Talijanske komedije sredinom 20. stoljeća krasio je zdrav osjećaj za humor, ali i snažan društveni angažman, stoga su ta ostvarenja višestruko bila nagrađivana od publike i kritike. Našlo se u istoj državi dosta autora sličnih svjetonazora koji su umjeli nasmijati publiku te imali štošta pametno i korisno za reći, izravno ili neizravno.

Našlo se u istoj državi dosta autora sličnih svjetonazora koji su umjeli nasmijati publiku te imali štošta pametno i korisno za reći.

Redatelj Ettore Scola (1931-2016.) tek je jedan od brojnih filmaša koji su se okušali i dokazali u više žanrova; imao je Scola smisla za komediju, ali nije izostavljao ni kritiku društva u kojemu je živio. U drami Ružni, prljavi, zli (Brutti, sporchi, cattivi, 1976.) prikazuje sirotinju, ljude s periferije od kojih i danas normalan svijet okreće glavu; snažna je drama Izuzetan dan (Una giornatta particolare, 1977.) u kojoj se govori o ne tako davnoj talijanskoj prošlosti, obuzetost naroda fašističkim idejama.

Fascinantan je i naslov Ples (Ballando, ballando, 1983.) za koji nije potreban prijevod jer nema riječi, što ne znači da nema radnje i smisla. Baš naprotiv. Dovoljno je, dakle, pogledati svega nekoliko filmova da bi se uvidjelo kako je Ettore Scola bio vrstan predstavnik talijanske kinematografije. Što ih više pogledate, tim bolje za vas!

Dva genija

Imao je redatelj Scola afiniteta i prema stripu, mediju koji s filmom dijeli brojna izražajna sredstva. Scola je napisao priču Zmaj u obliku oblaka (Fibra, 2018.), a Ivo Milazzo (1947.), široj publici najpoznatiji po radu na serijalu Ken Parker, dao je Scolinoj priči dostojanstvenu vizualnu dimenziju. Osim što je vizualni otac Kena Parkera, Milazzo je dobro poznat domaćim čitateljima po radu na vestern serijalima Magični vjetar i Tex.

Ima već dosta otkako je Fibra objavila brojne naslovekoje je nacrtao Milazzo - Čovjek s Filipina (2008.), Welcome to Springville (2010.), Tom's bar (2007.), Detektiv Marvin: Slučaj Marion Colman (2008.), Crveni gospodar (2007.) i Tiki (2009.), sve redom vrsna ostvarenja kojima Milazzo pokazuje da se podjednako lako snalazi u različitim žanrovima i tematikama, odnosno da nije vestern tematika njegovo primarno okruženje.

Promotre li se podrobnije Scolini filmovi i Milazzovi stripovi, može se zaključiti samo jedno – riječ je o dva genija koje spaja sličan pogled na život, srodni svjetonazor i senzibilitet. Priča Zmaj u obliku oblaka govori o životnim prioritetima, očinskoj ljubavi, neugodnom nećkanju, odricanju i požrtvovnosti. U središtu priče je Pierre, smireni antikvar koji živi za knjige i invalidnu kćer što je u djetinjstvu stradala u nesreći. Pierre uživa u kolotečini koju čini uživanje u knjigama i briga za kćer. Posvećen je kćeri, brižan je i privržen roditelj, nikada nije okušao sreću u drugom braku. Njegova požrtvovnost i odricanje od moguće sreće s drugom ženom primjer je roditelja koji ne odustaje od svojega djeteta. Pierreu je kći u prvom planu, život je u potpunosti njoj prilagodio. Nije ju smjestio u ustanovu gdje bi druge osobe brinule o njoj, već je prihvatio kćerkin hendikep kao svoj osobni križ i odlučio ga nositi dokle ide.

Posebna razrađenost likova

Premda elokventan, dubiozno upućen u književna pitanja i povijest književnost, Pierre nije asocijalan, ima uski krug ljudi s kojima redovno komunicira (obližnji konobar, žena i doktor koji brinu za kćer, birani i malobrojni klijenti). Ugodnu svakodnevicu što se sastoji od knjiga i brige za kći prekida mlada, simpatična Yolande koja bi uglađenome Pierreu po godinama mogla biti kći. Ona je sušta suprotnost Pierreu, posve neorganizirana, nema radne navike i jasne planove glede budućnosti, emocionalno je nestabilna. Vođena mentalnim propuhom što je svojstvena neformiranim dušama, Yolande je hodajuća nestalnost. Sve ono što joj nedostaje u životu, mlada i simpatična Yolande pronalazi kod Pierrea pa njezini posjeti knjižari budu sve češći. Pierre služi Yolande kao intelektualni nadomjestak, nudi joj emocionalnu sigurnost što joj je potrebna i nema sumnje da će, premda pripadaju različitim svjetovima (sudar generacija), odnos između njih s vremenom postati intenzivan.

