Upišemo li tvoje ime u Googleovu tražilicu, otvorit će se biografija na Arteistu koja kaže da si dobitnik - Kiklopa 2006. godine, pobjednik natječaja Matice hrvatske Osijek za najbolji neobjavljeni prozni tekst u 2007. godini, finalist nagrade “Ranko Marinković” za kratku priču Večernjeg lista... Postoji li još neka nagrada za koju ne znamo? Šalu na stranu, sada ti stiže i Književna nagrada Drago Gervais. Što su ti književne nagrade u životu donijele te koliko ih doživljavaš važnima unutar Hrvatske?

Ne, ne postoje nikakve druge nagrade. Te koje ste pobrojali, to su sve koje sam dobio. Nijednu književnu nagradu u Hrvatskoj ne doživljavam ni malo važnom, prošla su vremena kad su nagrade išta značile. Uostalom, moji najdraži pisci nikad nisu dobili nikakve nagrade, čak i u tim proteklim, po književnost navodno boljim vremenima. Ove nagrade koje sam ja dobio pomogle su mi da na dostojanstveniji način ukoričim rukopise i za njih dobijem pristojniji honorar. Da se ne moram navlačiti s izdavačima koji u Hrvatskoj isto dosta bijedno stoje i kojih je sve manje, ostala su još dva, tri koja nešto izdaju. Teška katastrofa. Sve je to teška muka, pa mi je velika radost kad osvojim nagradu na nekom natječaju koji uključuje i tiskanje knjige. Takvi su mi natječaji najdraži.  A otkad su ukinuli V.B.Z-ov natječaj za najbolji neobjavljeni rukopis, Gervais je jedini koji sad na tom polju neobjavljenih rukopisa doista nešto znači. A bome ima i dugu, divljenja vrijednu tradiciju.

Veliki je osobni izazov i svojevrsni test poslati knjigu na natječaj, ove je godine za Gervaisa pristiglo preko 100 rukopisa. Imaš li unaprijed neka očekivanja i želje ili je samo riječ o želji dopiranja do ciljanih ušiju koje znaju cijeniti književnost?

Nije mi to nikakav izazov. Pišem hrpu potpuno različitih tekstova. Znam kako se pisanjem može doći i do šire publike, to radim pod pseudonimom, po uzoru na Suzanu Rog, Zvonimira Majdaka. Još kao student filozofije pisao sam kaubojske i erotske priče pod pseudonimom, tad se za to mogla dobiti dobra lova, sjećam se, u markama su mi isplaćivali na ruke. A književne tekstove pod svojim učmalim imenom i prezimenom pišem za strogo književne natječaje. Gledam gdje mogu doći do neke kinte. Nema tu više nikakvih izazova, čista manufaktura. Takva su otužna vremena, nisam ih ja izmislio. Uopće se ne čudim da je stiglo preko sto rukopisa na ovaj natječaj u Rijeci. U hrvatskoj književnosti nastupila je teška besparica.

Izabrali smo rukopis ''Štakorbar'' Željka Špoljara zato što je riječ o tekstu koji uvodi inovaciju u žanr  Kunstlerromana, karakterističan za hrvatski moderni roman. U njemu problematizira i na drugačiji način postavlja klasične motive putovanja, pripadnosti, očinstva te istražuje njihov odnos prema subjektivnosti, zajednici, politici itd. Prosudbeno povjerenstvo o tvom romanu govori biranim riječima. Ima li doista autobiografskih elemenata u djelu te od kuda želja za takvim likom? Meni je bilo relativno jednostavno uživjeti se u ulogu junaka, pa koji odstudirani filozof ne bi htio biti pisac... Moram priznati da me je pogrebni uvod podsjetio na Stranca.

