Revolucionarna 1968. u Rijeci #1: kako su čehoslovački turisti "zaglavili" u Rijeci
Mladi riječki povjesničar Bruno Vignjević donosi priču u tri dijela o studentskim kretanjima u Rijeci revolucionarne 1968. godine.
Kada se spomene 1968. godina, jedna od prvih asocijacija koja nam pada na pamet jest revolucija. Društveno - politička, studentska, kulturna i seksualna. Svi navedeni oblici revolucionarnih djelovanja ispoljili su se tih toplih ljetnih mjeseci u svijetu i dobrom dijelu Europe.
Rat u Vijetnamu, borba Afroamerikanaca za ljudska prava, hippie pokret, sukobi na ulicama Pariza, Praško proljeće, duga kosa i traperice kao simbol bunta mladih koji nisu htjeli svijet koji su im ostavili njihovi prethodnici. Ove godine obilježava se pola stoljeća od godine nakon koje ništa nije bilo kao prije, a zanimljivo je iz današnje perspektive vidjeti što se tada događalo u našem gradu s tadašnjim riječkim studentima.
Živo u Beogradu
Mladež, studenti, radnici, intelektualci te umjetnici diljem Europe i svijeta sukobljavali su se i demonstrirali protiv vladajućih režima tražeći promjene, oni koji su živjeli u kapitalizmu borili su se protiv ekonomskog sustava vrijednosti i njegove potrošačke ideologije, a oni pak koji su odrastali s druge strane „željezne zavjese“ različito su gledali na komunističke vrijednosti. Česi i Slovaci bili su s pravom ogorčeni zbog okupacije svoje zemlje, dok su studenti u Jugoslaviji zazivali istinski marksizam u kontekstu sve težeg položaja radnika i studenata.
Daniel Cohn – Bendit, Rudi Dutschke, Jan Palach i Vlada Mijanović simboli su bunta u tim gradovima.
Pariz, Berlin, Prag i Beograd predstavljali su ključne europske žarišne točke. Daniel Cohn – Bendit, Rudi Dutschke, Jan Palach i Vlada Mijanović simboli su bunta u tim gradovima. Oni su predvodili studente koji su između ostalog tražili bolje uvjete studiranja i studentskog smještaja, odlazak s vlasti političara koji su bili dio nacističkog državnog aparata, prestanak vojne invazije SAD-a u Vijetnamu, odlazak sovjetske vojske iz Praga, veća socijalna prava, iskorjenjivanje materijalnih nejednakosti, dosljednost u provođenju marksističkih principa te odlazak socijalističke buržoazije s vlasti.
„Varljivo ljeto“ nije zaobišlo niti socijalističku Jugoslaviju.[1]
Sveučilište je prozvano „Crveni univerzitet - Karl Marx“, a okupljenu masu dramskim monologom oduševljavao je istaknuti glumac Stevo Žigon. Istim putem nastavljaju i njihovi kolege iz Ljubljane, Zagreba i Sarajeva ali znatno smanjenijim intenzitetom.
Sve oči bile su uprte u Josipa Broza Tita i njegovu reakciju. Maršal je podržao studente rekavši kako su protesti dokaz da u društvu postoje nagomilani problemi koji se nisu rješavali te kako demonstracije jugoslavenskih studenata nisu odraz pobune u drugim europskim državama. Studenti su Titove riječi pozdravili te se pobuna i utišala, a on pridobio studente na svoju stranu. Nakon što se situacija smirila, došlo je do neminovnog dijela – zatvaranja dijela studentskih aktivista. Titov strateški potez učinio je ono što se smatralo teško ostvarivim - zadovoljio je studente i smirio situaciju u zemlji.
Revolucija na margini
Negdje na društvenoj margini spomenutih događanja nalazili su se pojedini riječki fakulteti. Sveučilište kao kohezivna institucija još nije postojalo, osnovano je tek 1973. godine, pod imenom „Vladimir Bakarić“.[2]
Grupa od dvadesetak riječkih studenata tada Strojarskog, a danas Tehničkog fakulteta, našla se te godine u Čehoslovačkoj, točnije u gradu Plzenu, na studentskoj razmjeni.
Usprkos maloj jezgri fakulteta i studenata, Rijeka je indirektno bila povezana sa šezdesetosmaškim strujanjima, posebice onima u tadašnjoj Čehoslovačkoj. Naime, grupa od dvadesetak riječkih studenata tada Strojarskog, a danas Tehničkog fakulteta, našla se te godine u Čehoslovačkoj, točnije u gradu Plzenu, na studentskoj razmjeni. Među studentima su bili: Vladimir Bizjak, Željko Morović, Željko Lužavec, Marko Kovačević, Lino Griparić, Anto Perković, Slobodan Đuričić, Klaudio Tomljanović i drugi.Jedan od njih, Željko Morović, instinktivno je reagirao i svojim fotoaparatom uspio zabilježiti dramatične događaje sovjetske okupacije kojima su svjedočili.[3]
U Rijeci se te godine zatekao i veliki broj čehoslovačkih turista koji se nakon okupacije svoje zemlje nisu mogli, a neki niti htjeli odmah vratiti u domovinu, već su su se našli u riječkim prihvatilištima gdje je za njih pomoć organizirao Općinski komitet Saveza komunista.[4]
No, pravo je pitanje što se događalo s riječkim studentima? Jesu li oni demonstrirali svoje zahtjeve na ulici kao njihovi beogradski i europski kolege? Odgovor je negativan, no tvrditi da nisu bili društveno aktivni te svjesni aktualnog povijesnog trenutka bilo bi krajnje pogrešno.