Kad bih se našao zatvoren, u recimo u Big Brother kući, vjerojatno bih gledao kako da se što prije maknem i vrišteći izjurim iz nje. Kad bih se pak našao zatvoren u zgradi neke knjižnice... e, to bi bila već jedna druga priča.

Za početak napokon bih se uhvatio dvije knjige koje tužno stoje i čekaju da ih napokon dovršim. Počeo sam ih čitati već više nego nekoliko puta, ali... Nikako da ih pročitam. Ne zato jer su dosadne i nezanimljive, nego zato što me život, posao i neke druge „nevažne“ sitnice stalno odvlače od njih. Ali tada bih, napokon, našao vremena za njih.

Prva od njih je biopunk roman Paola Bacigalupija Djevojka na navijanje. Da je riječ o zanimljivom štivu (za one koji vole SF, naravno), svjedoče i nagrade Hugo i Nebula, koje je Bacigalupi dobio za nju. A riječ je o zanimljivom svijetu budućnosti (radnja se događa negdje u 23. ili 24. stoljeću) poharanom svime i svačime, koji se bavi pitanjem hoće li se odviti i kako će izgledati sljedeći korak u evoluciji ljudske rase ili smo osuđeni na propast.

Druga knjiga je potpuno drugačija. Riječ je o Stoneovom sunovratu Iaina Pearsa, za kojeg kažu da je jedini pravi nasljednik velikog Umberta Eca. Dakle, jedna složena priča, koja čeka na mene.

A kad već spominjem Umberta, naravno da bi se trebalo naći vremena za njega. Obožavam njegovo Ime ruže, i njezinu slojevitost. Pročitao sam je nekoliko puta i svaki put uživao u nekom od njezinih slojeva. Jedan put u  filozofskim razmišljanjima, drugi put u njenom klasičnom krimi zapletu...

A kad spominjem krimi zaplete, zasigurno bih ponovo pročitao sve dogodovštineSherlocka Holmesa i Herculea Poirota. Kako sam jednom prilikom uspio riješiti jedan slučaj prije samog Belgijca s londonskom adresom, trebalo bi provjeriti jesam li još u motu za tako nešto!

Iako na ovom mom popisu knjiga dolazi tek sada, Gabriel Garcia Marquez mi je ipak najdraži pisac, a njegovih 100 godina samoće nešto što obožavam. Epopeja obitelji Buendia iz gradića Maconda je nevjerojatna knjiga koja će vas uvući u svoj čudesni svijet u kojem se miješaju čarolija, stvarnost, povijest, čudesne priče i ljudske sudbine. Knjiga koju svakako morate pročitati!

(P. S. Ako se odlučiti pročitati je, evo jedan pro-tip: crtajte si obiteljsko stablo Buendia dok čitate knjigu, da se ne biste pogubili. ;))

A kad spominjem čarolije, tu je stari dobri Tolkien i njegov Hobit i Gospodari prstenova. Iako su mi Jacksonovi filmovi malo pokvarili doživljaj knjiga (jer sada, dok čitam, stalno vidim likove iz filma), i dalje su mi to među najdražim knjigama. Ako bih krenuo objašnjavati zašto, predugo bi trajalo. I točka.

A iako mnogi sada obožavaju i knjige serijala Pjesma leda i vatre i seriju Igra prijestolja, ja nisam fan. Zapravo nisam ništa pročitao, ali ni pogledao, ali mi taj silan hype oko svega ide na živce. Ali bih zato s guštom opet pročitao izvrsnu Tiganu Kanađanina Guya Gavriela Kaya. Meni još nije jasno zašto ta knjiga nije doživjela svoju ekranizaciju. Ima sve ono što volim kod Tolkiena, ali puno bolje korespondira s našim vremenom. I nema toliko nepotrebnog seksa i ubojstava kao u “Igri prijestolja” (kako čujem, jer kažem, nisam gledao/čitao).

Da ne ispadne da ne spominjem domaće autore, naravno da ima i njih. Spadam među one koji vole gotovo sve što su napisali Tribuson i Pavličić. S tim da Pavličić ima i zanimljivih knjiga koje je pisao kao profesor. Dakle, stručnih knjiga. A što izdvojiti? Iskreno... Ne znam. Možda bih izdvojio Povijest pornografije (predvidljivo, zar ne?) i Legiju stranaca od Tribusona i Koraljna vrata, Večernji akt i Nevidljivo pismo od Pavličića.

BTW, nikad mi nije bilo jasno zašto se netko od naših filmaša ne uhvati ekranizacije njihovih romana. Mislim, znam da su neki Pavličićevi romani ekranizirani, ali ne i oni koji su trebali biti. Ako se mene pita.

Vjerojatno ste već zaključili da volim fantasy i SF. Pa evo onda još nekoliko knjiga koje bi valjalo (opet) pročitati. Na vrhu te liste nalazi se Kim Stanley Robinson i njegovaMarsovska trilogija (Crveni Mars, Zeleni Mars, Plavi Mars), odličan hard-boiled SF o kolonizaciji i teraformiranju Marsa. Puno nezahtjevnije, ali nevjerojatno zabavno jest saga o Milesu Vorkosiganu Lois McMaster Bujold.

„Što radiš?“ pita me najbolja supruga na svijetu (sorry, Ephraime, što ti kradem foru, ali i za tebe bih sigurno našao vremena u ovoj zamišljenoj situaciji). „Pišem za Kileta tekst o tome što bih radio da se nađem zameten u knjižnici“, lakonski odgovaram. „Hmmm... Kakve si ti sreće, ostao bi zameten u Striboru“, kratko je rekla i nasmijala se. „Ali znaš, to ne bi bilo zapravo loše“, kažem, ali shvaćam da me uopće nije čula. J. i M. opet izvode cirkus. Tako to ide s dvojicom malih klinaca.  

I stvarno ne bi bilo loše. Bila bi to izvrsna prilika da se podsjetim nekih knjiga koje sam volio kao klinac. I da, opet bih pročitao Junake Pavlove ulice. I da... Vjerojatno bih se opet rasplakao u trenutku kad Nemeček umire. I da, opet bih pročitao Malog princa. Možda onu verziju u kojoj ilustracije iskaču iz knjige. Da se opet osjetim kao klinac. A nedavno sam upravo u Striboru vidio da postoji i hrvatska verzija knjige Shela Silversteina Dobro stablo. Davno sam čitao u srpskom prijevodu, zelenkaste korice, i prekrasna topla priča. I Tolkienovog Roverandoma. I čudnovate zgode dječaćića koji bio malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mudar kao knjiga, a dobar kao sunce.

Ne bih nikako zaboravio ni malog čarobnjaka Harryja i njegove prijatelje i Onog-čije-se-ime-ne-spominje. O, da... Prešao sam četrdesetu godinu, ali svejedno volim tu seriju knjigu.

O, da... Čini se da bih se dobro zabavio! Sniježe, što čekaš?