Internet je začet u grijehu, u najgorem mogućem. Kako je rastao, nije prestao nositi u sebi onu gorku želju za uništenjem planeta, i ne vjerujem, mališa, da se to promijenilo.

      -- Thomas Pynchon, Bleeding Edge (2013)

Internetska tehnologija snažno oblikuje i kroji naše dnevne politike i slobode, bilo da je nalik čarobnom štapiću (a nije, kaže Joler) ili enciklopediji mrtvih (Kiš). Možda je začeta u grijehu, a možda u psihodeličnoj ljubavi za svih zamišljenoj u šezdesetim godinama američke podsvijesti. Internet je naša posteljica u koju možemo biti zaljubljeni, ili se u njoj osjećati zarobljeno. Budućnost nosi štošta, od dronova koji će dostavljati knjige s Amazona do Guglovog interneta u balonskim satelitima. No, što nam je donijela godina 2013., i koliko se dobro time nosimo, koliko su napredovali naši ideali o "dobrom životu", koliko koristimo tehnologije za društvene promjene na "dobro" ili "loše" (smijemo li to promatrati binarno, uopće?), mislimo li je ispravno, ili samo nešto - čekamo. Što?

O značajnim događanjima u polju interneta, ljudskih sloboda i političke filozofije u protekloj godini, upitali smo četvero značajnih drmalaca napredne misli; Tomislava Medaka, člana zagrebačkog kluba MaMa, zagovornika slobodnog softvera i kulture te medijskog aktivista, zatim Borisa Ružića, asistenta na Odsjeku za kulturalne studije i ko-autora knjige „Fragmenti slike svijeta: Kritička analiza suvremene filmske i medijske produkcije“, Dr.sc. Nebojšu Zelića, profesora političke filozofije na Filozofskom fakultetu u Rijeci te Aleksandra Blagojevića, nekadašnjeg političkog pirata i suosnivača Piratske stranke Srbije.

Tomislav Medak živo opisuje ovu godinu kao onu u kojoj smo progutali četiri crvene pilule odnosno godinu u kojoj smo rasprsnuli četiri dugotrajne iluzije o našoj društvenoj zbilji. Naziva ju godinom spoznajnih rezova.

Ružić razotkriva popularnost društvenih procesa na Facebooku i Twitteru kao "zlatnu koku" za sam Facebook i Twitter koji proizvode profit na takozvanim "revolucijama". "Sasvim izravno, godinu koja je prošla optimistično gledam kao onu koja nam je poručila da kada nam privatna korporacija Twitter kaže „hop“, mi ne skočimo smjesta," izdvaja.

Za Nebojšu Zelića koji se prvenstveno bavi filozofijom politike, godinu je obilježila smrt Ronalda Dworkina, a time i njegova djela. Slično Medakovim pilulama, Zelić vidi dva jasna pokazatelja da se naše društvo odmaklo od Dworkinovog ideala; jedan je nedavno provedeni referendum, a drugi je uzrujavajuća statistika koja je pokazala da djeca neobrazovanih i siromašnih roditelja imaju sedam puta manje šansi da završe fakultet nego djeca bogatijih i bolje obrazovanijih.

Aleksandar Blagojević kojeg je teško prevrnuti sa stolice novostima iz svijeta interneta, kao uvijek sagledava događaje iz perspektive Zemljana i onih koji bi Zemljane pitali što su to napravili dobro, a istovremeno slobodno. "Kad bi me izvanzemaljci upitali što je simbol slobode danas - rekao bih The Pirate Bay", objašnjava. "Kad bi me izvanzemaljci upitali što imamo za simbol uspjeha i progresa, nešto superkul što smo napravili - rekao bih, Internet." Konačno, u ovom osvrtu nazire se i nešto optimizma. Oni koji spletkare i špijuniraju, mogli bi se ugušiti u svom kešu; čini se da je ritam u kojem se smjenjuju osiguranje i otimanje digitalnih javnih dobara još uvijek u povoljnom odnosu prema nama i budućnosti, dok je ono do čega trebamo dogurati točka u kojoj digital native pojedinci počinju voditi ovaj svijet i preuzimati obrasce ponašanja iz tehnologija koje su otvorene i slobodne.

