Stephen King jedan je od najadaptiranijih književnih autora u povijesti filma, ali ironično i jedan od onih koji je vjerojatno imao najmanje sreće s prenošenjem djela u filmski medij. S obzirom na atraktivnost njegovih uradaka, koji mahom počivaju na zanimljivim i publici prijemčivim fabulama, stilskoj jednostavnosti i narativnoj nepretencioznosti, te vode brigu o širokim slojevima publike, nije teško pretpostaviti da su mu djela producentima oduvijek bila vrlo zanimljiva. Tome svakako treba pridodati činjenicu da redovito osvajaju vrhove lista bestselera te imaju veliki filmski komercijalni potencijal.

Trenutačno se broj ekranizacija zaustavio navodno na više od stotinjak, no nije mi cilj prolaziti kroz sva djela jer ovdje za to nemam prostora, a navedeno nije niti svrha ovoga teksta, pa ću samo ukratko istaknuti da među tim naslovima postoji manji broj uspjelih ostvarenja, dok ih većina ne bi izdržala sud ozbiljnije kritike. Također postoje razmimoilaženja između autorovih osobnih stavova te onih filmske kritike pa se tako Kubrickov The Shining (1980) danas smatra filmskim klasikom dok sam King nikada nije skrivao nesimpatije prema ekranizaciji.

I dalje ostaje otvorenim pitanje zašto King nije imao sreće s filmskim i televizijskim transferima romana i pripovijedaka? Na manji broj uspjelih poput Carrie (1976) Briana de Palme, spomenutoga The Shining Stanleyja Kubricka, Stand by Me (1986) Roba Reinera, Misery (1990) Roba Rainera, Dead Zone (1983) Davida Cronenberga ili The Shawshank Redemption (1994) Franka Darabonta, dolaze desetine jezivih naslova: The Dark Tower (2017) Nikolaja Arcela, Cell (2016) Todda Williamsa, Graveyard Shift (1990) Ralpha S. Singletona, Trucks (1997) Chrisa Thomsona, Cats`s Eye (1985) Lewisa Teaguea, Maximum Overdrive (1986) koji sam King redateljski potpisuje, Sleepwalkers (1992) Micka Garrisa, Sometimes They Come Back (1991) Toma McLoughlina, The Stand (1994) Micka Garrisa, The Mangler (1995) Tobea Hoopera, Dreamcatcher (2003) Lawrencea Kasdana...

 

Zanimljivost predstavlja i činjenica da dok su Kingovi romani redovito zauzimali vrhove ljestvica čitanosti, tek je manji broj filmskih inačica postigao komercijalan uspjeh, točnije samo je njih šest bilježilo zaradu veću od pedeset milijuna dolara primjerice na američkim kinoblagajnama (It (2017) Andyja Muschiettija, Green Mile (1999) Franka Darabonta, 1408 (2007) Mikaela Håfström, The Shawshank Redemption, Pet Sematary (1989) Mary Lambert, Misery, Stand by Me). Problem vjerojatno počiva u činjenici da su scenaristi i redatelji veći naglasak odlučili staviti na priče te njihove nadnaravne aspekte trudeći se slijediti fabularnu logiku izvornika. Svaka je adaptacija u određenoj mjeri i interpretacija, no kingovske ekranizacije pate od pretjerane doslovnosti.

Pulp duh

Njegova je proza prvenstveno dobar proizvod za masovno tržište a time i zabavu širokih slojeva publike, pa nastoji svoj značaj izgraditi na atraktivnosti fabule u čijem je oblikovanju King pravi maher. Zato se često uz njega koristi podcjenjujuća odrednica – žanrovski pisac, koji je uspjeh ostvario u domeni horora, fantastike i znanstvene-fantastike (iako se okušao i u drugim žanrovima). Scenaristi i redatelji često slijede ovu logiku pritom zaboravljajući na likove te njihovo oblikovanje, kao i na činjenicu da je golu priču uvijek moguće nadograditi te interpretirati, pronaći u njoj subverzive elemente ili one koje imaju potencijal da propituju ili provociraju svoje vrijeme ili prostor. Time su često dodatno potencirali slabije aspekte Kingova pisma poput karakterizacije likova i odnosa među njima te pulp elemente koje su filmski naslovi znali dodatno istaknuti umjesto da ih nastoje prikriti. 

