U tada vrlo popularnoj biblioteci roto romana Trag objavio je dva romana kojima je u književnost uveo lik novinara Remetina, predgovore za romane napisao je Igor Mandić. Nadam se da će novinar i istražitelj amater Ivo Remetin kad tad dobiti svoja sabrana djela.

Ne mogu se pohvaliti da sam pročitala baš sve što je akademik Pavličić napisao, zaobišla sam sve njegove znanstvene radove, ali u posljednje vrijeme oduševljena sam publicistikom te zbirkama eseja koje je napisao, u stalnoj sam potrazi za nekim nepravedno zaboravljenim knjigama ili onima koje su iz raznih razloga prošle ispod radara čitateljske publike.

Knjiga Tajne zanata nastala je na temeljima dugogodišnjeg iskustva autora koji je na predstavljanju svojih knjiga strpljivo odgovarao na pitanja znatiželjnih čitatelja. Što književnik prvo otkriva na književnim susretima?

"Jer, prvo što pisac u takvim prigodama otkriva svakako je njegov tekst. Doista, čitatelji – djeca u osnovnoj školi ili seniori u staračkom domu – obavezno će mu postaviti pitanje u vezi s kojom njegovom knjigom. Tada će pisac otkriti da su čitatelji u njegovu tekstu našli nešto što on uopće nije kanio u nj staviti. Pri tome će morati priznati da ono što su čitatelji uočili doista u tekstu postoji, pa će iz toga povući bilo optimističke, bilo pesimističke zaključke. Optimističke će zaključak biti da je njegova knjiga značenjski bogatija nego što je on to i slutio, a pesimistički će zaključak glasiti da pisac nema ni pojma što je sve u toj knjizi nadrljao ni što to što je nadrljao znači. Pa će onda – dok stigne do kuće – shvatiti da opet ne zna na čemu je."

Nesretni pisci, ovakvo čitateljsko zabadalo sam i sama, na predstavljanju krimića mlađahnog pisca postavila sam pitanja o dvije poveznice koje sam uočila, a koje je (kako se ispostavilo) pisac bez ikakve namjere uvrstio u roman. Knjiga Tajne zanata podijeljena je na tri dijela prema uzrastu i zanimanju čitatelja, a to su Osnovna škola, Srednja škola te Škola pisanja.

Učenici osnovne škole „postavljaju dvije vrste pitanja: jedna koje se tiču života, i druga, koja se tiču književnosti“. I sad književnik mora smisleno odgovoriti na pitanja zašto je postao pisac, kako je počeo pisati, je li u školi volio lektiru, kakve su mu bile zadaće iz hrvatskoga, je li pisao pjesme, gdje nalazi ideje za priče, kako pristupa temi, pravi li bilješke i nacrte, koja mu je najdraža knjiga koju je napisao, koja najdraža koju je pročitao, je li teže pisati za odrasle ili za djecu.

"Djeca su otvorena prema tekstu, ona, u nekom smislu, čitaju srcem, i zato mogu književne tekstove voljeti ljubavlju koja je odraslima posve nedostupna. Kod odraslih uvijek postoji neka rezerva – jer nisu potpuno iskreni – a kod djece te rezerve nema. Pisac može pridobiti ljubav djece i navesti ih da višekratno čitaju njegove knjige, ali jednako tako može i propasti već na prvim stranicama. Eto to je glavni razlog što pisci uvijek kažu da je teže pisati za djecu. Kad piše za djecu, pisac vrlo brzo doznaje na čemu je, a lako se može pokazati da nije ni na čemu."

Srednjoškolci su već spremni pitanjima postavljati zamke književniku, zanima ih što je književnost, društvena uloga književnosti, piše li autor za sebe ili za druge, piše li za sadašnjost ili vječnost, govori li književnost istinu ili laž, mora li književno djelo biti angažirano, traži li književnost žrtve, je li pisanje posao, ima li književni dar veze s bolešću, može li vrijedna književnost biti zabavna, što književnik misli o neshvaćenim piscima, treba li piscu veliko znanje, je li u književnosti već sve rečeno, može li biti vrijedan čovjek onaj tko ne čita, čita li književnik svoje stare tekstove. Iz ovih pitanja pretpostavljam da su neka postavljena po „službenoj dužnosti“, smislio/la ih je profesor/profesorica hrvatskog jezika, ali nedostaje mi pitanje „što mislite o propisanoj srednjoškolskoj lektiri“ iako je akademik Pavličić djelomično odgovorio na to pitanje razmatrajući može li biti vrijedan čovjek onaj tko ne čita.