Odgovore na pitanja u cijelosti pročitajte u tekstu niže. Među ovim ćete redovima naći i preporuke važnih umjetničkih djela, blogova, knjiga, časopisa koji su uspješno zaokružili godinu.

Tomislav Medak: Godina crvenih pilula

Ova godina pamtit će se kao godina spoznajnih rezova. U njoj su se rasprsnule četiri dugotrajne iluzije o našoj društvenoj zbilji.

Prva crvena pilula - Godina je započela poražavajuće - 11. siječnja samoubojstvo je počinio Aaron Swartz. Sjajan haker, borac protiv autorskopravnih monopola i aktivist za šire političke reforme - jedan od onih najboljih među nama. Aaron Swartz je dvije godine ranije uhićen zbog sustavnog skidanja znanstvenih članaka s komercijalnog repozitorija JSTOR-a, našao se pod istragom FBI-a i prijetila mu je zatvorska kazna od 35 godina. Dva dana prije smrti američki federalni tužitelj, unatoč odustajanju JSTOR-a kao oštećene strane, odbio je nagodbu u njegovom slučaju. Drakonski progon Swartza trebao je trebao poslužiti kao primjer ostalima koji bi pomislili suprotstaviti se monopolima autorskog prava. A Swartzova akcija - pokušaj da sve znanstvene članke učini slobodno dostupnim - udarila je upravo u ono polje gdje autorsko pravo ne štiti autore, već služi kao ekonomski mehanizam izgradnje monopolne moći, tržišne koncentracije i višestrukog pretakanja javnih sredstava u privatni profit izdavača. Znanstveno izdavaštvo je visokokoncentrirani globalni biznis (~ 11 milijardi dolara) u kojem vlada 5 korporacija koji znanstvenicima ne plaćaju za njihove autorske priloge, već naprotiv žive od javno financiranog rada znanstvenika i javno financiranih znanstvenih biblioteka, ostvarujući poslovne profite od po 35%. Pritom, dobar dio znanstvenog svijeta zbog visokih cijena časopisa ima vrlo ograničen pristup najnovijim spoznajama u znanosti. Swartz je već prije činio dostupnim podatke u kojima zaštite autorskog prava nemaju veze s autorima - kataloške podatke i zakonsko-pravnu građu. Swartzova tragična smrt pokazala je u kojoj mjeri ekonomska moć autorskopravnih monopola dugoročno neće uzmaknuti pred herojskim hakerskim činovima i u kojoj mjeri bez političke borbe nju nije moguće zauzdati, iako je njezino zauzdavanje unutar postojećeg političkog okvira danas posve nemoguće.

Druga crvena pilula razorila je iluziju ulaska u Europsku uniju kao sretnom završetku društvene tranzicije. Sada kada smo ušli u Europsku uniju postalo je jasno da se samom činjenicom da smo tamo ništa temeljno ne mijenja. Iza te projekcije vjekovne uljudbene zajednice kojoj pripadamo, zajednice liberalno-demokratskih vrijednosti ili zajednice ekonomskog blagostanja - kako su EU vidjele različite političke snage tijekom protekla tri desetljeća - pokazalo se da društvena zbilja i dalje ostaje isključivo onakva kakvom je stvaramo - ili, kao što smo se svojski trudili proteklih desetljeća, razaramo.

Treću crvenu pilulu progutali smo u vidu nedavnog referenduma kojim se brak ustavno definira kao raznospolna zajednica i nadolazećeg referenduma protiv prava srpske manjine na ćirilično pismo. Istinska društvena gesta tih zbivanja je instrumentalizacija homofobije i srbofobije kako bi se novopečena desnica, Crkva i HDZ, politički pozicionirali za vrijeme vladavine svojih oponenata. Uvertira u to referendumsko poigravanje bio je inženjering referendumskih pravila od strane politike upravo da bismo glatko kliznuli u EU. Međutim, ono što se u konačnici pokazalo tim zbivanjima jest da život u beskonačnoj perspektivi kapitalističkog društva rezultira cikličkim zaoštravanjem društvenih antagonizama. Bez jednog političkog emancipatornog projekta blagostanja, jednakosti i napretka za sve bit ćemo osuđeni na stalno vraćanje na nacionalističkih ili vjerskih formi solidarnosti usmjerenih protiv drugih.