Stoga kao poticajan primjer za razmatranje možemo uzeti Kingovu pripovijetku s početka osamdesetih godina prošloga stoljeća – Magla (The Mist)[1] Objavljena na hrvatskom u zbirci kratkih priča Gore kosti., koja je doživjela dvije adaptacije – jednu dugometražnu igranofilmsku te drugi u formi televizijske serije od deset nastavaka, s otvorenim krajem za snimanje potencijalne druge sezone, čemu se iskreno ne radujemo. Nekoć ugledna nezavisna producentska kompanija Miramax osnovala je podružnicu specijaliziranu za snimanje komercijalnih naslova Dimension Films, koja je dvijetisućitih odlučila producirati film (2006) koji scenaristički i redateljski potpisuje Frank Darabont, očito potaknuta komercijalnim i kritičarskim uspjehom prethodnih ekranizacija na kojima je redatelj radio (The Shawshank Redemption i Green Mile). Film je publiku ostavio ravnodušnom, a kritičarske reakcije bile su poprilično mlake, iako je posrijedi jedna od uspjelijih i najpotcijenjenijih spisateljevih adaptacija. Navedeno nije pokolebalo Dimension Television da u suradnji sa Spikeom desetak godina kasnije krene u realizaciju televizijske serije koju potpisuje Christian Torpe. Filmska i televizijska ekranizacija slikovito ilustriraju najbolje i najgore u Kingovim filmskim i televizijskim transferima.

U Kingovoj pripovijetci gradić Brigton u saveznoj državi Maine nakon snažne oluje biva zavijen u nepreglednu i gustu maglu. Grupa ljudi na čelu s glavnim likom Davidom Draytonom i njegovom obitelji ostaje zatvorena u lokalnom supermarketu. Iz magle vrebaju čudovišna stvorenja s pipcima, no teško su vidljiva i raspoznatljiva. Unutar supermarketa pojedinci različito reagiraju na izvanjsku situaciju te se počinju raslojavati u skupine koje različito tumače događaj. Već iz ukratko prepričane priče možemo uočiti tipične kingovske elemente: prosječni ljudi koji su uvučeni u naoko neobjašnjive i nadnaravne fenomene, provincijsko okruženje, često fantastične događaje, čudovišna bića, teorije urote te tajne vladine projekte jer pokraj gradića određeno vremensko razdoblje boravi američka vojska koja radi na misterioznom projektu Arrowhead. Djelo je pisano prema tipičnim konvencijama horora: najstrašnije je čudovište ono koje se ne vidi pa je posrijedi strah od nevidljivoga.

Magla je inačica mraka, odnosno tame, koja u popularnoj kulturi kao i ljudskoj imaginaciji upućuje na bojazan od dezorijentacije i nevidljivoga, ali signalizira i problematiku nesvjesnoga. Fabrikacijom straha, njegovim potenciranjem te suočavanjem s njim, kao i problematikom nesvjesnoga autor je često znao biti fasciniran. Uostalom naslov jednoga od njegovih najpopularnijih romana It upućuje na frojdovski id kao spremište nesvjesnih nagona i potisnutih impulsa. King se poigrava strahovima čitatelja – infantilnim fantazijama i fobijama, koje su dodatno pojačane vojno-političkim konotacijama te smještene u klaustrofobično i konzumerističko okruženje supermarketa, koje može biti pogodno za poticajno seciranje psihologije mase.

