ne mogu bar jedno,
Od vala što ih čeka žedno?
Zar sve što vidimo, il tu
Jesmo, to tek je san u snu?

Poe je bio idol koji je dosegao najvrtoglavije visine estetike i zaronio u najskrivenije ponore ljudskog uma. - Charles Baudelaire

Potdražite Edgara Allana Poa na policama naše knjižnice.

Autor/ica: Tomica Leljak

Diplomirao je poslovnu ekonomiju u turizmu i ugostiteljstvu, a pisati je počeo sa 17 godina. Isprva je pisao poeziju na hrvatskom i engleskom jeziku, a potom kratke priče te razne eseje i osvrte.&n... opširnije