Kao i u filmovima, Scola je veliku pažnju posvetio razradi likova. Važnu ulogu u priči ima nijema kći koja je prikovana za jedno mjesto. Ona se ne može izraziti, ali u didaskalijama saznajemo njezin tijek misli. To što ne govori, ne znači da nije svjesna situacije u kojoj se nalazi i kako se njezin otac osjeća. Ne može reagirati, ali je svjesna što se događa oko nje. Uviđa promjene u njegovom ponašanju; budući da s njim provodi najviše vremena, lako raspoznaje njegovo raspoloženje već po promjeni u boji glasa i gestama.

Ujedno uviđamo koji je njezin doživljaj svijeta i osobna razmatranja glede života, ispunjava li ju nemir ili spokoj dok život provodi u sobi. Saznajemo kako se osjeća u trajnoj ulozi bolesnice te kako doživljava voljenog oca koji joj svake večeri čita knjige, kako percipira Yolande čije postojanje isprva nasluti iz očevog promijenjenog ponašanja, da bi joj nešto kasnije sve češće mogla čuti glas u prizemlju. Kćer je svakako intrigantna pojava u cijeloj priči, njezina su osobna razmišljanja o vlastitom položaju u društvu i bolesti vrijedna razmatranja. Licem pokazuje okolini kako se osjeća, no bujno vrelo emocija ne izlazi iz nje. Premda je u neku ruku osuđena na boravak u jednoj sobi, Pierreova kći veoma je svjesna svijeta oko sebe, ima izraženu sposobnost zapažanja i umije pročitati ljude.

Nepredvidljiv je Scola kao scenarist, nije stvorio tipičnu priču o složenom odnosu mlade djevojke i postarijeg muškarca koja bi u kakvoj maloj sredini izazvala zgražanje i javnu osudu, već je ispričao znatno dublju pripovijest o odricanju i nadanju. Ima Scola iskustva u pravljenju ljubavnih priča bez klišeja; drama Izuzetan dan djelomično je društvena kritika talijanskog društva, ali i netipična ljubavna priča u kojemu je hrabru ulogu (višestruko) obilježenoga intelektualca odigrao Marcelo Mastroianni (1924-1996.). Kao majstor dijaloga i dočaravanja atmosfere, Scola i u priči Zmaj u obliku oblaka nije koristio nikakve jeftine provokativnosti ili degutantne elemente, nego je sročio pametnu i ugodnu priču, prošaranu tugaljivošću.

Plava boja

Nije bez razloga Milazzo u više navrata koristio plavu boju. Priča je namjerno natopljena plavičastim nijansama i zagasitim bojama što karakteriziraju jesen (kada se odvija radnja), poetičnim scenama i jakim emocijama što čine mnoge živote. Dođe ti da se pitaš kako bi netko drugi reagirao na Pierreovom mjestu, da se odjednom pojavi osoba što remeti uobičajene navike i ritam, a pruža nadu u drugačiji život. Pierreova kći pomalo podsjeća na lik Ramona, glavnog lika drame Život je more (Mar Adentro, Alejandro Amenábar, 2003.) u kojoj se podrobnije prikazuju životni ritam i misli invalidne osobe. U obje se priče govori o tegobama i moralnim dilemama s kojima se invalidne osobe moraju svakodnevno suočavati.

Brižan i umjeren, nesklon ishitrenim reakcijama, Pierre brzo stječe naklonost čitatelja koji bi mogao dobiti dojam da čita još jednu epizodu Kena Parkera.

Prepoznatljiv Milazzov crtež pokazao se kao izvanredno rješenje za Scolinu priču koju bismo mogli opisati kao podužu pjesmu u prozu, mnoštvo emocija čini 96 tabli; našla su se dva genijalca u jednoj skladnoj, realnoj priči. Milazzo je zorno predočio urbani milje, gradske ulice što su izvan vreve. Pierre fizionomijom poprilično podsjeća na Kena Parkera, a i po duhovnim karakteristikama poprilično mu je nalik.

Brižan i umjeren, nesklon ishitrenim reakcijama, Pierre brzo stječe naklonost čitatelja koji bi mogao dobiti dojam da čita još jednu epizodu Kena Parkera, a bitna razlika bila bi u tome što radnja nije smještena u drugu polovicu 19. stoljeća, već je bliže nama. Scolina priča sjajan je materijal za ekranizaciju, no do toga vjerojatno neće doći. Nema ni potrebe za filmom jer, Milazzo je poput vrhunskog snimatelja oslikao Scolinu priču i prenio ju na papir. Ako se netko odluči za snimanje filma po Scolinoj priči, Milazzova interpretacija moći će poslužiti kao predložak ili knjiga snimanja.