Željko Blaće: Moguće je i neophodno djelovati po drugačijim osnovama
Povodom nedavno postavljene izložbe "Drugačiji sport je moguć?!.", a uoči istoimenog okruglog stola i filmske projekcije, razgovarali smo sa Željkom Blaćeom, predsjednikom Društva sportske rekreacije “qSport” namjenjenog podršci LGBTQ sportaša, rekreativaca i sportskih entuzijasta, te razvoju LGBTQ sporta u Hrvatskoj i regiji.
Okrugli stol održat će se u utorak 11. ožujka u 13 sati na Filozofskom fakultetu u Rijeci (prostorija 106/1.kat).
Što je to “drugačije” i kakav je to “sport”? Možeš li navesti neke primjere dobrih praksi u drugačijem sportu u određenim zemljama, i neke primjere ekstremne diskriminacije na koje želite upozoriti?
Hm...Tomu je posvećena cijela izložba i program - mislim da ne mogu baš uspješno to ukratko prepričavati - pa bih pozvao vaše čitatelje da nam se radije pridruže u nastavku, na okruglom stolu i filmskoj projekciji na Filozofskom fakultetu u Rijeci.
Neka su iskustva i saznanja usporediva, a ponekad se i hibridiziraju što će biti očiglednije u projektima koje sam započeo konceptualno razvijati, a tiču se QueerOS-a i queer magazina koji pokrećem.
Izložba se zove "Drugačiji sport je moguć?!." jer je parafraza Noama Chomskog i njegove "Drugačiji svijet je moguć", a znakovi dodani “?!.” označavaju proces propitivanja, urgentnosti djelovanja i odlučnost u artikulaciji alternativa upravo u polju sporta.
Projekt je strukturiran kao izložba troje umjetnika koji rade u/sa sportskim zajednicama, posebno na temama diskriminacije i emancipacije u rodnih i seksualnih različitosti. U radu Jasona Halla (Brightona, UK) to je pitanje homofobije u nogometu zbog kojeg je pokrenuo kampanju u spomen Justinu Fashanu prvom out nogometašu, koji je pod pritiskom izvršio samoubojstvo. Za Toma Wellera (Berlin, DE) fokus je na iskustvu njega i drugih trans osoba u sportu i osnaživanje kroz feminističko-queer boksački klub.
Za mene je fokus propitivanje toga što može biti QueerSport i kako se lokalno organizirati po queer principima.
Izložba postavljena u Rijeci ponovljena je izložba iz Zagreba koja se dogodila prije dvije godine. Zašto baš sada? Što se s njom želi pokazati, na kakvo djelovanje ona može pozvati građane, posebice Riječane?
Izložba je ponovno postavljena prvenstveno zbog većeg interesa medija za temu diskriminacije nad LGBT osobama u Rusiji uoči Olimpijade u Sočiju i specifičnije teme homofobije u nogometu - koja je bila prisutna zadnjih godina, ali je kulminirala nedavno, outanjem bivšeg njemačkog reprezentativca - Thomasa Hitzlspergera, kao prvog vrhunskog internacionalnog nogometaša.
Izložbom i programom se želi ukazati na neke primjere kritičkih i kreativnih praksi u sportu koje upućuju na alternativne pozicije, perspektive i modele. Iako su fokusirani na specifične lokalne/regionalne zajednice, izložba i program relevantni su za internacionalna organiziranja u reformi sporta. Cilj je pokazati da je moguće i neophodno djelovati po drugačiijim osnovama, koliko god to bilo teško operativno kada su u pitanju resursi. Nužno je imati kapacitet za imaginaciju alternative i spremnost na eksperimentiranje.
Za Riječanke i Riječane je vjerojatno najvažnije da počnu sebe vidjeti kao urbanu zajednicu sa specifičnim potencijalom da za inovaciju i djelovanjem van dominantnih obrazaca Hrvatske i regije. Rijeka može biti izuzetna i progresivna ne zato što to samo sebi ponavlja obzirom na povijest, geografski potencijal ili u brzini praćenju trendova, već time što djeluje… Izložba ne nudi recepte - već poticaje i inspiraciju - hoće li što od toga građani osjetiti i uspostaviti svoju specifičnu inicijativu ovisi o puno faktora. Za početak mi je drago da su partneri iz kulture, civilnog društva i akademskog sektora zainteresirani za ove sadržaje, no uvijek je potreban i osobniji angažman za lokalno djelovanje.
Ipak, ako želimo biti informirani o svojim pravima, resursima za podršku i mogućnostima emancipacije, potrebno je imati i potrebu za istraživanjem i samo-informiranjem, pa umjesto konzumerističkih sadržaja naći fokus i vrijeme za one koji kritiziraju, kreiraju i kultiviraju bolji okoliš za sve. To je veliki suvremeni izazov koji je poznat knjižnicama.
Što je qSPORT? Postoje li slična udruženja u zemlji ili regiji?
