Najveća pobjeda ideologije tržišnog kapitalizma, ostvarena unutar okvira globaliziranog, informacijskom mrežom premreženog svijeta vidi se u postojanju i opstojanju one već pomalo izlizane krilatice „Nema loše reklame“ koja se, koliko god je okretali na ovu ili onu stranu, uvijek ispostavlja istinitom. Vremena su se od doba samostanskih klaustara s vojskom prepisivača ponešto promijenila no pametni su ljudi već ustanovili kako je index librorum prohibitorum za širenje heretičkih ideja možda bio i zaslužniji od samih djela koja su se na njemu nalazila.

Ako je taj princip funkcionirao u vremenima u kojima je pismenost bila privilegija bogatih, pa shodno tome i obrazovanih klasa, u vremenima u kojima je cenzorski mehanizam bio nešto brutalniji od ovoga danas, a broj knjiga se mjerio u desecima umjesto u desecima tisuća onda nas ne treba iznenaditi što funkcionira i danas. U bučnom svijetu poput našega, tišina je najučinkovitiji kritički mehanizam.

Ideologija koja se skriva iza krilatice „Nema loše reklame“ povlači znak jednakosti između raznovrsnih mišljenja, proglašavajući svako od njih jednako relevantnim u kontekstu krajnjega cilja. Eventualna diskriminacija na osnovi sadržaja željene ili neželjene recepcije nalazi se izvan epistemološkog horizonta ove ideologije.

Logika koja stoji iza spomenute krilatice preferira buku. Buka, ma kakvoga predznaka bila, podrazumijeva relevantnost, a intenzitet buke – u kontekstu umjetnosti kao proizvoda - direktno utječe na fiskalnu bilancu na kraju mjeseca. Pri tome, naravno, nije nimalo bitno ni tko ni zašto buči. Nekako ipak ne vidim ni Žiku Tamburića ni Ninu Bunjevac kako zadovoljno trljaju ruke što se broj prodanih primjeraka podigao s osam na dvanaest.

Da je Omnibus, ne znam, Penguin, a Nina Bunjevac Stephen King zbog buke bi se vjerojatno osjećali poput pauka kad u mreži nađe novu blesavu i neopreznu bubu. Kako ipak nije riječ o izdavačkom gigantu ni skribomanki sa zalihom bestselera na lageru, vjerujem kako na buku i sve što ona podrazumijeva gledaju nekim drugim očima.

Zašto nam je, imamo li na umu da bi ovo trebao biti prikaz stripa, cijela ova priča o postavkama na kojima počiva suvremeno društvo spektakla uopće bitna? Prije svega stoga što mislim da nismo u poziciji prikloniti se ciničnom i nezainteresiranom stavu koji samu buku razumije kao integralni element Sustava i ne pridaje joj previše pozornosti. Još uvijek je potrebno obratiti pozornost na karakter reakcije, ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog toga kako bi bolje razumjeli društvo u kojemu smo se zatekli.

Obratimo li pak pozornost na sadržaj buke koja se podigla povodom zbirke strip-priča Nine Bunjevac Hladna kao led uočit ćemo neuralgične točke suvremenog društva i zaključiti kako se lik i djelo Nine Bunjevac nalaze u poziciji u kojoj su se svojedobno nalazili sovjetski disidenti i neki nebitni pisci poput Milana Kundere, a danas se nalaze brojne afričke intelektualke koje su dom pronašle na katedrama američkih sveučilišta i u katalozima velikih svjetskih izdavača.

Pozicija se, krajnje pojednostavljeno, može sažeti riječima – onaj tko je otišao, nema pravo pričati o onima koji su ostali. Pogotovo ako ne priča, a obično ne priča, o radosnim stvarima, cvijeću i mjesecu.

Ova pozicija proizlazi iz popularne i sveprisutne filozofije kojom se pravo na kritički glas o plemenu daje isključivo pripadnicima plemena, pri čemu se podrazumijeva kako pojedinac ne može istovremeno biti i kritičar i jedan od nas. Nemoguće je, naime, istovremeno dekonstruirati mitove na kojima počiva ideja plemena i voditi se njima.

Filozofija plemena ne poznaje antinomije. Filozofija plemena nije unikatno obilježje ove naše ustajale bare koja se zatalasa na najmanji poticaj. Dovoljno je uočiti obilježja diskursa na kojima počiva suvremena američka stand-up komedija da bi se primjetilo kako razlika između kritike i ruganja ne ovisi o sadržaju iskaza već o identitetu govornika.