 

Darabont je u filmskoj ekranizaciji manje-više vjerno slijedio priču izvornika tek mijenjajući pojedine detalje kako bi podcrtao političke konotacije priče te njezine subverzivne potencijale. Iz magle tako vreba neidentificirano čudovište čiji se pipci parcijalno vide pa time pojačava dojam nepoznate nemani koju ljudi zatvoreni u supermarketu ne mogu prispodobiti ni s čim poznatim, što, nije teško pretpostaviti, izaziva paniku i nelagodu. Istodobno ljude napadaju gigantski insekti i pauci koji ih s guštom sakate ako ih se uspiju dočepati. Gledatelju u dvijetisućitima može djelovati smiješno i neuvjerljivo da se jedan ozbiljan redatelj odlučio na takvo rješenje strašenja publike u kojem predimenzionirane bubetine napadaju tipične američke provincijske građane. Navedeno u vremenu kada je CGI doveden gotovo do savršenstva djeluje kao svojina niskobudžetnih filmova C-produkcije te križanaca SF-a i horora koji su naveliko snimani pedesetih godina dvadesetoga stoljeća.

Takvo bi se rješenje u Magli ipak moglo opravdati iz triju razloga. Motiv buba aluzija je na ljudsku fobiju od insekata, pauka i inih sličnih bića te svega što u kulturi konotiraju, koja je sada hiperbolizirana te podjednako djeluje zastrašujuće na likove u trgovini kao i gledatelje, čime se između njih stvara korelacija. Oni su ujedno i simboli jer stoje za nešto drugo što nesvjesno muči protagoniste, odnosno slikovita su inkarnacija njihovih ili strahova ili anksioznosti. Ova je motivika također Darabontova posveta filmskim klasicima iz pedesetih godina, no ona je ujedno i mnogo više od puke filmofilmske nostalgije jer je redatelj svjestan kulturnoga, društvenoga i političkoga konteksta tih ostvarenja te ispod njihove trešerske površine iščitava političke akcente, koji će mu u Magli također biti važni. Darabontu Kingov predložak služi, umećući motiv golemih buba, da stvara paralele između pedesetih i dvijetisućitih godina, očito smatrajući da horor kao žanr redovito reagira na društveno-politički kontekst.

Društvena reakcija

Pedesete godine jedno su od najmračnijih desetljeća novije američke povijesti koje su ostale upamćene po stravičnoj antikomunističkoj paranoji, takozvanom „lovu na vještice“, te djelovanju desničarskoga senatora Josepha McCarthyja, ali i polaganom stvaranju američkoga društva spektakla u kojem je logika medijske reprezentacije počela gutati stvarnost pa su mediji dobrim dijelom dali obol za širenje paranoidnih narativa kako bi se opravdala američka vanjska i unutarnja politika. Strah od komunizma i komunista u vremenu kada je Hladni rat išao prema svom vrhuncu u Sjedinjenim Američkim Državama predstavljao je snažan nacionalni kohezivni element, što je postignuto demoniziranjem navodnoga vanjskoga neprijatelja – komunizma. Antikomunistička paranoja tako predstavlja strah od infiltracije – da će neka strana sila prodrijeti na američko tlo te promijeniti, preobraziti ili potkopati američki način života. Znanstveno-fantastični i horor filmovi iz pedesetih godina, kako to Robin Wood lijepo uočava, taj strah simbolički prikazuju u formi narativa o izvanzemaljskim invazijama ili podzemnih vojskama insekata.

U prvom slučaju se izravno referira na prijetnju strane kulture i civilizacije koja dolazi iz vana te je ratoborno i kolonizatorski nastrojena. U drugom slučaju pristup je mnogo perfidniji jer se sugerira da je neprijatelj već ovdje, ali djeluje poskrivećki, u podzemlju – dakle ilegali, spreman da potajice izvede svoj opasan naum. Stoga se Robin Wood u kultnoj studiji Hollywood od Vijetnama do Reagana (1986), u kojoj problematizira mogućnost postojanja psihoanalitičke teorije žanra horora te uvelike polemizira s uvriježenim stavovima da je taj žanr redovito zastupao konzervativne društvene vrijednosti, ukratko osvrće na film Them! (1954) Gordona Douglasa. U njemu atomski pokusi u Novom Meksiku dovode do mutacije mrava koji poprimaju gigantske dimenzije te počinju proganjati lokalno stanovište. Atomski pokusi upućuju na hladnoratovsku problematiku, no prema Woodovu tumačenju mnogo je zanimljivija činjenica zašto mravi djeluju iz podzemlja. Ono se može poistovjetiti s nesvjesnim.