Sve si to odlično primijetio. Ovaj moj roman dug je mojim prvim mladenačkim uzorima, egzistencijalistima, Camusu prije svega. Mislim da je egzistencijalizam savršeno prikladan i za ovo suvremeno hrvatsko društvo. Ali nije dobro zadržati se samo na egzistencijalizmu, to možeš kad si mlad, gunđat' kako je sve nešto apsurdno i besmisleno i molit' Boga da tim indolentnim, blaziranim stavom prema životu privučeš neku djevojku, kad je već ne možeš privući svojim sportskim ni ikakvim drugim vještinama. Zapravo, rekao bih da je „Štakorbar“ više neka parodija egzistencijalističkih romana. Meni je zapravo taj junak „Štakorbara“ više smiješan nego egzistencijalistički ozbiljan. Pa i taj sprovod oca... Tog mog junaka na tom očevom sprovodu ponajviše brine izgleda li u onoj svojoj prekratkoj, kožnoj jakni, koju je našao na otpadu, kao teški kreten i je li ipak trebao poslušati majku i obući crni kaput koji mu je ona brižno ispeglala, a on ga je odbio obući jer je bio fasciniran tom svojom kožnom jaknicom kakvu je sedamdesetih nosio neki njegov omiljeni egzistencijalistički pisac, jer sedamdesetih su skoro svi pisci isfuravali nekakav egzistecijalizam.

Motiv štakorbara, što je i naslov rukopisa, zauzima istaknuto mjesto. Koje je izvorište motiva? Većina ljudi vjerojatno i ne zna što je to iako ne zvuči nimalo romantično. 

Štakorbarovi, to su ilegalni kafići otvoreni u podrumima ili stražnjim prostorijama obiteljskih kuća po predgrađima. Kad sam otjeran iz gimnazije i kad sam izgubio pravo na redovno školovanje, počeo sam redovito izlazit' u te „štakorbarove“. Tamo sam pekao svoj književni zanat... Uz odurno, otrovano vino promatrao sve te živopisne likove u kojima su se prelamale prošlost i sadašnjost, puno je siromašnih penzionera zalazilo u te štakorbarove... Starice od sedamdeset pet godina znale su se rasplesati na stolu gipkije od Jelene Rozge. Danju sam tamo sjedio, pio, jeo šugave sireve, a noću doma čitao, pisao prve priče na nekoj klepetavoj pisaćoj mašini koju i danas držim doma u ormaru kao podsjetnik na te dane kad sam doista vjerovao u književnost kao totalni poziv, samo mi je to bilo važno i sve sam tome žrtvovao. Čak i mlada jetra. Danas mi je čudno kako sam baš toliko mogao zaluditi. Valjda nisam imao izbora, iako prokleta mogućnost izbora uvijek mora postojati. Ali ja više volim utvarati da nisam imao izbora. Izbor donosi odgovornost na koju često nisam spreman.

Toliko o upravo nastalom djelu, tj. o onome koje će tek doći pred čitatelje, nadam se da smo ih dovoljno zaintrigirali. Iza tebe je već nekoliko radova, možda najuspješniji Welcome to Croatia iako mi se stilski ne uklapa u ostatak tvog opusa. Uostalom tu je riječ i o suradnji s Kristijanom Vujičićem.  Jesu li vas kontaktirali iz turističke zajednice za Welcome to Croatia? :) Iliti kakvi su recepcija i dojmovi nekoliko godina kasnije?

Tu knjigu pisao sam totalno po narudžbi, tad mi je itekako trebala lova. Kristijan je smislio siže, a ja sam kucao. Pisao sam tu knjigu na način na kakav inače nikad ne bih pisao, ufurao sam se u totalnu patetiku, u loše fore... Dao sam si oduška, a htio sam si i dokazati da sam toliko vješt da mogu pisat' i takvu tešku patetiku za narod u stilu Mome Kapora. Pisao sam to u dahu. Naravno da su mi poslije mamine prijateljice govorile da im je to prekrasna, divna knjiga. I Kiklopa je dobila. I da, i od turističke zajednice smo dobili pare, i od Generalturista koji nam je bio sponzor. Može se reći da mi je ta knjiga bila dobar eksperiment.

