...od anegdota o sukobu holivudske proizvodne mašinerije i sitničave blazirane australsko-engleske spisateljice koji je nakraju ipak rezultirao jednim od najpopularnijih filmova 60-ih; ujedno je to i potresna i slojevita priča o propadanju jednog sanjara – „Banksa“ iz naslova – koji je pokleknuo pred težinom života i hudim porokom te time zauvijek obilježio život svoje kćeri.

Vrijeme mjuzikla

Sredina 60-ih u Hollywoodu bila je vrijeme vladavine mjuzikla: naprimjer, godine 1964. među deset najgledanijih filmova u američkim kinima bili su glazbeni film s Beatlesima „A Hard Day˙s Night“ Richarda Lestera, glazbena melodrama „My Fair Lady“ Georgea Cukora te na prvom mjestu kasniji klasik „Mary Poppins“ redatelja Roberta Stevensona. Taj film, snimljen prema popularnom serijalu knjiga za djecu o strogoj no dobrohotnoj dadilji magičnih moći, s Julie Andrews u naslovnoj ulozi, početkom sljedeće godine osvojio je i pet nagrada Oscar, od čak 13 nominacija (!) koje je zaradio na valu goleme popularnosti. Već 1965. godine ljestvicu najgledanijih predvodio je još jedan klasični mjuzikl, „Moje pjesme, moji snovi“ (The Sound of Music) redatelja Roberta Wisea (opet s J. Andrews!). Logično (auto)definiran kao obiteljski filmski žanr, filmski mjuzikl bio je omiljeni medij slavnog producenta, animatora i holivudskog mogula Walta Disneyja koji je u poslijeratnom razdoblju bio na vrhuncu izgradnje svog poslovnog carstva koje je uključivalo moćni Walt Disney Productions studio orijentiran upravo na proizvodnju filmova za sve generacije gledatelja, uz niz već otvorenih ili planiranih zabavnih parkova koji su mu donosli, a i danas donose njegovim nasljednicima, ogromne novce.

Uporni Disney

Jedna od Disneyjevih celuloidnih „zlatnih koka“ tih godina bila je upravo igrano-animirana raspjevana pustolovna komedija fantastike „Mary Poppins“ jer je publika širom svijeta nezaustavljivo hrlila u kina kako bi upoznala „živu“ Mary Poppins, omiljenu junakinju generacija i generacija djece koju su njihovi roditelji ušuškavali pred spavanje uz čitanje priča o neobičnoj dadilji čvrste ruke i meka srca koja je u stanju razriješiti svaki dječji problem i u svaku kuću unijeti prijeko potreban red. Ne treba biti sociolog/psiholog s diplomom da bi se shvatilo kako knjiški serijal „Mary Poppins“, pored vještine pripovijedanja maštovite spisateljice P. L. Travers, svoj uspjeh duguje i neveseloj stvarnosti koja je okruživala male čitatelje u godinama i desetljećima od prve objave inicijalnog romana serijala (1933) u politički i gospodarski tmurnim 30-ima, preko zastrašujućih ratnih godina pa sve do zlokobnog hladnoratovskog razdoblja.

I sam je Walt Disney, kako kažu izvori, preko svoje djece upoznao magičnu Mary Poppins i još je 40-ih godina spisateljici izrazio želju, posredstvom svog starijeg brata Royja, da prema njezinim pričama snimi holivudski film. No Traversova - u najmanju ruku - nije voljela Hollywood i Disney se našao pred jednim od najvećih izazova svoga života: dvadeset godina je uporno zivkao London i pokušavao nagovoriti tvrdoglavu Traversovu da posjeti Hollywood i konačno mu proda prava na ekranizaciju „Mary Poppins“. No ova je nagovorima svog agenta popustila tek 1961., nevoljko se uputivši u Disneyev kalifornijski studio u Brubanku. I tu započinje film „Spašavanje gospodina Banksa“ redatelja Johna Leeja Hancocka.

