...na opatijsko grobje na meštrov grob. Rožice su položene va ime Ustanove iPGŽ, Muzičke školi „ Ivan Matetić Ronjgov“ z Reki i Općini Viškovo. Načelnica nas je seh razveselila, aš je potrdila da planirani projekt Općine Viškovo Interpretacijski centar Ronjgi gre naprvo. Va rodnoj kuće hrvatskega skladatelja i etnomuzikologa Ivana Matetića Ronjgova, va koj je i njegova Spomen soba razvit će se i audio muzej.

Rekla je ovako:

„Projekt Interpretacijskog centra Ronjgi, kojeg podržava i Primorsko-goranska županija, temelji se na planiranju rekonstrukcije i nadogradnje postojećeg objekta odnosno Matetićeve rodne kuće. Audio muzej uključuje konstruiranje jedinstvenih instalacija s ciljem stjecanja novih iskustava zvuka, u tom kontekstu i glazbenu baštinu sjevernoprimorske regije. Planiranih jedanaest instalacija kao multimedijskih interaktivnih sadržaja, imaju za cilj pomaknuti granice shvaćanja zvuka i glazbe ne samo kao umjetničkog i fizičkog, društvenog i kulturnog diskursa nego i kao muzejskog sadržaja, koji se s obzirom na virtualnu prirodu zvuka tek u recentnije vrijeme počinje u svijetu muzealizirati, a najviše zahvaljujući novim umjetničkim i teorijskim praksama Acoustic ecology.“

Pokle se j' šlo pod Leprinac, na Madriju (mandrija,tel. =krdo), kade je na kuće od familije Hlanuda postavna spomen ploča meštrovemu teorijskemu delu.

Ovo je leto pasalo sto trejset i pet let od Matetićevega rojenja. Okrugleh je osandeset od kad je pokle svojeh mučneh dvajset i pet let hoda za domaćemi glasi i starinsken kanton po seh istarskeh kuteh, arival spoznat kako će ta svoj reditani dragi kanat zapisat za večna muzička vremena na celen oven svete, dokle god ga ovako okruglega bude bilo. Aš su muzički autoriteti govorili i naukovali da starinski kanat i sopnjada na tanko i debelo imaju fal. Ne samo da njin fale dve noti, aš ih je šest namesto osan, nego i da ti narodni kanturi i sopci svoje arije ne slažu po nijenen pravile.

Na Mandrije su bili primorsko-goranski župan Zlatko Komadina i zamjenica istarskega župana Giuseppina Rajko, pročelnik za kulturu PGŽ Valerij Jurešić, načelnica općine Viškovo Sanja Udović, prof. Dušan Prašelj ,iprof. Darko Čargonja, a seh je va ime Kulturnega društva Leprinac pozdravila Zorica Sergo. Mješovitemu pjevačkemu zboru Ronjgi i leprinačkemu Maestralu dirigirali su Nedjeljka Srebovt i Darko Čargonja.

Mladi sopci Edi Milohnić i Andrej Čutul su prišli z otoka Krka.

Sam Ronjgov je od svojeh doma redital starinski kanat. I sam je od mladosti kanteval. Nȉon, kako nȉvas on narod od kega je potekal i zikoraknul va svet, nisu verovali ča to učeni judi govore. Njihe su njin noti bile najlepše na svete i po njih su opkantali si svoji dolci i šumi, drevo orihovo i bukovo, slatko meso puhovo, lehi i puti po keh su z bremeni hodili.

Oj, du-n-brava, je ozvanjalo z jene do druge dragi, mej sobun su se pozdravjali težaki i težakinje.

Sake ferije, celeh dvajset i pet let, aš je delal kako učitel, Matetić je hodil, naslišal, zapiševal starinske pjesmi. Dokle jeno leto ni prišal na Mandriju spod Leprinca. Va du-n-bravu ka je i danaska jenako lepa, urejena, pokošena, ograjena, pažena i mažena, obrubjena z drevon ko će ki ta dan, na, pohitat zelenilo na se.

Na Mandrije su i danaska judi ki se spamete kako su njin njihi stari povedali od Ronjgovega. To jeno leto je prišal i osan dan ni s kamari zilezal. Prnašali su mu čagod za pojist i popit, toliko da. Pokle osmega dana se j' protegnul i zišal.

„Najzad san spekal to jaje!“ je rekal.

Tako nan je povedel maestro Dušan Prašelj jedan od živućeh Matetićeveh školani, onisti ki j' za svojen učitelon hodil i tekal, kako j' već rabilo. Njemu je preporučil brigu za naprvo, za svoju i našu narodnu, autohtonu muziku.

Aš ne more bit da narod ne zna, da ni znal kako i zač kanta baš tako kako da.

Ivan Matetić Ronjgov je imel i duši, i znanja i misal od svojga naroda. Sȅje od sebe dal kako bi dokazal i pokazal da njegov narod nima okrhnjenu muzičku ljestvicu, nego svoju posebnu glazbenu zakonitost, a koj je ostalo njijo pravo ime: sopnja i kanat po starinsku.

Pokle ča j' pronašal i pokle ča mu je struka potrdila da je to jušto tako, Matetić je na ta način počel i sam skladat svoju muziku na fundamente od starinskeh not od svojga naroda. Ta način pisanja je danaska svecka kulturna nematerijalna baština. Cel okrugli svet po njin zna danas napisat, čitat, sost i kantat starinske noti: od New Yorka do Tokija, od Skandinavije do Australije. (Po pravice još se ni arivalo do rečkega HNK.) I zove se Istarska ljestvica, aš ju je sȕpo Istre Matetić prohodil, više lačan nego sit,ma sȕi zikantal svojen narodon s ken je skupa naslišal i velu i miću sopel. Danaska su ostale miće oazi kade se još po starinski kanta i sope: na istarsken juge, va Noven Vinodolsken i na otoke Krke, od kuda su i prišli zasost mladi sopci.

Prišli su i si drugi, ken je to ne samo društvena nego i politička dužnost, aš su sigurno čuli i znaju ča nan je sen Matetić sporučil:

„Saki neka stori svoju dužnost, saki neka svoj talent stavi va službu svojega naroda i njegove duhovne ili materijalne kulture!“

Sad je naša čreda!

1
2
3
4
5
6
7
9
10