Kao dijete često sam sanjarila o bijegu u neko mjesto gdje me nitko neće naći. U neku spilju, primjerice, gustu šumu ili grad u kojemu me nitko ne poznaje. Vidjela sam se iznad sviju i svega, kao tajanstveno biće koje s visine promatra što se događa u ovom našem nesavršenom životu i pokušava nešto učiniti da svijet postane bolji. Ali, što i kako? Ako sam skrivena od pogleda i daleko od ljudi, kako mogu nešto napraviti na njihovu terenu? Mogu se jedino umiješati u neki paralelni svijet, sličan onome koji me ne smije prepoznati, i napraviti nešto što će nas sve usrećiti. Tako sam, mislim, počela pisati: bježeći od svijeta koji mi se nije sviđao.

A danas se nema kamo pobjeći. Sva su mjesta obilježena i umrežena. Kamo god se skloniš – oda te neka pametna spravica koju nosiš sa sobom, mobitel, tablet, GPS. Stoga se čovjek može zavući jedino u vrijeme i vjerovati da je daleko od svega i svačega. A vrijeme čuva knjižnica. Za svakoga od nas. Možda toga nismo svjesni, ali među uredno složenim knjigama krije se svačije sretno djetinjstvo, kao i prvi školski dani, nezaboravna ljetovanja na moru, shopping putovanja u Trst i London, seminarski radovi na fakultetu, obiteljske svečanosti i još puno, puno toga. Vrijeme su nam spremili junaci knjiga koje smo voljeli, mala Heidi i njena baka, zavodljiva Lolita, buntovni Holden Caulfield, pijani Venjička, nevjerna Emma Bovary, mudri Aljoša Karamazov, veliki frajer Glista i ostali tipovi s kojima smo svojedobno dijelili dobro i zlo.

I da se sad kojom zgodom nađem u knjižnici, slučajno ili namjerno zatvorena, započela bih duge noćne razgovore s knjigama koje otkrivaju tajne prošlih vremena. Prvo bih uzela monografiju Tito Ive i Slavka Goldsteina jer me zanima tko je zapravo čovjek koji je 20-ih godina prošloga stoljeća tajno prenoćio u kući moje bake na zagrebačkom Črnomercu. U knjizi je opisan životni put Josipa Broza, revolucionara i državnika, za kojeg neki i danas tvrde da je konstrukt tajnih službi i da nikada nije postojao. O Titovu boravku u obiteljskoj kući ispredale su se nevjerojatne priče, istine i vjerojatno neistine, i ovo bi bila prilika za upoznavanje šireg povijesno-političkog konteksta u kojemu je djelovao ovaj nevjerojatni čovjek.

Knjigu norveškoga književnika Frode Gryttena Zapalite kuću sa zadovoljstvom bih slušala po cijele dane. Pred oči bi mi iskrsnula znakovita 1976. godina i londonski Landbroke Grove, gdje se održava veliki ljetni festival. U karnevalskoj povorci prepoznala bih talentirane dečke Joea Strummera, Micka Jonesa, Paula Simononua i Toppera Headona i priključila im se. Ponovno bismo osnovali grupu The Clash i jednom zauvijek promijenili svijet. U ritmu punka, naravno!

Voljela bih da knjižnica u kojoj ostanem zatvorena ima i tajnu komoricu sa stripovima. Dakle, bezvremenski odnosno svevremenski prostor. Tamo bih pratila dogodovštine Starog Mačka, Miki Mausa, Umpah-Paha, Valentine, Tiffany Jones, Svemirka, Asteriksa, Princa Valianta, Dan Darea, Taličnog Toma, Cocco Billa, Zagora, Tarzana, Alana Forda, Modesty Blaise, Fantoma, Ripa Kirbyja, Corta Maltesea, Davyja Crocketta, Herlocka Sholmesa, Conana, Koraljke, Popaja i... ma, tko bi ih sve nabrojio!

Nakon sati, dana i možda tjedana provedenih u ovako dobrom društvu sigurna sam da više i ne bih željela izaći iz knjižnice i suočiti se s terorizmom, požarima, poplavama i pohlepnim kapitalistima.