Lako je Trondheimu raditi Zekana. Što ne znači da je lako raditi strip poput „Zekana“. Za početak, potrebni su vam crtačka vještina i pripovjedački nerv. Talent i natruhe genijalnosti mogu biti od koristi no nisu nužno potrebni. Kad imate sve to, a Trondheim nije jedini koji je sve to okupio na jednom mjestu, onda je lako. Bez svega toga, moglo bi biti određenih problema.

Ipak, to nije vrsta lakoće koju imam na umu. Kad se sve zbroji i oduzme, u pozadini „Zekana“ leži potreba za igrom. Trondheim prekraja i medij i žanrove. Zato što može, što zna kako i jer mu se hoće. Poput djeteta koje se napokon dokopalo kutije Lego-kockica i sad maltretira familiju demonstrirajući joj svoje inženjerske sklonosti. S druge strane, raditi strip poput Tri sjene nevjerojatno je teško.

U ovom se slučaju igra, ako je uopće i ima, nalazi u drugom planu. U prvom je planu katarza. Potreba za pročišćenjem.

Gledajući kako umire malo dijete bliskog mu prijatelja, Cyril Pedrosa je osjetio potrebu zabilježiti to iskustvo na papiru i tako se našao na vrlo skliskom terenu. Na prste jedne ruke mogu se nabrojati djela koja su takvu tematiku uspjela obraditi bez poniranja u kič i patetiku (na prvom je mjestu do danas nenadmašeni Grob krijesnica Isaa Takahate). Bliska, intimna smrt, smrt koja se ne odvija u nekom svakodnevnom genocidu na drugom kraju planeta, opire se prikazivanju.

Strip je, poput svih umjetnosti, medij ratia. Priča u stripu obično je brižljivo promišljena, isplanirana i rutinskom rukom vještog zanatlije rastavljena na sastavne elemente. Pripovijedanje zahijeva takav „bezdušni“, mehanički pristup – pristup u kojem nema mjesta nepoznanicama. Pristupiti nečijoj smrti na takav način čini se blasfemično. Gotovo pornografski.

A opet, ni impresionistički pristup ne čini se kao sretno rješenje. Impresija nam otkriva autorovo stanje uma, njegove tehnike i trikove pomoću kojih se nosi s emocionalnim šokom. 

Ovim je načinom još jednostavnije prijeći granicu dobrog ukusa ili proizvesti „nečitljiv“ tekst. Nitko zapravo ne želi slušati nečija tuđa jadikovanja. No, potreba ostaje. Potreba da se ispriča, zabilježi i u strip istrese ono što nas je mučilo. Do čega nam je stalo.

Gore spomenuta težina je dakle dvostrukog karaktera. Potrebno je iznova proživjeti osjećaje frustracije, tuge i nemoći te pri tom pronaći adekvatan izraz koji čitavu stvar neće profanirati. Cyrilu Pedrosi, animatoru na Disneyevim filmovima i mladom stripašu, pripadniku novije francuske generacije, to je pošlo za rukom.   

Potrebno je pokušati dati odgovor na dva pitanja – kako mu je to uspjelo i zašto bi nas to trebalo zanimati.

Da bi progovorio o pojedinačnom, Pedrosa poseže za univerzalnim. Iz jedne partikularne sudbine kojoj je neposredno svjedočio, Pedrosa stvara bajkoviti narativ unutar kojega će se moći relativno slobodno kretati. Djelovi tog bajkovitog svijeta posuđuju svoj simbolički registar iz starogrčke ikonografije pomoću koje Pedrosa dodatno označava univerzalnost priče.

„Tri sjene“ započinju s prikazom arkadijskog krajolika i nepomućene obiteljske sreće. Idiličnu će sliku narušiti dolazak nejasne, nedefinirane prijetnje utjelovljene u pojavi triju tajanstvenih figura na obzoru. Riječi lokalne vidovnjakinje dat će jasniju sliku prijetnje i otkrit će se kako je Joachim – sin jedinac Lise i Louisa – u središtu njihove pozornosti.

Tri će se sjene čitatelju otkriti kao simbolički ekvivalenti triju Moira, a očev bijeg sa sinom u naručju time će biti označen kao bijeg od sudbine.

Bijeg od sudbine je, dakako, nemoguć, a čak ni ugovor s „vragom“ neće pomoći Louisu da zaštiti Joachima.

Veliki će dio pripovijesti Pedrosa iskoristiti opisujući bijeg i njegove etape. Bijeg će mu pružiti mogućnost da dodatno razvije slikovnu komponentu stvorenog svijeta, da proširi priču izvan granica arkadijskog proplanka i da u priču o smrti i neizbježnosti usuda ubaci elemente avanture.