Kada je Darabont dvijetisućitih snimao Maglu (a između atmosferskoga fenomena i podzemnih mravljih tunela u Them! nema mnogo razlike) javila se slična situacija kao i pedesetih godina. Teroristički napada u New Yorku 2001. godine možda je prva situacija kada se „rat“ odigrao na američkom teritoriju, dakle neprijatelj je već bio tu te se uspješno infiltrirao. Navedeni događaj imao je dalekosežne posljedice – stvaranja sustava većega nadzora, šire ovlasti tajnih službi, detaljnije graničke kontrole, osnivanje Ministarstva domovinske sigurnosti itd. Širenju atmosfere nepovjerenja i panike dodatno su doprinijeli mediji. Tako je dobru staru antikomunističku paranoju iz pedesetih godina, u svijetu koji očajnički žudi za novim Hladnim ratom, zamijenila teroristička paranoja.

Za teroriste se počelo vjerovati da imaju mnogo ubojitije i perfidnije načine djelovanja od nekadašnjih komunista. Posrijedi je doba i snažne retradicionalizacije te porasta kršćanskoga vjerskoga fanatizma tijekom administracije Georgea W. Busha. Stoga Darabontovo djelo progovara o ksenofobiji „male“ Amerike i njezinom vjerskom fanatizmu, strahu od terorizma i terorističke infiltracije te načinu kako ljudi doživljavaju regresiju na infantilnu razinu te se okreću iracionalnim elementima u trenutku kada su sa svih strana bombardirani strahom. Zato magla ovdje također predstavlja nesvjesno. Bube upućuju na materijalizaciju strahova koje obitavatelji supermarketa potiskuju, ali se oni sada vraćaju. Djelo situaciju efektno komplicira činjenicom da nije dovoljno imati samo izvanjsku opasnost, nego su nužni i agensi koji će se okoristiti izvanjskim strahom kako bi povezali masu u homogenu skupinu pa se javlja motiv vjerskoga fanatizma. U djetinjoj bespomoćnosti odrasli se ljudi okreću nadnaravnim silama kako bi im pružile osjećaj sigurnosti i spasenja.

Redatelj je također promijenio kraj: umjesto Kingove naznake happy enda, Darabont je mnogo mračniji, što je u skladu s njegovim poimanjem suvremenoga američkoga društva jer ekipa zatočena u provincijskom supermarketu predstavlja u malome poprilično dobar presjek američke populacije: njezine kulture, mentalnih sklopova, navika te stavova.

Nakon Darabontova vrlo provokativnoga iščitavanja Kingova teksta bilo bi za očekivati da će televizijska inačica imati hrabrosti i volje otići korak dalje, posebice jer je nastala u kontekstu televizijskoga booma. On se javio iz razloga što je televizija unazad posljednjih desetak godina postala otvorenija za propitivanje kontroverzne i društveno aktualne te tabuizirane problematike, za razliku od mainstream filma, što prije nije bio slučaj. Danas se već pomalo istrošio pa se osjeća zamor jer podilazi konzumerističkim porivima nezasitnih gledatelja koji neprestano očekuju nove epizode. Serije, primjerice, koje su trebale stati s produkcijom nakon dviju sezona znaju se iscrpljivati u nepotrebnim sedmim ili osmim sezonama. Navedeno je počelo nalikovati na holivudski mainstream i njegovo štancanje suvišnih i nemaštovitih nastavaka u nedostatku svježih, originalnih ideja.