U djelima se vraćaš u mladost, pišeš o djetinjstvu... Zapravo često se javlja problem odrastanja. Ne mogu dokučiti je li riječ o nostalgiji, gorčini ili nečemu drugom? Je li Željko Špoljar odrastao?

Dobro si uočio, mislim da se baš radi o mješavini nostalgije i gorčine, ali što sam stariji, nostalgija prevladava nad gorčinom. A što se tiče odrastanja, djetinjstva, to bi moglo imat' veze s onim gore kad sam rekao da je dosta mučno preuzeti odgovornost. Kad si dijete, kad si „neodrastao“, ti ne moraš još preuzeti tu groznu odgovornost. Poslije moraš... Ukoliko ne želiš postati teški ridikul. A ovaj moj lik u „Štakorbaru“ koji ima oko trideset godina ipak kao da još nije spreman preuzeti tu odgovornost... Zato on i jest podosta ridikulozan. Pa on krade meso i kosti lavovima u zagrebačkom ZOO vrtu, da bi na kraju okrao i vlastitu majku radi neke svoje fiksacije. Da, taj lik zbilja je parodija Camusovog Stranca. On je, čak bih rekao, moj konačni obračun s egzistencijalizmom. Toliko sam se iživio na tome svom liku da me baš briga je li roman ispao dobar ili je teški promašaj. Glavno mi je da sam uživao dok sam ga pisao. Glavno mi je da mi je u sjećanju ostao taj dobar osjećaj dok sam ga pisao. Pravi pisac, dok piše, mora riskirati i s teškim promašajem. Ako ne riskira, onda mu ispada mlaka vodica, kakva je većina današnje književne produkcije. Više volim u književnosti težak promašaj od nekog bljedunjavog, osrednjeg šrota.

Što očekuješ od književnog djela u vlastitom izboru literature kada prebireš po policama knjižnice ili knjižare?

Evo, na ovo pitanje sam ti djelomično odgovorio u ovom prethodnom... Tražim knjige koje su po nečemu potpuno različite od drugih. Meni je današnja prozna produkcija kao da ju je čitavu napisao jedan jedini čovjek, neki pravovjerni smor koji je naučio kako biti politički korektan i koji nanovo gazi po nekim tabuima koji su već po hiljadu puta nagaženi. Svi ti romani pisani su kao nekim zabavnim, dinamičnim stilom, a ja, dok ih čitam, osjećam težu dosadu nego da čitam tablicu množenja. Tražim knjigu koja je drugačija. U hrvatskoj književnosti takav je za mene bio roman Mirka Kovača „Kristalne rešetke“. Možda on nije neko kao ambiciozno remek-djelo. Ali imao je neki glas koji nitko nije imao. To je za mene bila jedina dobra knjiga onih sušnih devedesetih, pročitao sam je deset puta. Tada Kovača nitko nije ni čitao, ta knjiga u tim je vremenima bila potpuno prešućena, objavljena je u Bosni, ne znam kako sam uopće i došao do nje.

Kako ti se čini moderna hrvatska produkcija? Život sa "zvijezdama" i autorima koji su i novinski kolumnisti? Ili lutaš po njenim rubovima otkrivajući ono što dolazi do stotinjak očiju? 

Sve sam ti rekao u prethodna dva odgovora. Novinske kolumniste uopće ne čitam, osim naslova, nadnaslova i pokojeg odlomka tek toliko da budem u toku. Odurna, nepodnošljiva dosada. Ne sjećam se kada sam zadnji put ičiju kolumnu pročitao od početka do kraja. Hrvatske književne „zvijezde“ meni su teški smorovi. Išao sam to čitati samo zato da bih se s još većim guštom vratio pravim knjigama, pa makar one bile napisane i u 18., 19. stoljeću. Pa ti iz 18., 19. stoljeća pisali su aktualnije, svježije od ovih danas... Nakon Balzaca ići čitati Franzena teško je duhovno samoponiženje.