Zapravo, započinje ultrakratkim prologom koji nas vodi u sunčani australski Maryborough s početka 20. stoljeća (točnije, 1906. godine), gdje upoznajemo simpatičnu riđokosu djevojčicu, otprilike sedmogodišnjakinju s ponekom pjegom na licu, kako uživa na ljetnom suncu sjedeći na livadi u nekom raskošnom parku. Već u sljedećem prizoru kamera nam u istoj pozi, ali za radnim stolom u londonskom stanu, prikazuje sredovječnu ženu ukočena držanja i strogog izgleda (sjajna Emma Thompson) koja se očito prisjeća svog djetinjstva. Datum na njezinom stolu prikazuje travanj 1961. , a na vrata joj upravo kuca njezin književni agent. Ona je P. L. Travers, poznata spisateljica dječjih novela od kojih je najpoznatiji serijal o dadilji Mary Poppins, a agent ju nagovara – ne zaboravljajući joj spomenuti njezino neveselo financijsko stanje – da napokon prihvati poziv Walta Disneyja i otputuje u njegov kalifornijski studio dogovoriti izgled i sadržaj budućeg filma o Mary Poppins.

No uštougljena Traversova mrzi Hollywood, prezire Amerikance i njihov užurbani i po njenim standardima necivilizirani način života, ne cijeni Disneyja i njegovo poslovno carstvo, ne voli putovanja i uopće mrzi promjene u svojim ustaljenim navikama. A pogotovo se ne slaže s time da film o Poppinsovoj bude mjuzikl (jer Poppinsova, za ime Boga, u njezinoj viziji ne pjeva!), a kamoli da u filmu bude animiranih dijelova (iako je cijeli svijet kasnije uživao u rasplesanim Disneyevim pingvinima, Traversova ih nikada nije dokraja prihvatila). No pritisnuta nagovaranjima agenta, Pamela. L. Travers popušta i ta „čelična lady“ ipak se, naposljetku, poput kakve žive pretpotopne atrakcije Amerikancima čudnih manira – ali istovremeno i vrlo cijenjene gošće o kojoj ovisi budući hit-film – nađe u Hollywoodu.

Zabavan „film o filmu“

I dok Traversova upoznaje koscenarista filma Dona DaGradija (Bradley Whitford) i slavnu skladateljsku braću Sherman (koji su vrhunac uvažavanja i priznanja dosegli upravo svevremenskim skladbama iz „Mary Poppins“) nijednoga trenutka ne propuštajući naglasiti kako će sve ubuduće biti po njezinome (iako je , formalno, bila „tek“ koscenaristica budućeg filma), mi se u kinu već s užitkom pripremamo za ono što najviše volimo – a to je zabavan „film o filmu“, laganicu o stvaranju jednog filmskog klasika, kakvu smo naprimjer nedavno gledali u obličju odličnog „Hitchocka“ (o snimanju klasika „Psiho“). Filmofili nadasve vole filmove o filmu! Ubrzo papiri sa scenarijem „Mary Poppins“ počnu letjeli kroz prozor. Traversova ustraje na odbacivanju animacije i ideja o mjuziklu. Na živce joj idu i darivani joj golemi plišanci Miki Mousea i Pašla Patka za kakve bi svaki klinac možda i dušu dao. Zahtijeva da se baš svaka njezina scenaristička seansa s DaGradijem i braćom Sherman snima na magnetofonske vrpce! Uglavnom, zagorčava život svima, a ponajviše nevjerojatno strpljivom Disneyju (Tom Hanks) kojemu u „slamanju“ njezinih pravila i volje ne pomažu niti njegove iznimne džentlemenske vještine. Do Traversove donekle dopire tek njezin nenametljivi, ali dobrohotni službeni vozač (Paul Giamatti) koji naslućuje da mora postojati nekakav uzrok tolikoj povučenosti u sebe, tolikoj čangrizavosti, sitničavosti i nepopustljivosti. A uzrok postoji. I ovo ipak nije nimalo lagodna priča.

Paralelno s Traversičinom nesmiljenom bitkom da u Disneyevu filmu dobije upravo onakvu Poppinsovu kakvu ona ima u glavi – npr. gospodin George Banks, otac djece-junaka iz filma koji pokušavaju dogovoriti, po njezinom sudu ne smije imati brkove (!) – pratimo i niz dojmljivih flashbackova u kojima se vraćamo onoj malenoj djevojčici u Australiju. Djevojčica imenom Helen Goff i nadimka Ginty, a to je, kasnije razaznajemo, očito naša junakinja P. L. Travers, očarana je svojim ocem, bankarskim službenikom Traversom Robertom Goffom (Colin Farrell), šarmantnim amaterskim pjesnikom i sanjarem koji s obitelji iz živopisnog Maryborougha seli u pitoresknu australsku selendru, u drvenu kuću na osami, u čarobni krajolik upotpunjen domaćom peradi i pravim pravcatim konjem. Prateći flashbackove koji presijecaju natjeravanje odrasle Helen/Traversove i upornog Disneyja, ubrzo shvaćamo da je Helenin otac u provinciju vjerojatno poslan po kazni jer se voli odati alkoholu, zbog čega pati i njegova obitelj (Ginty ima i dvije još manje sestre) i njegov posao.

