Tko o čemu, kurva o poštenju, vojnik o skraćenju, a pisac o pisanju. Dobar dio prozaika će u neku svoju priču, novelu ili roman postaviti književnika kao nositelja radnje i neizostavno ubaciti očite autobiografske detalje. Nije to njihov umjetnički specijalitet, dovoljno je sjetiti se mnoštva filmova koji govore o – redateljima, od Singin' In The Rain nadalje. S druge strane, rijetko je obratno, pisci se baš ne laćaju romana o redateljima. Možda najpoznatiji je primjer romana Get Shorty Elmorea Leonarda. Roman je, dakako, ekspresno doživio filmsku verziju, a kasnije je postao i TV serija.

Redatelji će nešto češće snimati filmove o piscima, no gotovo u pravilu to neće biti na temelju originalnih scenarija, nego su posrijedi upravo adaptacije romana o piscima. Jedan od najpoznatijih je Misery, film koji je režirao Rob Rainer i za koji je Kathy Bates 1991. osvojila Oscara za ulogu Annie Wilkes, katatonične i fanatične obožavateljice pisca Paula Sheldona. Rainer je režirao i film Ostani uz mene, adaptaciju Kingove novele Tijelo (iz kolekcije Godišnja doba), jedan od ponajboljih filmova nastalih prema djelima jednoga od najvećih autora današnjice.

Fabula romana temelji se na snažnome dramatskom odnosu Kingova dva glavna lika - popularnog književnika Paula Sheldona i njegove psihotične obožavateljice Annie Wilkes.

I film Misery se uklapa u tu kategoriju, a roman, objavljen 1987.  su mnogi, od Esquirea preko Rolling Stonea do New York Timesa proglasili jednim od njegovih pet najistaknutijih djela. Trebale su, eto, 33 godine za neki ovdašnji prijevod, no čekanje se isplatilo. Prijevod Ivana Otta za izdanje koje je objavio Lumen u interlibersko doba zaista otkriva sve dimenzije Kingovog ostvarenja.

Fabula romana temelji se na snažnome dramatskom odnosu Kingova dva glavna lika - popularnog književnika Paula Sheldona i njegove psihotične obožavateljice Annie Wilkes. Kad se Paul ozbiljno ozlijedi nakon teške prometne nesreće u blizini Sidewindera (fiktivnog gradića u Coloradu, najbližeg hotelu Overlook iz romana Isijavanje, koji će se spomenuti i u ovom romanu, u cameo-ulozi!), bivša medicinska sestra Annie odvede ga svojoj kući na osami, gdje ga liječi. Zapravo, drži ga pod kontrolom s pomoću tableta Norvil (izmišljen lijek za potrebe romana) protiv bolova o kojima ga učini ovisnim.

Nakon što je dovršila čitanje posljednjeg romana o svojoj najdražoj pulp-heroini Misery Chastain iz pera svojega zatočenika i uvidjela da ju je on ubio, iz nje je provalio bijes. Inzistirala je da je Paul Sheldon vrati iz mrtvih i nastavi pisati o njoj. Ucjenjuje ga i prijeti mu fizičkim nasiljem te ga tako tjera da novi roman o Misery Chastain piše prema njezinim željama. I pritom nema milosti. Annie je katatonična i ono što ju čini pogotovo jezivom njezina je potpuna nepredvidivost. Ponekad ljupka i nasmijana, a uglavnom izgubljena u svojem nasilnom svijetu, sklona je samoozljeđivanju, a povrh svega fizičkom kažnjavanju Paula koje ide sve do osakaćivanja za sve ono što se kosi s njezinim moralnim načelima.

U romanu se gotovo isključivo pojavljuju njihovi likovi (za potrebe filma ipak se trebalo nadodati još ljudskih resursa), no King toliko napeto gradi i razvija njihov odnos da sporedni likovi nisu niti potrebni.