Istražuješ li nove metode objavljivanja? Doima li ti se e-izdavaštvo kao prilika ili "ćorak"? U samoj Hrvatskoj sigurno ne cvjetaju ruže... 

Istražujem. Mislim da je internet odlična stvar. Tekstove na njemu ne može kontrolirati nikakva ideološka skupina. Kad na internetu dođeš do čitalaca, onda znaš da si ih pošteno zaslužio svojim pisanjem, a ne zato što te je gurao neki urednik, novine, časopis. Ljudi su to prokužili, zato su novine i časopisi danas toliko i propali. Skoro su svi na internetu. I zato mi se i e-izdavaštvo čini kao velika prilika. Uostalom, na internetu nemaš šta izgubiti, ili uspiješ ili ne, nema nikakvih troškova, tiskare, papira, uzalud posječenih šuma. Kad vidiš da si uspio na internetu, onda si lako možeš priuštiti i papirnato izdanje.

Dolaziš iz medijskog svijeta, bio si i urednik u Metro Expressu. Kako to da su te novine tako glatko propale nakon dvogodišnje egzistencije? Zapravo, o mnogim dnevnim novinama govori se da će propasti, a uglavnom propadnu novopokrenuti projekti dok se "stara garda"  dosta dobro drži predstečajevima unatoč. Na stranu Vjesnik, koji je bio čisto političko pitanje... Što misliš o domaćoj medijskoj sceni? Kako se uopće probijaš kroz carstvo informacija i valove senzacionalizma i pesimizma?

Pojma nemam zašto je „Metro“ točno propao, mogao bih navesti sto razloga, ali bio bih zamoran. Nikad mi nije žao kad neke novine u Hrvatskoj propadnu. Baš me briga za to. Uostalom, da nemaju političku podršku, mislim da bi danas propale skoro sve novine i časopisi u Hrvatskoj, osim „Ribičkog glasnika“ i onih časopisa koji se bave svjetskim zavjerama i natprirodnim pojavama. Jer ti časopisi i jesu zanimljiviji od ovog regularnog šrota koji skoro više nitko i ne kupuje. Barem imaju neku ideju, makar ona bila i suluda, kao ona o gmazovima kao vladarima svijeta. Ali i „Biblija“ je bazirana na tome da je čovjek nastao od blata. Možda su to samo veličanstvene metafore. Doduše, ti u tim časopisima fakat briju da svjetski vladari imaju gmazovske repove i da se u stresnim situacijama fakat materijaliziraju u prave pravcate gmazove koji su na zemlju pristigli iz tko zna koje dimenzije...

Logičan slijed ovog razgovora, ali i klišej, bio bi da te pitam o kulturi u dnevnim novinama. Probajmo ga prekršiti. Što misliš o mozaičnim rubrikama, sportu i crnoj kronici u novinama i portalima? :)

Nekad sam strastveno pratio crnu kroniku, čak i odlazio na mjesta na kojima su se dogodili zločini. Meni je uzor bio Capoteov roman „Hladnokrvno ubojstvo“. Stalno sam maštao da ću pronaći temu koju bih onda kao on mogao obraditi u maniri novožurnalizma. Pa i našao sam neke... Ali nisam vremenski i financijski bio sposoban da im se na pravi način posvetim... Što se tiče portala, čitam većinom one o natprirodnim pojavama, tamo isto prikupljam građu, nešto od toga umetnuo sam i u „Štakorbar“. A od književnih portala čitam „Proletter“, „Arteist“, „Knjigomat“ i nekad sam s guštom pratio „Balkanski književni glasnik“ Dušana Gojkova. Da, najbolje stvari događaju se na internetu i većinom su besplatne. Novine sam zadnji put kupio kada su se oni avioni zabili u njujorške „Blizance“. Nisam siguran ni da sam tada, možda sam ih samo prelistao u kafiću.