Ginty je premalena da shvati očeve slabosti i uvidi njegovu nesposobnost da se uhvati u koštac s odgovornostima koje ga pritišću poput kakve goleme preše – on je sanjar, boem, voli život, prirodu, svoju ženu i djecu, ali mrzi novac „koji donosi samo zlo“ i osjeća se kao da život ne bi trebao biti takav kakav mu nameću društvene norme. Konačan slom doživi kada na seoskoj priredbi, promovirajući na pozornici banku u kojoj radi, pijan počne zamuckivati dok prisutnima mora prodati koncept „dječje štednje“ – ultimativni način nasilne privole djece da postanu budući taoci novca i ideologije kapitala. Mislim da taj prizor u ovome filmu nije nimalo slučajno, a redatelj John Lee Hancock kroz lik Traversa Goffa, kojeg je dojmljivo odigrao Colin Farrell, povezuje ovu pripovjednu nit s današnjicom. A u Traversu Goffu, nesretniku koji se nažalost nije mogao othrvati pritiscima kakve donosi svakodnevna bitka za puko preživljavanje, nažalost moći će se prepoznati mnogi gledatelji širom svijeta pristignuti ili recesijom i paradoksima neoliberalizma ili jednostavno siromaštvom samim po sebi.

Suze u oku

I ovdje, napokon, dolazimo do odgonetke na pitanje – tko je, zapravo, bila „prava“ Mary Poppins?! Kada je Gintyjina majka Margaret gotovo uspjela u pokušaju samoubojstva, a Travers Goff se srušio u krevet mučen sušicom i općim padom imuniteta uzrokovanim prekomjernim ispijanjem alkohola, u dom Goffovih stigla je Margaretina sestra, Gintyina ujna Ellie, stroga žena zapovjedničkih sklonosti u viktorijanskim haljama i s kišobranom u ruci. Slika i prilika kasnije Mary Poppins! Ujna Ellie obećala je „srediti sve“, ali stvaran život nije bajka – Travers je umro, obitelj se odselila, a mala Ginty nikada nije prežalila taj gubitak. Za prezime je uzela očevo ime i nazvala se Pamela L. Travers. Kada je odrasla bavila se glumom, odselila u London, i napisala seriju romana u kojima dadilja uspijeva „sve srediti“. A gospodin Banks (Travers) naposlijetku bude spašen.

Kako sugerira završnica Hancockova film, u trenutku kada je P. L. Travers u ljutnji već napustila Hollywood, i činilo se da od filma „Mary Poppins“ neće biti ništa, Walt Disney shvatio je da je kartu za let u London kupila Helen Goff, a ne P. L. Travers. Istražio je njezinu povijest, i odletio za njom dokazavši joj kako razumije njezinu bol i pravu potku i smisao njezine priče o Mary Poppins. Bila to legenda ili ne, u „Spašavanju gospodina Banksa“ ovakav holivudski završetak funkcionira savršeno, i malo koje oko nije zasuzilo u kinu po završetku filma koji kao malo koji u posljednje vrijeme uspijeva gledatelja i nasmijati do suza, i rastužiti do bola, uključujući i završne prizore kada ganuta Traversova ne uspije zadržati suze tijekom holivudske gala-premijere „Mary Poppins“, ipak naglašavajući kako je animacija u filmu bila – nepotrebna. Pa sve tako do odjavne špice kada se raspoloženje gledatelja vraća u pozitivu, jer nam redatelj „pušta“ originalne snimke s magnetofonskih traka koje su zabilježile svako uputstvo, svaku opasku, povišenu riječ i prepirku Traversove, DaGradija i braće Sherman prilikom „sklapanja“ klasika „Mary Poppnis“.

Saznali smo naposljetku kako je spašen gospodin Banks. A samo ovakvim filmovima Hollywood može zaštititi i vlastitu reputaciju od tumačenja kako je riječ ne toliko o „tvornici snova“ koliko o „tvornici novca“.