"Klasici su pisali djela, i o tim djelima mi učimo u školi i čitamo ih za lektiru. Znanje o njima dio je naše opće kulture, pa ih moramo poznavati kao što poznajemo povijest,zemljopis ili temeljne pojmove kemije ili fizike. Bez takvih znanja čovjek doista ne može biti vrijedan član zajednice, ili bar ne može sebe smatrati obrazovanom osobom."
"Jer, tekstovi suvremenih pisaca još nisu djela, a njihovo poznavanje ne pripada ni u kakve društvene obaveze. Tekstovi suvremenih pisaca čitaju se dobrovoljno, a o tome što će čitati, svaki čitatelj odlučuje sam. Njegovo se čitanje nikakvim hokus- pokusom ne može pretvoriti u dužnosti i obavezu, u patriotsku gestu ili štogod slično. Čitanje je prije svega razonoda, koja nastupa onda kad su sve druge, važnije potrebe zadovoljene."

U Školi pisanja književnik odgovara na pitanja onih koji se i sami pokušavaju upustiti u plovidbu književnim vodama. Može li se pisanje naučiti, koliko je važna tema, treba li imati podroban plan, koliko je važna kompozicija, prvo ili treće lice, kako se gradi dobar lik, koliko su važni opisi, koliko je važan dijalog, treba li rukopis davati prijateljima na čitanje, kako birate imena za likove – tek su neka od pitanja koja postavljaju možda jednom književnici.

"Sjetio sam se, recimo, da sam zazirao od toga da svojim likovima dadem neka vrlo česta imena, kao Horvat ili Jurić. Ne zato što bih imao nešto protiv takvih imena, nego zato što sam ispočetka pisao fantastiku: zamislite da se nešto nevjerojatno i simbolično počne događati čovjeku koji se zove Šćukanec ili Koprčina."

Poznate su nam već sposobnosti akademika Pavličića o predviđanju događanja, otkrivanju simbolike, ali moram priznati da mi je simbolike i slučajne slučajnosti u vlastitom životu puno previše. I tada ugledam vlastito prezime kao primjer u Tajnama zanata.

O značenju škole pisanja akademik Pavličić govorio je, između ostalog, 20. svibnja 2021. na susretu Čitateljskog kluba „Čitamo Trešnjevku“, zaključak je kako su škole pisanja ustanovili Amerikanci koji misle da se sve može naučiti, ali pisati ili znaš ili ne znaš, znanje se eventualno može usavršiti, s ovim drugim olovku u koš.

Kao čitateljica uočila sam beskrajne zahvale stranih književnika kolegama iz škola pisanja i tzv. beta čitateljima, ali imam saznanja da i mlađi hrvatski književnici gotovo redovito angažiraju beta čitače, neki su im prijatelji, neki poznatiji book blogeri, škole pisanja cijenom su nepristupačne našim financijskim (ne)prilikama, ali ima ih.

Zanimljiva su razmišljanja o pisanju u prvom ili trećem licu, kao i značenju dijaloga i opisa. Dugo sam odbijala čitati romane pisane u prvom licu, nisam se kao čitateljica mogla povezati s tim likom i takvim načinom pripovijedanja. Idealno bi bilo da su dijalozi i opisi uravnoteženi, ali ako je piscu jača strana dijalog ne smeta mi manjak opisa, jednako tako opisi mi mogu nadomjestiti manjak dijaloga, ovisi o vještini pisca. Sklona sam vizualiziranju tijekom čitanja, dobri dijalozi mogu mi predočiti likove unatoč manjku opisa, dobri opisi likova i sredine u koju su likovi smješteni nadomještaju manjak dijaloga. Eh, ovo su već tajne čitateljskog zanata.