Naposljetku, četvrtu crvenu pilulu ove godine ponudio nam je Edward Snowden. Najzlokobnije slutnje o kontroli i nadzoru koju internet omogućuje nad privatnom i javnom komunikacijom pokazale su se posve istinitima. A tu kontrolu omogućila je koncentracija komunikacijske infrastrukture u rukama sve manjeg broja sve većih komunikacijskih giganata. Pokazalo se da je internet još jedna tehnologija koja je završila ustrojena prema zakonitostima tržišne konkurencije i koncentracije. Time se rasprsnula iluzija da otvorena tehnološka narav interneta ima emancipatorni društveni učinak i da izravno dovodi do progresivne društvene promjene. Tehnoutopisti i tehnodeterministi su se probudili: društvena promjena ne može se supstituirati tehnološkim rješenjem.

No, vratimo se pitanju što se bitno dogodilo u digitalnoj kulturi ove godine. Kako je godina bila ispunjena intenzivnim radom i političkim previranjima, nije ostalo mnogo vremena za praćenje kulturnih zbivanja i produkcije. Iz kruga vlastitih aktivnosti, istaknuo bih samo niz događanja i publikacija koji su reaktualizirali jedno poglavlje povijesti hrvatskih devedesetih - časopis Arkzin. Arkzinov pokušaj da se društvo, mediji, kultura misle i žive pluralno, da se na životu održi "mogućnost alternativne organizacije društva" polazeći upravo od onih koji su isključeni i poniženi u društvu, dobio je ponovni kritički značaj u političkim zbivanjima proteklih tjedana kada nam se iznova otvorili pitanje kako misliti i stvarati progresivno društvo pod dominacijom nacionalizma, klerikalizma i kapitalizma.

Kako je Arkzin bio i pronositelj rane internetske kulture, osvrt na Arkzin dvadeset godina kasnije osvrt je i na dvadeset godina radikalne internetske kulture koja je nastala u devedesetima iz povijesne konvergencije internetske tehnologije, alterglobalističkog pokreta i jugoslavenskih ratova. Izložba Arkzina proputovala je kroz Zagreb, Novi Sad i Skopje, Arkzin je ponovno izašao na kioske kao prilog Novostima, Le Monde diplomatiqueu i Zarezu, a u suradnji s Documentom napravljena je i digitalizacija svih brojeva Arkzina koje za sada možete dobiti na DVDu, a uskoro i na stranicama Arhiva za ljudska prava.

Na suprotnom kraju spektra susreta interneta i politike godinu je obilježio riječki festival Republika. U slučaju tog festivala mogli smo se čuditi paradoksalnom ideološkom spoju susreta tehnoentuzijasta-pronositelja spontane ideologije autonomije od države, bottom-up društvenih pokreta i horizontalizma koji je priređen u top-down organizaciji riječkog odjela za kulturu. Ostavimo li po strani štetnost kulturno-političkog pristupa razvoju digitalne kulture u Rijeci koji na jedno jedino događanje potroši više no što je posljednje četiri godine potrošio na sva događanja u polju (upozorenje: član sam kulturnog vijeća za nove medije u Rijeci), tu se provlači i još jedno ideološko drveno željezo - pojam "kreativnih industrija". Kada se govori o "kreativnim industrijama" posve se zanemaruje da bez temeljnih industrija kao što su tekstilna, građevinska, drvna, borodograđevna, IT industrija ili izdavaštvo, koji su iz temelja devastirani, kreativne industrije poput arhitekture, produkt dizajna, tekstilnog dizajna ili razvoja računalnih igara nemaju budućnosti. Kreativne industrije stoga nisu pitanje kulturne, već primarno industrijske i socijalne politike.