Nepromišljenost

Sada možemo odgovoriti na pitanje zašto razmatrana serija može poslužiti kao ogledni primjer za proučavanje najgorih karakteristika Kingovih ekranizacija? Već sama produkcija razina vrlo je niske kvalitete te je podosta „šlampavo“ odrađena. Primjerice, odabir glumačke postave vrlo je upitan pa se postavlja pitanje što je casting director uopće radio? Popriličan broj glumačkih imena u seriji je ili iritantan ili netalentiran ili u najgorem slučaju oboje. Neuvjerljivo utjelovljuju likove, no trebamo biti svjesni da su glumci zaista malo toga mogli učiniti s obzirom na klišeizirane i scenaristički nerazrađene karaktere. O kvaliteti dijaloga bolje je i govoriti kao i o stereotipnim likovima te odnosima među njima: mjesna „raspuštenica“ koja smiraj pronalazi u braku, ali se ne slaže s kćerkom koja je zaljubljena u najpopularnijeg mladića sportaša, šikanirani tinejdžerski gej, najpopularniji mladić i sportaš u školi, otac bezlični homofob, zatucani mjesni šerif, fanatični svećenik i njegova još fanatičnija pratnja, problematična narkomanka koja je imala turbulentan odnos s majom. Pokušajte zamisliti sve stereotipe o životu u malim mjestima, srednjoj školi, društvenim otpadnicima i dobit ćete Torpeovu Maglu kao kompilaciju najotrcanijih općih mjesta podjednako u konstrukciji priče i karakterizaciji likova.

Razvoj je priče nepromišljeno strukturiran. Već u prvom nastavku – nakon prekratkoga upoznavanja s likovima i postavljanja peripetija – gradić biva zaogrnut maglom te ostaje pod njom sljedećih devet nastavaka, a potencijalno i dalje. Trebalo je uložiti veliki scenaristički trud da se ritam dobro održi, kao i iščekivanje gledatelja, no spomenuto nije uspjelo jer se priča odveć tromo razvija. Kako su likovi nedovoljno razrađeni, dramski intonirani segmenti su bezlični i nezanimljivi pa opterećuju ritam izlaganja. Cijela jedna epizoda iscrpljuje se u ljubavnoj pretpovijesti glavnoga lika Davida Copelanda (Morgan Spector) i supruge mu Eve (Alyssa Sutherland), koja je rodno problematična jer postavlja potku o muškarcu zaštitniku koji zabludjelu ženu vraća na put čestitosti te joj predstavlja zaštitu od mužjaka s kojima je nekoć provodila vrijeme. Također vrvi neuvjerljivim situacijama: scena seksa u garaži pod maglom kada prijete brojne opasnosti, priznat ćete, nije najsretniji trenutak za zadovoljavanje strasti ili iskazivanje nježnosti, a još je manje situacija u kojoj bi se dvoje ljudi moglo lako opustiti. Obrati u radnji nabacani su i dramaturški nemotivirani, posebice kada su postavljeni u kontekst promjene ponašanja pojedinih likova. Sedma epizoda, nakon što je serija već dobrano počela gubiti na ritmu, ima čak tri velika plot twista. Sva tri neuvjerljivo su izvedena, da ne govorimo o otkrivanju očinstva i prijetnji incestom u završnom nastavku, što cijelu seriju dovodi u okrilje trešerskih priča iz tabloidnih crnih kronika.

U vrijeme kada su serije poput Game of Thrones pokazale što znači vrhunska televizijska produkcija, smiješno je u opticaj pustiti ostvarenje s lošim specijalnim efektima, čijega se CGI-ja ne bi postidjele niti najjeftinije C-produkcije. Tako u prvoj epizodi vjerski osviještena gospođa revoltirano napušta trgovački centar i odlazi u maglu da bi se nekoliko sekundi kasnije vratila izjedena lica. Njezina facijalna „ekspresija“ primjer je loše kompjuterske animacije kakvu već dugo vremena nismo imali prilike vidjeti. Niska produkcijska razina, loši specijalni efekti i nedorađeni scenariji često su bili boljka ekranizacija Kingovih djela.

 

Postavlja se pitanje može li na politički osviještene Darabontove filmske ekranizacije ova serija imati ikakav učinak ili relevantnost? Predložak je u rukama vještoga scenarista svakako nudio brojne mogućnosti za razradu, no one nisu adekvatno iskorištene. Krenimo redom.

