Unatoč tome što je oštrica magijskog realizma otupila kroz desetljeća postojanja, još uvijek ima pisaca koji u njemu vide književni izraz nadolazećeg postkolonijalnog svijeta. Jedna od njih je iranska spisateljica Shokoofeh Azar (1972.) koja se prije četiri godine probila na književnu scenu romanom Prosvjetljenje stabla zerdelije. Izvorno napisan na farsiju, roman je prvo izdanje doživio na engleskom jeziku 2017. godine. Razlog tomu krije se u njenom životopisu; autorica je u Iranu djelovala kao aktivistica za ljudska prava i novinarka sve do 2011. godine kada se odlučuje za bijeg u Tursku, a potom i Australiju gdje objavljuje roman. Njenom djelu nije trebalo dugo da zaintrigira tamošnju književnu scenu jer će već 2018. godine postati prva Irankinja nominirana za nagrada Stella. Ipak, daleko više će odjeknuti njena prošlogodišnja nominacija za International Booker Prize.

Ukotvljen u kontekstu Islamske revolucije iz 1979. godine, roman Prosvjetljenje stabla zerdelije nastoji nam na 228 stranica ispričati priču o peteročlanoj iranskoj obitelji tijekom osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća. Kroz 18 poglavlja obiteljsku dezintegraciju pratimo očima najmlađe članice obitelji, Bahar, čiji put među živima završava 1979. po spaljivanju očeve radionice glazbala od strane revolucionarnih masa. Odabirom personalnog/sveznajućeg pripovjedača u vidu Baharinog duha, iranska spisateljica nastavlja tkati priču o preostalim članovima obitelji u bijegu iz Teherana prema Razanu. Kako poglavlja idu svojem kraju, tako se i Bahra pozdravlja sa svojim članovima obitelji; Sohraba će novi režim pogubiti, Bita će se pretvoriti u sirenu, dok će otac i majka, Hošang i Roza, svoj prirodni kraj dočekati na zadnjim stranicama romana. 

Nastojeći zapamtiti ključne rečenice djela, oni uviđaju da njihove biblioteke ne mogu biti niti upamćene niti popisane. U tim trenucima do izražaja dolazi Azarino intertekstualno tkanje; njeni likovi iz poglavlja u poglavlje čitaju djela zapadnog i istočnog kanona čime roman osvješćuje samog sebe, ali i globalnu kulturu u sklopu koje se čita i piše.

Vodeći se konvencijama magijskog realizma, Azar pažljivo uvezuje vlastiti folklor u povijesni narativ, ostvarujući se pritom kao Šeherezadina kćer. Zahvaljujući autoričinoj erudiciji, kao i umješnosti u preplitanju realističkog i magijskog sloja, umetnute male pripovijesti predstavljaju najsnažnije romaneskne punktove. Pripovijest o zadnjim danima Ajatolaha Homeinija te spoznaja o vonju raspadanja koji naposljetku izbije iz bića svih diktatora odiše supstancijalnošću magijskog realizma. Za neke će veću vrijednost imati svakodnevne, mikrohistorijske situacije gdje se Prosvjetljenje stabla zerdelije odaje i kao antropološki sebe svjesna literatura. Pripovijest o ujaku Husrevu kojeg smrt pošteđuje nakon zajedničkog noćnog provoda ili one o stanovnicima Razana predstavljaju vrijedne fragmente o povijesti nijeme većine Islamske revolucije. Kroz njih se ogleda i propitivačka funkcija magijskog realizma spram burnog kraja stoljeća. Izostavljajući konkretniju povijesnu kontekstualizaciju, naslanjajući se pritom na čitateljevo znanje, autorica se ponajviše usredotočuje deskripciji ostvaraja novog kolektivnog pamćenja. Preslagivanje društvenih vrijednost ponajbolje se ogleda kroz spaljivanje knjiga i filmova. Spisateljica bilježi bespomoćnost i onemoćalost članova obitelji pred revolucijskim previranjima. Nastojeći zapamtiti ključne rečenice djela, oni uviđaju da njihove biblioteke ne mogu biti niti upamćene niti popisane. U tim trenucima do izražaja dolazi Azarino intertekstualno tkanje; njeni likovi iz poglavlja u poglavlje čitaju djela zapadnog i istočnog kanona čime roman osvješćuje samog sebe, ali i globalnu kulturu u sklopu koje se čita i piše.

Međutim, prvo romaneskno ostvarenje iranske autorice je strukturno izrazito neuravnoteženo. Spisateljica se odista često zna izgubiti u sporednim pripovijestima, zaboravljajući na glavni tok radnje; samo pripovijesti o Homeiniju posvećeno je cijelo poglavlje. U nekim trenucima čitatelj dobiva dojam kako Azar daleko više pažnje posvećuje konstrukciji zaokruženih kratkih priča, doli ostvaraju skladne fabularne sintakse. Ipak, postoji još nekoliko razloga zbog kojih roman nema priželjkivanu transformativnu snagu. Umjesto da se zadovolji vrapcem u ruci, Azar je uvijek u potrazi za golubom na grani. Ogledan primjer je sudbina najstarije kćeri Bit. Ona odustaje od života te se pretvara u sirenu kako se više ne bi bavila prošlošću. No, autorica nenadano pred sam kraj romana, umjesto da se zadovolji zaokruženom pričom o kraju povijesti, ispisuje novi, nasilniji i eksplicitniji završetak s ciljem osude današnjeg patrijarhalnog i konzervativnog iranskog društva. Bitina narativna linija je i primjer autoričinog podcjenjivanja čitatelja kroz čin objašnjavanja zašto ona postaje sirena što čitatelj može jasno iščitati u kontekstu cijelog romana.

Unatoč strukturnim poteškoćama zbog kojih se možemo zapitati je li autorica trebala ispisati zbirku priča, a ne roman, Shokoofesh Azar pokazala je kako magijski realizam još uvijek dostojno figurira za literarni izraz postkolonijalnog svijeta. Prosvjetljenje stabla zerdelije predstavlja vrijedan doprinos razumijevanju složenosti Islamske revolucije koja nikad nije htjela, riječima Edvarda Kocbeka, usavršiti slobodu čovjeka.