No, vratimo se ipak djelima i umjetnicima. Ovu oskudnu godinu obilježila je smrt Allana Sekule (preporučam svima njegov dokumentarac "The Forgotten Space"), izlazak knjige "Digital Disconnect" Roberta McChesneyija, izložba Jeremyija Dellera na Venecijanskom bijenalu, naknadno otrkiće knjige Timothyija Mitchella "Carbon Democracy".

Boris Ružić: Haiku Arapskom proljeću

Promišljanja o važnosti novomedijskih servisa poput Twittera i Facebooka barem su jednim dijelom dostigla novi zaokret. No, da bih mogao navesti neke pozitivne trendove u godini koja odmiče, moram se ipak vratiti ponešto u prošlost. Do prije nekoliko godina srednjostrujašku kritiku novih medija gotovo su isključivo nastanjivali analitičari i kritičari koji su s digitalnim dobom i njegovim prednostima i nedostacima debatirali na razini binarnosti (dobro/loše ili zaglupljujuće/oplemenjujuće): s barjaktarima poput površnog Andrewa Keena (Kult amatera), zanimljivijeg, ali polarizirajućeg Nicholasa Carra (Plitko) te umno najprovokativnije Sherry Turkle (Alone Together).

Te su studije izlazile iz tiska usporedno s valom raznorodnih prosvjeda diljem svijeta koji su tek ponešto imali zajedničko – to da su mediji za njihov uspjeh gotovo unisono zadužili novomedijske servise poput Twittera ili Facebooka. Tako smo s jedne strane istovremeno imali prosvjede na Wall Streetu (Zuccoti Park), u Iranu (#neda), Tunisu (#Bouazizi) i Egiptu (Khaled Saeed), a s druge je strane Keen pisao o nestanku kulture profesionalaca i profanizaciji misli, Carr je oplakivao naš (uslijed internetske kuge) već zahrđali mozak, a Turkle je tvrdila da se na trgu Tahrir u Egiptu nalazi istovremeno milijun osamljenih duša, neovisno o svojoj umreženosti.

No čak ni takva naizgled shizofrena situacija nije nova na polju proučavanja medija, već označava dugotrajnu borbu s nerazumijevanjem materijalne strukture medija. U Hrvatskoj, a vjerojatno i šire to je najbolje objasnila Katarina Peović Vuković u prošlogodišnjoj studiji „Mediji i kultura: Ideologija medija nakon decentralizacije“. Kako je naime moguće istovremeno vječno slavljenje oslobađajućih potencijala Mreže koju vrše tehnofilski protagonisti i entuzijasti s jedne strane, i oplakivanje naše tehnološki utamničene budućnosti koje su ponudili tehnofobi i „realisti“ s druge? Peović Vuković je ponudila nekoliko odgovora, a meni ovdje najznačajniji je onaj uvjetno rečeno „marksistički“ koji govori o globalnom nerazumijevanju novih medija kao privatnih dobara koji monetiziraju vlastitu popularnost kroz perpetuiranje ideje njih samih kao „javnog dobra“. Drugim riječima, neodgovorno je i intelektualno šturo važnost društvenih procesa zadnjih godina objašnjavati ili demantirati analizom broja tvitova ili Facebook postova per se. Zašto? Zato jer je, s jedne strane, popularnost društvenog procesa na Facebooku istovremeno i „zlatna koka“ za taj isti Facebook koji proizvodi profit na „revolucijama“, a s druge zato jer upravo spomenute činjenice ne smiju iz vida izbaciti nužni preduvjet svake medijske analize – a to je političku i kulturološku analizu koje prethode i nasljeđuju „medijske fenomene“.

Time ne želim osporiti važnost novomedijskih učinaka, već osvijestiti njihovu političku i kulturološku utemeljenost u društvu iz kojeg svi medijski efekti niču.