U seriji postoje tri narativne linije kako bi se dobilo fabularnoga štofa za deset epizoda. Prva se odvija u trgovačkom centru – apgrejdanoj verziji supermarketa iz pripovijetke i filma, u kojem je zatvorena skupina ljudi te upućuje na američku kasnokapitalističu konzumerističku kulturu. Razmatra se život u ekstremnim uvjetima terora: iz magle vreba nepoznata opasnost, pomalo ponestaju namirnice i ostali životni resursi, ljudi se počinju dijeliti u skupine, traži se krivac u situaciji neizvjesnosti. Iracionalni aspekti sve više eskaliraju pa se nastoje prikazati ljudska sebičnost i egocentrizam. Dok je Darabont naglasak stavljao na nesvjesno te regresiju na infantilnu razinu u nastojanju protagonista da u bespomoćnosti svoj život povjere božanskoj sili koja kažnjava za prethodne grijehe, Torpea više zanima sebičnost i lišenost empatije, nastojanje da se spasi sebe pod svaku cijeni i nauštrb drugih. Međutim, u supermarketu su isprepletene različite ideje: osim o sebičnosti i uskogrudnosti, provlači se i ovdje sraz racionalnih i iracionalnih sila, samo što sve to čini jedan idejni nered koji scenaristi nikako da poslože jer niti sami nisu imali jasnu ideju kojim smjerom bi serija trebala krenuti.

Lišenost društvenog komentara

Druga narativna linija odvija se katoličkoj crkvi gdje je zatvorena skupina vjernika s fanatičnim svećenikom Ramanovom (Dan Butler). Tu se igrom slučaja zateknu i mjesni šerif Connor Heisel (Darren Pettie) te lokalna bakica Nathalie Raven (Frances Conroy), koja je zbog magle netom izgubila supruga. Segment prikazuje problematiku vjerskoga fanatizma kroz Romanova koji maglu sagledava kao iskušenje i kaznu za grijehe te je spreman ukloniti one koji imaju drugačije poimanje njezina značenja poput Nathalie Raven jer počinje pridobivati ljude na svoju stranu. Ona služi da se negativno prikaže procvat new age problematike te postepeno tone u ludilo i opsesiju. Navedena dva lika zamjena su za gospođu Carmody iz predloška te Darabontove ekranizacije, koja je bila vjerski zadojena. Kršćanski vjerski fanatizam sada je u duhu političke korektnosti proširen uvođenjem i druge opasnosti – bujanja new age trendova.

Treća narativna linija uključuje skupinu likova koji se tijekom serije izmještaju: Kevina Copelanda, čija su žena Eve i kći Alex (Gus Birney) zarobljene u trgovačkom centru, ovisnicu Miu Lambert (Danica Curcic), vojnika bez sjećanja Bryana Hunta/Jonaha Dixona (Okezie Morro) te gej tinejdžera Adriana Garffa (Russell Posner). Potonji lik služi da bi se serija mogla pohvaliti seksualnom diverzivnošću, no onda ga autor konzervativno i nemotivirano pretvara u velikoga negativca i psihičkoga bolesnika.

Kako sam ranije naveo, Darabont je imao razloga zašto je postavio radnju na jednu lokaciju i zašto iz magle vrebaju gigantski insekti i pauci. Torpe s druge stane nema jasno vidljivoga negativca koji vreba iz magle, nego je ona poimana kao živo biće koje se hrani ljudima i njihovim potisnutim, nesvjesnim impulsima, napose lošim osobinama. Time djelo upućuje na ideju da u ekstremnim situacijama na vidjelo izlaze naše najgore osobine. Umjesto da šalje svoje izaslanike u vidu insekata i sličnoga, ona se poigrava umovima protagonista – traumama, strahovima, anksioznostima. U Darabontovu filmu magla je bilo nesvjesno kolektiva, a u seriji funkcija kao nesvjesno svakoga od protagonista jer se opasnosti različito manifestiraju s obzirom na njihovu individualnu problematiku, samo što je to ostalo na razini efekta jer nije razrađeno.

Problem je što time serija biva lišeno društvenoga komentara, a etička potka je banalna, dok su protagonisti nezanimljivi pa nas njihova osobna dimenzija ostavlja ravnodušnima.

Pronađite Kingova djela na policama Gradske knjižnice Rijeka.