SRPKINJE
 
(Ulomak iz romana Štakorbar. Štakorbar je rukopis koji je osvojio ovogodišnju nagradu Drago Gervais za najbolji neobjavljeni rukopis, a mi ga imamo čast predstaviti prije svih. Iz tiska bi trebao izaći tijekom sljedeće godine. Do tada, uživajte u ovom komadićku.)

Ćao, Violina,

Drugaricama s posla stalno pričam o našem letovanju na Visu. Slučajno sam te tamo upoznala, zapravo bih pre rekla da su nas spojile naše vlastite samoće. Istina, bili smo tamo s našom decom koja su nam sve na svetu, ti sa svojim sinom, ja sa svojim Acom. Ali da li je prisutnost dece dovoljna da se rastera samoća? Iskreno, mislim da nije. I zato mi je jako drago što sam te tamo upoznala. Divno si svirao one prve večeri u konobi „Amfora“, baš si me dirnuo…

Mislim da su muškarac i žena kao dvije polovice rascepljene jabuke, teže tome da se spoje i ponovo postanu jedna jabuka. Tako sam i Aci pokušala objasniti tvoj i moj odnos. Veruj, takva usporedba kod dece uvek upali.

Volela bih da je leto duže trajalo i da si mi ti malo više svirao. Volela bih da smo naše dvije tuge uspeli podići sve do neba i tamo ih ostaviti. Volela bih da mi je pošlo za rukom postići da i ti ponovo postaneš dete, barem na tih sedam letnjih dana koliko smo ih proveli skupa.

Aca me često pita za tvog sina, kaže da je izvrstan fudbaler kakvog ne može ovde u Beogradu naći među svojim društvom. Znaš da su se njih dvojica stalno penjali s Acinom loptom na ono igralište iza hotela… To su bili jedini sati koje sam baš onako potpuno mogla provesti s tobom i pamtit ću ih makar se više nikada ne videli. Puno mi je značio taj susret s tobom. Mislila sam da će to za mene biti samo još jedno tužno letovanje koje moram odraditi da se Aca na Jadranu nadiše morske soli i sakupi što više imuniteta s kojim će pregurati ove naše beogradske košave i zime…

Doista sam te, Violina, kažem ti to baš onako iz srca, uspela zavoleti u tih jedva sedmicu dana. Mislim da bih ti se baš umela predati kao žena i možda te učiniti srećnim. Volim umetnike, volim naročito muziku, i to ne samo cigansku, nego i tu baš pravu, ozbiljnu, kojom ti zarađuješ za hleb. Ovako dok sedim u uredu u ovim najgorim prepodnevnim časovima, a vani se nebo narogušilo pred kišu, uhvatim se kako zamišljam da te pratim na tvojim koncertima u stranim državama i gradovima koje si mi onako lepo kroz priču dočaravao… S nama u tim mojim zamišljanjima putuju i Aca i tvoj sin, a kad poželimo da budemo sami u sobi, njima iznajmimo hotelsku, sportsku dvoranu da u njoj do mile volje igraju fudbal s najboljom mogućom, kožnom loptom za kakvom je moj Aca prosto lud, pogotovo kad na televiziji počnu prenosit svetsko, fudbalsko prvenstvo.

Što se ništa ne javiš? Volela bih da me dođeš posetiti u Beograd. Hoćete li možda u skoro vreme imati ovde koncert? Povedi i sina, Aci bi bilo veoma drago da ga vidi. Ne budi lenčuga!

Mnogo te pozdravlja i ljubi tvoja letnja drugarica Radmila

To pismo otac mi je pokazao na Srednjacima, u kući čija je jedna prostorija sa strane bila opremljena dugačkim, drvenim stolovima i malim šankom iza kojeg se direktno iz bačve točilo vino po najeftinijim cijenama. Štakorbar, tako nazivaju te ilegalne birtije po Zagrebu. Taj štakorbar na Srednjacima držala je neka očeva prijateljica iz mladosti, Renata, prezime ne znam. Otac je sredinom devedesetih skoro svaki dan nakon posla dolazio u taj štakorbar. Već se toliko srozao da mu je jedino među klošarima bilo podnošljivo.

Kad sam u polutami štakorbara pročitao Radmilino pismo, otac me pitao sjećam li se tog našeg ljetovanja.

- Sjećam se, nije bilo loše.
- Srpkinje se dobro jebu – rekao je otac, puneći nam nove čaše. – Pazi kako ovo piješ, da se ne prosereš. Mlado vino, najopasnije vino.

Prešao je na vulgarnost, to mi se nije svidjelo. Uskoro će postati nesuvisao i još vulgarniji, nećemo više uz piće moći normalno razgovarati o Dostojevskom, Sartreu kojeg je mrzio.

- Od tebe i onog njenog malog nisam je nikad mogo u miru pofukat. Nismo vas imali kome dati da vas pričuva. A taj je njen Aco bio agresivan. Jednom smo zamolili konobara da vas pričuva… Mi smo se otišli nabrzaka puknuti u sobu, kad smo se vratili ti si imao čvorugu na čelu, Aco te pogodio kamenom, mater mu srpsku. Jebo im pas milu mater.
- Kako to da me stara pustila na more?
- Htjela se i ona malo odmorit. I možda s nekim stričekom malo…
- Ne govori to.

Otac je iskapio vino. A nakon još nekoliko čaša zapao je u ono svoje alkoholno bunilo.