U romanu se gotovo isključivo pojavljuju njihovi likovi (za potrebe filma ipak se trebalo nadodati još ljudskih resursa), no King toliko napeto gradi i razvija njihov odnos da sporedni likovi nisu niti potrebni. U tome šturom odnosu gdje su žrtva i neman daleko od jednodimenzionalnosti, King briljantno pilotira stilskim obrascima koje vješto primjenjuje na nekoliko razina. Tako mijenja nekoliko stilskih pristupa: osim generalnoga, istančanog stilskog drivea, dodatno otjelotvoruje tri načina pisanja Paula Sheldona: kad se želi nametnuti kao ozbiljan pisac, kad piše pulp fiction u romanima s Misery i kad piše isto to, ali bez inspiracije. King se fantastično prebacuje iz jednih dijelova u druge, a sve je začinjeno i raznovrsnim fontovima.

Naslov romana, zapravo, ima dvojako značenje; osim što to ime nosi središnja junakinja Paulove knjige, King je mizeriju osjećao tijekom pisanja romana s obzirom da je u to doba imao velikih problema s drogom. Zapravo, Annie personificira drogu koja ga nikako nije htjela napustiti.

King je u svojim memoarima spomenuo kako mu je slika Annie Wilkes došla u snu za vrijeme prekooceanskog leta, a šesnaest stranica osnovnog sižea romana napisao je u londonskom Brown's Hotelu, za stolom koji je bio u vlasništvu Rudyarda Kiplinga (autora Knjige o džungli) i za kojim ga je usmrtio moždani udar tijekom pisanja.  Također, i King je počeo osjećati teret slave. Počeo je prepoznavati različite tipove fanova, od onih koji istinski uživaju u njegovim romanima do onih koji žele imati autogram nekoga koga su vidjeli na televiziji. Jedan od njih, kako je naveo King, imao je prazan pogled i inzistirao je da se Polaroidom fotografiraju zajedno (što je prije trideset godina bila vrlo rijetka praksa). Na poleđini Polaroida King je napisao: 'Sve najbolje Marku Chapmanu od Stephena Kinga' aludirajući na ubojicu Johna Lennona koji je od svoga idola također najprije zatražio autogram. Taj mu je tip rekao da je on njegov fan broj jedan i on je tu konstrukciju pridodao opisu Annie Wilkes.

Zanimljivo je da je King nakanio krajem osamdesetih objaviti roman Misery pod svojim pseudonimom – Richard Bachman, s kojim je dotad već objavio pet romana. Međutim, za vrijeme pisanja romana Steve Brown, prodavač u jednoj washingtonskoj knjižari shvatio je kako su Bachman i King jedna osoba te to predočio Kingu i izdavačima. King je tada odlučio priznati da je on Richard Bachman pa je Misery ipak svjetlost dana ugledala pod njegovim pravim imenom. Romani pod pseudonimom zalazili su u druge žanrove, od psihološkog trilera (Rage) do znanstvene fantastike (Trkač), pa tako i u romanu Misery horror ne stiže iz sfere nadnaravnog, nego iz stvarnog okružja. Kao i u njegovim drugim non-horror djelima ipak ne propušta ubaciti nekoliko kartica fantastičnog: u Misery je to dio kad se Sheldonu zaključanome u podrumu priviđa kako se policajac koga je Annie ubila pretvara u gmižuću podrtinu koja će ga napasti.

No, to je čak i najbenigniji dio romana: velemajstor jeze i suspensea čitatelja drži u napetosti koja se zavlači pod kožu detaljima koji su mogući u stvarnom životu. Kad su ga pitali zašto je dopustio da nevino dijete premine u užarenom automobilu u romanu Cujo, rekao je kako ne piše bajke, a loše stvari događaju se svima u mnogo većoj mjeri nego što govore njegovi romani.

Većina pisaca u Kingovim romanima i pričama (ako ne i svi) su muškarci. Ipak, vrsta nevolje s kojom se često zaglave nije nužno rodno orijentirana.

Misery je također i briljantan portret opsesivne prirode pisanja. Stoga ne čudi kako je King u barem deset romana izbacivao iz sebe opsesivne spisateljske demone. Uostalom, vrlo je vjerojatno da nitko u svojim književnim opusima nije tako snažno kao on isticao pisce koji su vrlo vitalni subjekti u djelima.