U tu svrhu želim spomenuti za mene jednu od važnijih analiza ove godine objavljenu u časopisu International Socialist Review pod nazivom „Hoće li revolucija biti tvitana?“.Autor Brian Lenzo nudi detaljnu analizu svih važnijih društvenih pokreta u posljednje tri godine kroz vizuru upravo jednog takvog „šireg“ pogleda. Nekoliko natuknica koje vrijedi izdvojiti:

- Twitter je imao mnogo manju ulogu u organiziranju prosvjeda u Iranu no što su nas naši mediji uvjeravali. Tek je dvije godine nakon prosvjeda Twitter uveo Farsi kao dostupan jezik, dok je većina tvitova napisana izvan Irana za publiku koja razumije engleski jezik. Gotovo cijelo vrijeme stranice poput Facebooka i LiveJournala nisu bile dostupne stanovnicima Irana, a neki su veći gradovi bili odsječeni od interneta i po nekoliko dana.

- egipatski „spontani protest“ su zapravo orkestrirali iskusni aktivisti koji su igrali presudnu ulogu u okupiranju Tahrira

Iako ću i sam duboko vjerovati u važnost takozvanih „društvenih medija“ u promoviranju novih oblika političke borbe, pojava tekstova koji dijalektički ulaze u odnose proizvodnje i potrošnje meni predstavljaju najznamenitije trenutke 2013. godine zato što osvještavaju da korisnici Googlea i Facebooka nisu više čak ni potrošači, već proizvod sam. Kao u suludom Carpenterovom filmu Oni žive, to su naočale koje se nadam da će neki umreženi pojedinci staviti na svoje oči, a ne one Googleove. Naočale koje pokazuju – da budem žižekovski jeftin – realnost iza našeg fantaziranja, odnose moći iza naših revolucionarnih htijenja. Ne zato kako bi se promjena dokinula, već zato da bi prestala biti refleksna, a postala „refleksivna“ (o tome je filozof Paul Virilio pisao i prije nekoliko desetljeća). Sasvim izravno, godinu koja je prošla optimistično gledam kao onu koja nam je poručila da kada nam privatna korporacija Twitter kaže „hop“, mi ne skočimo smjesta.

U tom bih duhu i završio citatom iz spomenutog teksta koji parafrazira ruskog revolucionara Lava Trockog koji je u opskurnom, ali fascinantnom obraćanju na Prvom unijskom kongresu Sovjetskog društva prijatelja radija govorio upravo o takvoj integraciji društvene borbe i tehnologije:

„Nužno je da jednoga dana kada europski radnici zauzmu radijske postaje, kada francuski proletarijat zauzme Eiffelov toranj i objavi s njegova vrha na svim europskim jezicima da su oni gospodari Francuske, da tog dana i sata ne samo radnici naših gradova i industrija, nego i seljaci iz naših najudaljenijih sela, mogu odgovoriti na zov europskih radnika: „Čujete li nas?“ – „Čujemo vas, braćo, i pomoći ćemo vam!“

TL;DR verzija

2013. godina je s tekstovima poput onoga Briana Lenza još više približila po meni temeljnu potrebu suvremene kulture: potrebu za medijskim obrazovanjem i ne-binarnim gledanjem na medijske učinke. Sudjelovati u novomedijskom polju ne znači sudjelovati u „širokom polju nehajne želje, raznolikog zanimanja, nedosljedne sklonosti: I like / I don't“ kako je to pisao prije gotovo pola stoljeća Roland Barthes za fotografiju, već znači sukreirati prostor odgovornosti i refleksivnog te intersubjektivnog umreženog mišljenja.

Još nekoliko događaja za izdvojiti:

Situaciju oko NSA i Edwarda Snowdena koja je s jedne strane pokazala nemogućnost anonimnosti koju kiberutopisti oduvijek sanjaju, a s druge pokazala kako se novi mediji mogu koristiti i za praćenje, a ne tek za oslobađanje od željezne ruke ideologije.