Trkeljao je kako nema ništa gore nego kad se razori brak, tada svi pate. Počeo me moliti za oprost:

- Uništio sam ti djetinjstvo...
- Daj se smiri. Nisi mi ništa uništio. Uvijek sam s gađenjem gledao tu jadnu djecu koja odrastaju s očevima, kako ih ti ocvali moroni konstantno prcaju u mozak kao mlade majmune.
- Ti si dobar, ti me jedini razumiješ…
- Napuši se kurca.
- Imaš pravo

Pozvao je Renatu da nam natoči novo vino u staklenu litrenku iz kakvih je nekad u "Blatu" pio pjesnik Augustin Ujević, takozvani Veliki Tin koji mi je tada bio uzor; umašćeni blok sa pjesmama i cugaj gdje stigneš, po mogućnost na tuđi račun. Oca mi je bilo najlakše pretvoriti u alkohol-mecenu, tu je bio široke ruke, lako se opuštao. Za druge stvari nerado je otvarao novčanik. I sebi je prestao kupovati novu odjeću, nosio je stare skijaške jakne i majice koje je kupio u Austriji u nekim svojim boljim danima. I meni je nudio jednu od tih svojih skijaških jakni, da imam za zimu, ali ja sam više volio nositi mornarske kapute, "đubretarce".

Renata se vratila sa do vrha punom litrenkom.

- Daj čašu – rekao mi je otac.

Pružio sam mu. Natočio mi je.

- Sad sam se sjetio, do kraja srednje škole spavao sam na razvučenom kauču, sjebavao mi je kičmu – rekao sam kad sam otpio.
- Oprosti…
- Boli tebe kurac, ti si išao po hotelima, putovao… Dobri hoteli s dobrim madracima. Vidio si Kristov grob, dva mjeseca proveo u Japanu.
- Nema ništa bolje od prčenja kolegica muzičarki po hotelskim sobama. Poslije se samo spustiš u saunu, osvježiš se. S jednom violončelisticom isprobavao sam u Japanu japanske tehnike… Kurac omotaš nekom posebnom kožnom navlakom obrubljenom krznom…
- A u kurac. – Skrenuo sam pogled u kut prostorije gdje je sam za stolom sjedio neki penzioner s kravatom; svi u štakorbaru zvali su ga Grof.

Nastavili smo piti u tišini. Otac je iz kožne torbice izvadio neke papire. Promrmljao je da se priprema za polaganje ispita za laika-svećenika. Ako u učilištu na Kaptolu položi ispit, moći će držati satove vjeronauka. Sad je mlado vino mene opalilo u mozak. Otpočeo sam:

- Ti si, šta ne, prije stare već bio oženjen s nekom ženom.
- Jesam – odvratio je otac, ne podižući pogled s papira. – Ta se najbolje jebala. U početku, dok smo još živjeli odvojeno, dolazio sam svaki dan prije Akademije kod nje na fuk. Bio sam mlad, nikad mi nije bilo dosta…
- Jesi se s njom oženio u crkvi?
- U katedrali.
- Otud tvoja sva kasnija nevolja. Razvrgnuo si crkveni brak i navukao na sebe prokletstvo. I onda si se još išao ponovo ženiti u općini, ko zadnji šupak. Kako ćeš to objasniti djeci na vjeronauku?

Otac je nemarnim pokretom vratio papire u torbicu.

- Imaš pravo, imaš pravo… - Pokajnički je pognuo glavu. – Sve sam uništio.

Zagledao mi se u oči nemoćnim pogledom.

- Što da radim? – prokrkljao je. – Reci mi što da napravim?
- Ispovijedi se u Katedrali gdje si se prvi put oženio i umri.
- Tako je.

Malo kasnije, otac je rekao:

- Govore da smo svi mi muzičari glupi, da ne znamo ništa osim piliti po svojim instrumentima. Ali mene je zanijelo… Jednom, još dok sam išao na akademiju, slušao sam uživo Jehudina Mehunina u Beču… Učinilo mi se tada da je svirat violinu najveća stvar koju čovjek može raditi tu na ovom svijetu. Gorko sam platio te mladenačke zablude. Poslije mi se sve zgadilo. Morao sam se naroljat da bih uopće mogao uzet violinu u ruke, gadio mi se taj zvuk… Puno sam više zavolio gitaru.
- Nisi to dovoljno ozbiljno i predano shvatio. Bio si previše površan, lijen, vjerojatno i netalentiran da bi slijedio težak put jednog Mehunina koji je…

Otac je prasnuo u smijeh.

- Na što sam spao! Da mi ti prigovaraš na lijenosti, površnosti… Što si ti sebi umislio? Pa ti nemaš ni u ovom štakorbaru platit nam za rundu. Ti si seljak kao i tvoja mama, ništa nisi vidio od svijeta, ne znaš ni kako čašu treba držat u ruci…
- Dobro, dobro, shvatio sam.

Pili smo do večeri. Štakorbar se u međuvremenu napunio gostima, zadimio cigaretama. Slabo se sjećam što se dalje događalo… U jednom trenutku neka se našminkana baba popela na stol i plesala, Renata je ocu i meni narezala nekakav prezvuršt da malo prezalogajimo. Onda me otac u svojoj Ladi odvezao do doma. Suludo je vozio, ali imali smo sreće, s nikim se nismo sudarili, policija nas nije zaustavila. Dok sam na parkiralištu ispred nebodera izlazio iz auta, otac je rekao da pozdravim staru i da joj kažem neka se obrati i pozove svećenika koji će nam napokon posvetiti stan.

- Dobro. Vidimo se. – Zalupio sam vratima.

Otac se nagnuo i odvrnuo prozor na suvozačkim vratima. Nešto je nerazumljivo promumljao.

- Šta? – pitao sam.

Zavrnuo je staklo na prozoru i ponovo uključio muziku, Stephane Grappelli, "Crazy Rhythm". Iz auta su odjekivale violine. Požalio sam što se moram vratiti doma u svoju sobu i slušati majčine prigovore jer nisam došao na ručak koji se mučila napraviti.