Većina pisaca u Kingovim romanima i pričama (ako ne i svi) su muškarci. Ipak, vrsta nevolje s kojom se često zaglave nije nužno rodno orijentirana.

U romanu Vreća kostiju se pojavljuje pisac Mike Noonan, koji prolazi kroz najgori slučaj spisateljske blokade, kao glavni lik romana. Osim svog popisa rublja za pranje u vešeraju, u posljednje četiri godine nije napisao ništa, a blokadu mu pogoršava smrt supruge Jo, koja je preminula s nerođenim djetetom na pločniku ljekarne, što je ispunjenje generacijskog prokletstva… Naslov je posuđen od Thomasa Hardyja koji je rekao: "Najsjajnije nacrtan lik u romanu samo je vreća kostiju". 

Morton Rainey,  pisac koji pokazuje rijetke simptome disocijativnog poremećaja glavni je lik novele Tajni prozor, tajni vrt (iz zbirke Četiri iza ponoći). Nedavno se odvojio od supruge i preselio se u svoj ljetni dom čekajući finalizaciju razvoda. Jednoga vrućeg popodneva stranac ga probudi iz sieste rekavši: "Ukrali ste moju priču" i od tog trenutka počinju Raineyjeve noćne more. Stephen King maestralno izvrće liniju radnje, pa je ponekad Rainey podijeljena ličnost i postaje John Shooter, neobičan lik koji se na njegovom pragu pojavio nepozvan.

Za priču 1408 Stephen King je rekao: "Nikad je nisam namjeravao dovršiti. Prve tri ili četiri stranice napisao sam kao dodatak svojoj knjizi On Writing, želeći čitateljima pokazati kako se priča razvija od prvog do drugog nacrta." Srećom, King je dovršio i izvrsnu esejističku knjigu i priču koja će kasnije biti i ekranizirana.  Mike Enslin posjećuje mjesta koja progone duhovi ili neko drugo zlo, a zatim piše o svom iskustvu. Stigao je u njujorški Hotel Dolphin da razotkrije mitove iz sobe 1408. Olin, upravitelj hotela pokušava ga obeshrabriti, ali ne uspijeva. Enslin je ušao u sobu 1408, a onda se King raspisao u svojoj najboljoj maniri.

Nekoliko dana nakon sprovoda, čuvar terena lokalnog groblja otkriva rupu na istom mjestu koje je Beaumont koristio za svoj lažni pokop. Nešto se iskopalo iz "groba".

Fabula romana Liseyna priča nadahnuta je vizijama vlastite smrti nakon njegove sada poznate nesreće. Lisey Landon, supruga preminulog književnika Scotta Landona suočava se s mnoštvom ljudi koji zahtijevaju neobjavljene rukopise njezinoga pokojnog supruga. Pritom otkriva mračne obiteljske tajne koje je također naslijedila.

Osim Misery, vjerojatno ponajbolji Kingov roman o piscima je Tamna polovica. Thad Beaumont pisac je u nevolji zato što njegov pseudonim George Stark postaje fizički entitet (dakako, autobiografska poveznica s Kingovim pseudonimom Richard Bachman je više nego očita) i pokušava ukrasti njegovu stvarnost. Stoga pokušava upokojiti Starka s obavijestima da je preminuo, što razni magazini objavljuju na naslovnicama. Čak organizira i fiktivni sprovod. Nekoliko dana nakon sprovoda, čuvar terena lokalnog groblja otkriva rupu na istom mjestu koje je Beaumont koristio za svoj lažni pokop. Nešto se iskopalo iz "groba". Tada su započela ubojstva i Beaumontov je otisak prstiju dokaz. S ovim je romanom King publicirao alegorijski prikaz kako fikcija može utjecati na život pisca.

U njegovoj bibliografiji ima još mnoštvo djela u kojima su pisci glavni ili sporedni likovi. Bitni su čak i ako im je pisanje rekreacija, a ne osnovni posao. Ne zaboravite, Jack Torrance iz Isijavanja je amaterski pisac. A svi pamtimo kako je završio pokušaj da svoj roman piše na miru u zatvorenome hotelu u zimskoj sezoni. Toga se sjećala čak i Annie Wilkes.