Knjiga Petre Löffler, profesorice pri sveučilištu u Weimaru koja u svojim istraživanjima ne pristaje na pojednostavljena čitanja današnje kulture kao one koja počiva na nihilističkoj distrakciji, već nudi odličnu argumentaciju po kojoj današnja kultura „distrakcije“ ne predstavlja novum društvene svakodnevnice već se nastavlja na neke dvadesetostoljetne filozofske tradicije. Ona će distrakciju, smetnju, buku prikazati kao potencijal, a ne kao nešto što smeta našoj dokolici i kreativnom procesu, suprotstavljajući se analizama Carra i sličnih. Uostalom, već je 1903. njemački sociolog Georg Simmel modernitet okarakterizirao kao „ubrzano nagomilavanje izmjenjujućih slika, oštar diskontinuitet u dohvatu jednog pogleda i neočekivanost nadolazećih utisaka“. 

Chris Poole, osnivač 4chana održao je kratko predavanje u Rijeci (Republika) u kojem je govorio o stvarima kojih možda ni sam nije bio svjestan posve – ponajviše, o važnosti zaborava i privremenosti na internetu koji postaju toposi mlade internetske generacije. Ako je 4chan utabao staze servisima koji „ne pamte“, je li Snapchat novi horizont? Ako mlade generacije sve više izbjegavaju Facebook jer ih i roditelji mogu nadgledati (s obzirom na to da i oni imaju profil), je li novi pokušaj bijega u anonimnost i apolitičnost sadržan u Snapchatu koji već sada vrijedi više od 3 milijarde dolara?

Nebojša Zelić: Naslijeđe Ronalda Dworkina

Napisati nešto o događajima u području filozofije kojim se bavim, a to je filozofija politike, u protekloj godini prvenstveno znači obilježiti smrt jednog od najznačajnijih filozofa politike i prava dvadestog stoljeća, Ronalda Dworkina, koji je preminuo u veljači ove godine.

Smrt značajnog filozofa ujedno znači sagledavanje njegovog cjelokupnog filozofskog rada i isticanje nekih njegovih ideja koje su utjecale na razvitak određenih filozofskih perspektiva. Smrt političkog filozofa znači isticanje aspekata njegovog rada koji se mogu primijeniti u analizi aktualnog društva. Nemoguće je na ovom mjestu zahvatiti cjelokupnu Dworkinovu misao koja se kreće od interpretacija ustava do smisla života, a pogotovo ne sofisticiranu argumentaciju kojom je branio svoje stavove. Međutim, možemo se osvrnuti na neke temeljne aspekte koje nam mogu osvijetliti i neke trenutke našeg društva u protekloj godini.

Postavka koju posebno želim izraziti u Dworkinovom opusu jest ona prema kojoj su temeljne moralne vrijednosti dostojanstvo osobe i samo-poštovanje. Prema Dworkinovim riječima – „imamo dužnost živjeti dobar život“. No, nalazimo se u društvu koje također mora biti oblikovano tako da možemo živjeti dostojanstveno i s osjećajem samo-poštovanja. To između ostalog povlači dvije stvari čijom je analizom Dworkin snažno utjecao na suvremenu filozofiju politike – većina ne smije kroz zajedničke državne institucije nametati drugima svoje viđenje dobrog života i ekonomske nejednakosti ne smiju biti uzrokovane stvarima koje nismo izabrali kao što je društveno- ekonomski status obitelji u kojima smo rođeni ili prirodnim talentima. Da bismo živjeli u skladu s vrijednostima dostojanstva i samopoštovanja država treba biti neutralna prema našim izborima u životu, a da bismo uistinu bili odgovorni za naše životne izbore svi moramo imati istu startnu poziciju i to s istim ekonomskim resursima. Naravno, da je to ideal koji možda ne znamo kako ga postići, ali on nam može služiti za analizu toga koliko smo kao društvo daleko od tog ideala.

