Žene su ukras u svijetu.

Materijalne su sa mesnatim oblogama oko kostiju.

Plešu i previše govore, dodiruju cvijeće,

Kuhaju i rade novu frizuru.

Ponekad sjede, zanovijetaju.

Ponekad stoje, drže predavanja.

Malo ih je i duže žive,

kotrljaju svoje nedaće kroz centrifugu osjećaja.

Peru robu. Na otvorenim prostorima teško pišaju.

Više od ponekad im je teško,

i često nemaju od koga zatražiti pomoć.

Ponekad im je potrebna i prva pomoć,

a možda i češće, pogotovo kad ih prekrivaju

slojevi šminke od zgrušane krvi i masnica.

Produhovljuju ih pogledi straha i nevjerice.

Skrivaju se u sigurne kuće, u nesigurnost nemogućnosti,

u same sebe; i tako stoljećima,

uvijek u drugome redu, od iza i na kraju.

Lijepe su i volim ih dodirivat,

bezveze, onako za šalu, ovlaš i u prolazu.

Nije mi jasno zašto ponekad oglasile bi ljutnju?

Jer baš tako često izazivaju, koketiraju,

i siguran sam da na kraju dobivaju

ono što su nesumnjivo tražile.

Znam ja dobro da „Ne“ ne znači „Ne!“.

Držim ih na dlanu. Držim ih po stanu.

Držim ih po noći. Držim ih po danu.

Držim ih za ukras, za prašinu, pivo i seks.

Volim ih koliko stignem i nikako da shvatim

zašto su si te žene umislile da zaslužuju

nešto puno puno bolje od mene

i moga jedinstvenog nežestvenog svijeta?