Gilles Deleuze kaže nomad ima teritorij. On prati uobičajene putove i kreće se od jedne točke prema drugoj. Nomad ne ignorira točke puta (vodu, križanja, skupljališta, itd.). Pitanje je što je u životu nomada princip, a što samo posljedica […] Put je uvijek omeđen dvjema točkama, ali prostor između preuzeo je postojanost i uživa autonomiju i vlastiti pravac kretanja. Život nomada je intermezzo. Nomad je nepokretan.

Horvat Srećko kaže ideja psihičkog/digitalnog nomadizma, ideja je kontrole kretanja.

Ja ne kažem jer nisam lik u Dašinu romanu, iako ih jako volim čitati/iako jako volim kada mi ih čitaju, naročito naglas.

(vidi šetanje/samoća/čitanje: ekspozicija/provedba/repriza)

Dragojevića Danijela, čitam si ujutro. Ponavljamo Pticama je u mojoj glavi tijesno, iako nisam ja, nego mi; Danijel i ja i šećemo po Rijeci. On je u mojim cipelama. Dospjele u moju glavu, one žele unutra vani, vani unutra, kao da je to jedno. Moje sretne samoće, Danijel i ja grabimo koracima. Koliko je do mene, činim što mogu. Tu gdje sam pošumljavam, svićem, primičem i razmičem nebo za više prostora. Danijel zna jer ja znam kako samoće vole lutanja, iako ne idemo nigdje, iako smo uvijek unutar iste rute. Iako se gnijezdimo istim kafićem, istim konobarima, istim narudžbama, istom komfornosti, komoditetom rutine. Za mnogo prostora, za raspored upisan u krilima nemam pouzdana načina. Znam da neću putovati, U iluziji sam da bih mogao, da mogu, da hoću. Svaki put nalazim dovoljno jak ali, pa me onda boli što polja kažu, moraš se dogovoriti s nama, to kaže i potok, prve kuće u izmaglici i dječak koji odmiče cestom.

Jednom sam u Zagrebu čekala nekoga nekoliko sati. Ne poznajem grad i sjedila sam Sama u kafiću na kolodvoru. Osjećala sam se kao Gauss u balonu: glasovi su bili glasni i savršeno artikulirani, Drugo mi je prijalo, bilo je mekše nego što sam zamišljala, paralelne su linije postale zakrivljene, srele su se i poklonjena mi je druga perspektiva. Nije to bilo do grada - bilo je do Drugog, bilo je do samoće.

Preuzela sam Drugo i pretvorila ga u glas šutnji. Drugo je postalo domicilno: svoj jezik imam kada šutim. Drugo sam smjestila u svoj grad i udomaćila se. Drugo mi je reklo Ne poznajem jezik. Ni govor, ni pismo. Blizak mi je samo okus slane kože, jestivost životinjice. Ona, uplašena, skriva oči od lica svijeta, srami se pokreta jer ne zna kako dah je ljudski jestiv.

Drugo mi je sklono pa smo sami: idemo na spoj s Dnevnim samoćama.

Dnevne samoće ne broje mi knjige koje nisam pročitala, one mi tepaju onima koje volim. U mojoj glavi se tada ne gomila stakleni brežuljak velikih tomova čiji prijeteći zveket čujem iako još nisu pukli. Knjige dnevnih samoća kao i riječi dnevnih samoća titraju. Pojavljuju se u vanjskom žamoru i grade sklad unutarnjeg nereda. Dnevne samoće ne poznaju normu.

Samoća pojačava sluh i liječi glasnice. Samoća je moj faux pas.

Proždirući grijeh uranjaš u jestivo, tamno, izborano lice - svoj lažni odraz, nemoć sina lutalice.

Želim se pokriti knjigom, želim se ušuškati koricama. Odšetati u tišini.

Fotografije: Flickr Commons