Dva su pokazatelja da se naše društvo u protekloj godini krenulo udaljavati od tog ideala. Prvi je bio ustavni referendum o braku kojim je većina, koristeći temeljni vrijednosno pravni akt, otežala manjini političku participaciju u borbi za jednako priznanje svog načina življenja, a drugi je pokazatelj analiza Eurostata koja je pokazala da djeca neobrazovanih i siromašnih roditelja imaju sedam puta manje šansi da završe fakultet nego djeca bogatijih i bolje obrazovanijih. Čini mi se da bi zadaća filozofa politike u narednoj godini trebala biti upravo analiza vrijednosti i ideala kojima težimo i usporedba s njihovom implementacijom u realnim društvenim okolnostima u kojima živimo, kao što je to i Dworkin činio vrlo često prilikom javnog djelovanja izvan svoje filozofske bjelokosne kule.

Za zainteresirane čitatelje koji se zanimaju za razvoj suvremene filozofije politike na tragu filozofa poput Dworkina, Johna Rawlsa i Jurgena Habermasa sigurno je dobar blog - http://habermas-rawls.blogspot.com/.

Također, za one koje interesiraju modeli demokratske političke participacije koji su puno razvijeniji i bolji od klasične predstavničke demokracije ili plebiscitarne demokracije u obliku referenduma svakako je poučan blog - http://participedia.net/.

Aleksandar Blagojević: Ništa novo

Za moj groš jedan od najznačajnijih slobodarskih aktova ove godine je pokretanje procesa osvješćivanja koncepta javne knjižare. Memory of the World je projekt koji na super način razbija koncept takozvanog "intelektualnog vlasništva". Projekt je pionirski, kako da mi se ne svidi! Mislim da je svako uspostavljanje/iznalaženje novih, ili pak utilizacija postojećih, javnih dobara ono što osigurava naš pozitivan subjektivni osjećaj u ovom kul svijetu s jedne strane, dok s druge strane redudantnost našeg otvorenog i progresivnog sistema upravo ovakvim javnim dobrima (u ovom slučaju javnom dinamičnom instalacijom) se lijepo osigurava. Zar nije kul otvoriti mogućnosti, lijepo i odgovorno uraditi domaći zadatak i pustiti ideju da živi svoj život? Mi svoj.

Kada pitate ljude koji prave Internet u kom smjeru se on razvija, reći će - u pogrešnom. Nisam low level web maker, ponekad sam power user, ali kako shvaćam, budućnosti najviše smeta erodiranje dobrih standarda - tj. penetracija NSA-style eksploatacija u sve ono što nisi otvoren i u slobodan net. Ilustracija ovoga je DRM u HTML5 problematika.

Nisam imao moment padanja sa stolice otkrivši nešto novo u posljednjih godinu dana. Prvi put sam pao sa stolice kad sam skidao driver za svoj novi Toshiba CD ROM, a posljednji put sam pao od umora na pod odmah pored radnog stola za vrijeme wikileaks rata.

Ove godine nisam ni u jednom trenutku bio niti toliko sretan niti toliko premoren; računam da sam porastao konačno. Kao lud seeed-am torente i testiram let's share books plugin za Calibre. To mi je značajno i uzbudljivo i nije me prestalo uzbuđivati kada na peer listi mog novog torrenta vidim redom Peru, Mozambik, Tibet, Monaco, Luksemburg, Francusku, Japan, Mongoliju i Argentinu, na primjer. To tiho ratovanje u obrani The Pirate Bay-a je simbol slobode Interneta. Eto, da!

Ako bi me izvanzemaljci pitali šta je simbol slobode danas - rekao bih The Pirate Bay. Rat za slobodu već deset godina. Točka.

Zaboli malo kad se osvijesti činjenica da je Internet kao stvoren za industriju špijunaže i prismotre. Ništa novo, niti skriven niti otkriven. Analiziram i čitam ponekad o NSA špijunskim i korporacijski pohlepnim programima/poslovima - apsurdni su mi. Fascinantno je na što ljudi troše svoje vrijeme. Mislim da su te dvije fele (špijunska i pohlepna) u konačnici same sebi dovoljne. Ugušit će se oni u svom tom kešu i poludjet će od sve te špijunaže i spletkarenja. Za te sfere sam naivčina, znam. Bavim se svojim osnovnim slobodama.