Pripovjedni kostur „Tri sjene“ prilično je jednostavan, motivacijski sklopovi Pedrosinih likova su jasni i reducirani na najnužnije informacije, simbolika čitave priče je prilično elementarna, a mitološka ikonografija uglavnom je jednodimenzionalna.

Ovako postavljena, priča „Tri sjene“ nije u stanju iskomunicirati početnu ideju o smrti djeteta niti ponuditi emocionalno pročišćenje.

Sama po sebi, priča nudi jednostavnu lamentaciju o sudbini, prolaznosti života i dragocjenosti pojedinih trenutaka. Nadgradnja ove paradigme odvijat će se grafičkim alatima pomoću kojih će Pedrosa dopuniti siromašni pripovjedni kostur i stvoriti fantastično, intimno, ekspresivno i jedinstveno djelo o suočavanju s gubitkom djeteta.

U neobaveznim avanturističkim sekvencama Pedrosa koristi fluidni, lepršavi, zaobljeni stil kojeg posuđuje iz animacije. Njime će crtati masovne scene, njime će definirati likove i čitavom stripu podariti dinamičnost i iluziju pokreta. Taj je dinamični crtež u suglasju sa scenama bijega, scenama kojima dominira životna energija, prolaznost vremena i borba sa sudbinom.

Pedrosa će značajno mijenjati stil kad njime bude potrebno izraziti emociju. Dinamika i razigranost će nestati, a zamijenit će ih ekspresivne kompozicije ispunjene međuigrom svjetla i sjene.

Fluidna, karikaturalna linija ustupit će mjesto detaljnijim grafičkim tehnikama, a pojedine će scene odustati od figurativnosti i umjesto nje ponuditi emocijama nabijenu apstraktnu kompoziciju (scena rastanka majke s djetetom na stranici 72.).

Pedrosa će najviše stvaralačke energije uložiti u ovakve, emocionalno povišene, trenutke.

Prikaz očeve nemoći (stranice 50 i 51), prikaz nedefinirane opasnosti (stranice 78 i 79), frenetičnost potjere (82 i 83), očeva preobrazba u golema (stranice 202-211) i cijeli niz manjih sekvenci pokazat će sav potencijal Pedrosina crteža kao i njegovo vješto baratanje spregom između izrečenog i neizrečenog, prikazanog i ispripovijedanog.

Pedrosa će sliku koristiti kao dopunu jeziku i ona će „spasiti stvar“ u onim trenucima u kojima jezik zamukne, u kojima ništa više ne može reći.

Medij stripa može si priuštiti meditativne sekvence, zaustavljanje radnje i izoliranje scene i Pedrosa je to vješto iskoristio kako bi u djelo unio nužno potreban, iskren, emocionalni naboj koji bi, da je iskomuniciran riječima, neizbježno zapao u patetiku i tako uništio čitav komemorativni, katarktički karakter ovog projekta.

Teži dio ovog prikaza leži u iznalaženju odgovora na pitanje zašto bi nas, kao čitatelje, čitava stvar trebala zanimati? Nije li nam dosta priča o smrti i gubitku i možemo li išta više iz njih izvući. Čini mi se da je pitanje te vrste prilično sebično pitanje i da nekritički stavlja čitatelja u ulogu božanstva kojemu bi se autor trebao dodvoriti.

I premda nije historijska nepoznanica da dementni bogovi uživaju u žrtvama i iz njih crpe snagu, mislim da je takvo pitanje u ovom slučaju promašeno. „Tri sjene“ nisu didaktička pastorala nakon koje bi čitatelj trebao postati vidno pametniji ili mudriji – „Tri sjene“ su autorov pokušaj suočavanja s neugodnim i bolnim aspektima ljudskog postojanja.

Majstorstvo ovog stripa odražava se u tome što se unutar njegovih stranica jedno sasvim individualno iskustvo, jedan sasvim intimni susrset sa smrću, uspijeva preobraziti u ekspresivnu sliku koja nadilazi prostor, vrijeme i partikularne identitete.

Univerzalnost prikaza zgodna je stvar ali u ovom slučaju i nije pretjerano bitna. Bilježenje trenutka i bilježenje jedinstvenog iskustva glavni su vidovi svake umjetnosti.

Čitajući „Tri sjene“ čitatelju se pruža prilika podijeliti taj trenutak s Pedrosom, ući u njegov svijet i tamo nakratko boraviti. Takva vrsta zajednice, nadilaženja granica, čak i onda kad povod nije najsretniji, nešto je što valja znati cijeniti.