Nedavno sam ponovno pročitao roman američkoga pisca Thomasa Pynchona – Dražba predmeta 49 (Crying of a Lot 49). Prvi sam ga put pročitao prije petnaestak godina, a tek sam sada, nakon toliko vremena, shvatio da tada nisam ništa shvatio, ali mi je svejedno ta mistična i magična LSD priča nekoć pomutila um i skrenula moje pisanje i razmišljanje upravo u smjeru koji je Pynchon zadao.

O čemu se zapravo radi? O puno toga, a najviše o nama samima. O osjećaju nepripadanja ovome svijetu, osjećaju izdvojenosti, osjećaju koji ne vara, ali koji je teško opisati riječima, a kamoli dokazati, o ljudima koji su otpali iz sustava, a sustav je sveproždirući ekonomsko-financijsko-tehnološki stroj u kojem trebate biti prosječni, poslušno služiti i ne postavljati neprihvatljiva i glupa pitanja. Nema mjesta za onostrana iskustva, nema mjesta za stvarne osjećaje, za čovjeka u njegovim punim dimenzijama, nego samo u dimenzijama koje su potrebne tom golemom, neusporedivom, tehnologiziranom (u)stroju civilizacije koja neprestano i neprestano asimilira, čak i ono što je do jučer bilo neprijateljsko.

Postoji talog onih koji nisu asimilirani, ali oni su potencijalni samoubojice koji nemaju nijedan stvarni razlog da ne počine samoubojstvo. To su emocionalno oštećeni, neprilagođeni, nenaviknuti, alkoholičari, kurve, homoseksualci, nastrani, izopćeni, propali i svi oni koji su postavljali suvišna pitanja. I oni isto imaju potrebu za komunikacijom, ali ne komuniciraju preko redovite pošte, već preko autonomnoga sustava koji je isto tako, da paradoks bude veći, opasan, zloćudan, okrutan i ubilački. Što li bi Pynchon rekao danas na sustave komunikacije za koje znamo da su pod nadzorom, ali svejedno vjerujemo da je riječ o entropiji i da je prilično tehnički neizvedivo da postoji neki informacijski Maxwellov demon koji razdvaja bitno od nebitnoga. Štoviše, ovo djelovanje Maxwellovoga demona postaje agresivnije, a sve se veći i veći komadi svijeta odbacuju kao beskorisni.

Nakon što pročitate ovu postmodernističku fantazmagoriju, prepunu iluzija, točnih i netočnih podataka, činjenica i fikcije, ostaje pitanje (ukoliko uopće do njega dođete) - kako definirati današnji svijet, odnosno mjeru stanja kaosa i privesti ga redu prije nego što se nađete na ovoj drugoj strani – na strani neprilagođenih, otpalih od sustava i izbačenih iz igre? Kao mjera toga kaosa najočitiji su mediji – zlogukost pomiješana s pornografskom komponentom daje ukupno stanje stvari čovjeka svedenoga na mjeru pogodnu za služenje sustavu. Štošta je Pynchon enkodirao u svojoj prozi. Ipak, na kraju ponovno postavljam pitanja: koji je način da se izađe iz svega toga? Kako se asimilirati, a ostati povezan sa sobom? Upravo su to pitanja ovoga suvremenog svijeta, velika i aktualna pitanja od životne važnosti, koliko se god ponekad činila nevažnima.

Nisam se slučajno u posljednjih nekoliko članaka usmjerio upravo na ovakvu tematiku. Možda je upravo entropija prikazivana stupnjem distrakcije čovjeka s bitnog – sa sebe i od sebe – ne bi li se pažnja kanalizirala na očigledno bitno, no stvarno nevažno. S obzirom na to, glavna junakinja Oedipa Maas nije slučajni slijepi putnik na brodu ljudske s(a)vijesti, već je ona upravo ono što njezino ime kaže – edipovski protagonist i antagonist ove drame. Ona je pokrenula, iako ne svojom voljom, kotač grijeha i krivnje. Ona je otkriva u svoj svojoj opakosti i zloćudnosti, a zbog toga postaje sudionicom jedne priče koja je sve osim linearne romaneskne dobro ispričane priče. Ne kaže se stoga slučajno da su pisci poput Pynchona, DeLilla ili Vonneguta upravo paranoidna školaameričke proze.

Ova je priča upravo udaranje u samu jezgru sna, u njegovu morbidnu bit, u zloćudnost profanoga svijeta koji nam se na prvi pogled predstavlja uz R.E.M.-ov cinični hit Shiny happy people.  

Dražba predmeta 49 u našem katalogu http://bit.ly/1kOT5qq

Fotografije: ceres.hr