S druge strane, opet se ništa novo nije dogodilo, BTC je potvrdio očekivanja. Još uvijek je najbolji kandidat, ali sada već svi znaju da nije ni jedini. Ako ništa drugo, uspjet ćemo brojem pokušaja da "slomimo" zaostali ekonomski sistem. Samo da izdržimo, mislim da se ne nalazimo u točki razvoja civilizacije gdje bi drmanje ekvilibrijuma značilo kolaps. Hajde da računamo da je to jedan holivudski konstrukt i da vozimo dalje.

Od blogova preporučam sjajni Morozov i Stalmanov odgovor. Prolaz kroz ovaj tok misli je dragocjen najviše zbog lijepog pozicioniranja bitnih vrijednosti za društvo danas. Kao što javnost (kao mnoštvo) treba učiti i usvajati uspjele anarhističke vrijednosti Interneta, tako i mi kao pojedinci dijeleći život i svoje tajne s Internetom trebamo zidati tu bazu kako valja, da traje i da se ne može pokvariti. Za budućnost. Etika GNU i FSF projekata je upotrebljiva u svim našim sferama življenja. Najjednostavnije je razumjeti ju kao slobodno življenje, otvorenu komunikaciju i progresivno stvaranje te učenje bez elemenata destrukcije - odgovorno i proletersko življenje. To vam je kao kada svojim rukama napravite obrok - od zrna biljke pa do komadića proje na stolu,a da pritom nikome ništa niste uskratili i nikome ništa loše niste uradili, nikoga niste iskoristili - to sve u prvom licu i vedro. To je za mene simbol etički ispravnog življenja. Prenesite ovo na svoje poslove, na svoj aktivizam i na svoje filozofiranje.

"The Machine Stops", priča s početka prošlog vijeka od E. M. Forstera sada mi je najsvježija, a rezonira s problematikom o kojoj pričamo - evo baš sada boravim u takvom okruženju. U svom šestougaonom kutku sâm, sa svim instalacijama i potrepštinama za život. Imam terminal za pristupanje svemu, kavu s kurkumom za namirivanje ostataka fizioloških potreba dok rovarim po informacijskom sub-svijetu, hranu i energiju za život u turama koje se mogu razvući na mjesece bez izlaska u vanjski svijet.

Želim da se zadrži ovaj status quo. Uvijek nam je dobro išlo tamo gdje nije bilo države i državnih regulativa. Najbolji primjer je ničiji Internet, bez centralne uprave i policije. Evo, da me izvanzemaljci pitaju što imamo za simbol uspjeha i progresa, nešto superkul što smo napravili - rekao bih, Internet!. Sve ostalo je manje zanimljivo.

Establishment serijski bezuspješno pokušava ustrojiti Internet i uvesti neku vladu i vladajuća tijela. Okej, taj dio nije toliko opasan i taj dio Internet preživljava. S druge strane, realno opasno "parče zla" po Internet je prodor korporacijskog (čitaj "intelektualnog") vlasništva u digitalna javna dobra. Još uvijek je ritam u kojem se smjenjuju osiguranje i otimanje digitalnih javnih dobara u povoljnom odnosu prema nama i budućnosti. Čitav štos koji bad guys ovdje žele pronaći je skriven u iznalaženju kôda za "legalnu" otimačinu svega što postoji. Svima nam je jasno da je to teoretski ishod sistema - no opet, mi se tako potpuno neorganizirano branimo od tog zla. Ja nisam zaposlen u Nacionalnoj agenciji slobode, živim slobodu bez plaće.

Više od svega želim da se Mooreov zakon nekako održi još dvadesetak godina. Tada će autonomija sistema biti osigurana, ekstinkcija nas "zastarjelih" također. Tada ćemo konačno raskrstiti s moralnom etikom prošlog doba. Za dvadeset godina svijet će voditi prve generacije digital native ljudi - samo da doguramo do te točke.