To je formalno gledano Društvo sportske rekreacije “qSPORT”, ali u stvari je puno više neformalna queer zajednica ljudi koji se bave sportom, rekreacijom, socijalnim/kulturnim aktivizmom, družeći se u atmosferi podrške i solidarnosti. Nismo tipična rekreacija, niti tipična aktivistička grupa, niti djelujemo po kakvom postojećem modelu. Nekima je qSPORT prvenstveno aktivistički angažman, nekima sportska rutina, a nekima prilika za druženja i putovanja… Nastojimo da je svima bar po malo sve od toga relevantno i da se razumiju i istaknu različite potrebe.
Jako nam je važno imati raznovrsno članstvo po svim kriterijima (sportske spreme/iskustva, roda/seksualne orijentacije, razne generacije, razni gradovi i zemlje čak) te uključivati što veći broj ljudi u naše ideje oko samoorganiziranja i samoosnaživanja kroz rekreaciju. Postoje LGBT udruge i inicijative koje se bave sportom i rekreacijom, ali uglavnom manje inzistiraju na queer principima. Mi smo potakli razvoj i koordinaciju inicijativa u Srbiji, BiH i Crnoj Gori, jer kad smo počinjali jedina je slična udruga je bila u Ljubljani i nije imala bitno više iskustva i resursa. Danas postoji bar 6-7 inicijativa po raznim gradovima bivše SFRJ, a sve su različitih profila, dinamika i kapaciteta i među njima smo Out-in-Slovenia i mi bitno veći.
Na izložbi je bio postavljen i umjetnički rad sa QueerSport Manifestom. Možeš li izdvojiti neke ključne točke manifesta?
Da - na izložbi je bila prikazana serija mojih konceptualnih radova koji su rezultati mojih promišljanja i artikulacija QueerSporta nastalih sa drugima. Tako je rad sa temom “medalja” nastao sa Kat Bowman (oblikovanje), a QueerSport Manifest je nastao kao otvoreni dokument u kojem sam predložio tekst manifesta, te ga podjelio preko weba za interakciju.
Teško je izdvojiti ključne točke jer je tekst jako kondenziran, ali je možda u ovom kontekstu zanimljivo istaknuti: QueerSport is about relating, reflecting and refactoring sport for the periphery of the multitude.
Bavio si se i aktivističkim radom u području medija i internet tehnologija. Što misliš da bi internet tehnologija mogla sve donijeti u vidu mijenjanja percepcije sporta kao "veličanstveno besciljnog", degradiranog u sredstvo koje uglavnom potiče nacionalni ponos, šovinizam i "bezumno" zadovoljava zahtjeve masovne promocije? Kako bi po tebi izgledao dobro iskorišten i uređen medijski prostor za unaprijeđenje sportskih klubova uopće, a zatim za povećanje vidljivosti sudionika sporta, posebice sportskih manjina?
Još uvijek pratim aktivizam u polju medija i tehnologija, no sada je to puno šire i popularnije polje, a moj doprinos u sportskom aktivizmu i queer kulturi je urgentniji. Neka su iskustva i saznanja usporediva, a ponekad se i hibridiziraju što će biti očiglednije u projektima koje sam započeo konceptualno razvijati, a tiču se QueerOS-a (operativnog sustava) i queer magazina koji pokrećem.
Medijski prostor i web servisi su jako bitni za povezivanje inicijativa koje djeluju u jako specifičnim temama, uskim kontekstima i lošim uvjetima. Presudno je znati da postoje ljudi koji slično razmišljaju, djeluju i da žele vidjeti promjene, kako bi se razmijenjivala iskustva i multiplicirao efekt kroz podrške i suradnje. LGBTQ populacija općenito, a osobito mlađi dio, sada je bitno bolje povezan i izoliranost je sada iznimka a ne pravilo. Ipak, ako želimo biti informirani o svojim pravima, resursima za podršku i mogućnostima emancipacije, potrebno je imati i potrebu za istraživanjem i samo-informiranjem, pa umjesto konzumerističkih sadržaja naći fokus i vrijeme za one koji kritiziraju, kreiraju i kultiviraju bolji okoliš za sve. To je veliki suvremeni izazov koji je poznat knjižnicama.
Nažalost jednako kao što sportske rubrike jako rijetko kritički pišu o sportu, tako i veliki broj kulturnih ili aktivističkih portala ne objavljuje pozitivne primjere o sportskom aktivizmu i alternativama. Naš rad je tako istovremeno senzibliziranje medija i populacije, ali i poticanje drugih da percipiraju sport kao polje društva koji se ne smije prepustiti samo korporativnom sektoru. Još nismo našli pravi recept za to, ali nastojimo koristiti web i socijalne mreže i pored toga i fizičke prostore (izložbe) i događanja (konferencije i festivale) kad god možemo (zahvaljujem MMSU i SKCS u Rijeci na brzom ad-hoc angažmanu). Budućnost je u radu sa školama i mladima i zbog toga se nadamo suradnji sa udrugama koje imaju više iskustva u tome – kao što su UMKI ili LORI u Rijeci.