Nije stoga čudno da je jedna od priča iz ove zbirke, naslovljena Avgust, 1976, dočekana na nož, a zajedno s njom i ostatak zbirke koja je praktički proglašena antisrpskim pamfletom. Priča o Srbiji, nastala iz pera autorice rođene u Kanadi, odrasle u Jugoslaviji koja od '90. živi i radi u Kanadi, slijedom plemenske filozofije, nije ni mogla biti dočekana drugačije.

S takvom recepcijom postoji, doduše, jedan problem (dobro, ima ih nekoliko, al' ionako sam već upilao boga Isusa) – nit' je Avgust, 1976 priča o Srbiji, nit' ostatak zbirke ima neke velike veze s istom. Moglo bi se zapravo reći kako je u cjelokupnoj zbirci Srbija gotovo nevažni incident, značenjski okrajak kojemu treba pridati taman toliko pozornosti.

Priče Nine Bunjevac usredotočene su prije svega na ljude i njihove sudbine. Na male, svakodnevne egzistencije koje tavore iza zatvorenih prozora urbanih konglomerata, u podrumima, predgrađima, iseljeničkim naseljima i onim čudnim, memljivim birtijama s periferije u koje malo tko nepozvan il' neočekivan ulazi.

Ove su priče satkane od sitnica, od pogleda, strahova i nadanja, od želja, od očaja, melankolije i sreće. Nema, zapravo, u njima ničega što umjetnost na ovaj ili onaj način već nije prepoznala, opisala ili obilježila. I da se ova zbirka kojim slučajem iscrpljuje u još jednoj fabularnoj eksploataciji 'tužnih balkanskih sudbina', zbog nje ne bi trebalo trošiti ovoliko slova na (virtualnom) papiru.

Hladna kao led ipak nije puka fabula popraćena slikom. Riječ je o albumu u kojemu sinteza riječi i slike, onaj susret koji razlikuje strip od svih ostalih medija, postiže maksimalni učinak. Te multimedijske rečenice, omeđene kvadratima, svojom poetskom harmonijom postižu daleko više no što bi i jedna od njihovih komponenti mogla učiniti sama za sebe.

Vidljivo je to već na naslovnici koja parafrazira poznati autoportret poljske slikarice Tamare de Lempicke na kojoj vidimo lik Zorke čiju ćemo sudbinu pratiti u seriji priča naslovljenoj prema filmu Reinera Wernera Fassbindera iz 1972. godine. – Gorke suze Zorke Petrović.

Naslovnica transformira bogati, snažni i raskošni stil art decoa koji je kao iskra života nikao nad zgarištima rovovima preorane Europe. Pod Nininom rukom, autoportret Tamare de Lempicke preobražava se u ironični komentar te međuratne, europske, glamur-fantazije.

Podbuhlo lice žene-mačke (koja bi se, u kontrastu s onom Novakovom kuhinjarkom, mogla nazvati avlijanerkom), masni nanosi šminke i cigareta u ustima kao da se rugaju negdašnjem poletu Starog kontinenta, pokazujući mu stvarnost njegovih potomaka. Naslovnica ujedno funkcionira i kao metonimija cijelog albuma u kojemu se iz stranice u stranicu, međuigrom slike i teksta, transformiraju i narušavaju snovi, kontrastiraju želje i stvarnosti, grade i ruše svjetovi.

Pruža se prilika priča je kojom se otvaraju vrata u svijet likova Nine Bunjevac. Kadrovi te priče istražuju povijest života jedne iseljenice (Selme) koja rođačkim kanalima dospijeva u „obećanu zemlju Zapada“. Ispočetka se Zapad ostvaruje baš poput sna o njemu (prikazanog u pozadini telefonskog razgovora na drugoj stranici priče).

Guste nakupine betona i čelika prikazuju arhitektonsko utjelovljenje tog sna o bogatstvu, baš kao i Mercedes kojim se Selma vozi s aerodroma do nove kuće. Ubrzo postaje jasno da ispod moderne, bogate fasade novog kontinenta stanuju isti, poznati oblici nesreće kakvi su trebali ostati pokopani zajedno sa zemljom koja se napustila.

Bolesna tetka, perverzni rođaci, sumnjivi likovi u odori domara i klasična očekivanja koja su Selmi dopuštala samo dvije uloge – onu seksualnog objekta i onu vječito zahvalnog roba. Novi je dom, baš poput njegovih čuvara (simbolički obuhvaćenih likom domara Rozaria), sumorna konstrukcija koja pervertira snove i ne mari mnogo za svoje stanovnike.

Serija stripova okupljenih pod zajedničkim naslovom Gorke suze Zorke Petrović kronika je još jednog neostvarenog sna. Zorka u sebi nosi višestruko „prokletstvo“. Simbolički je potomak Irene Dubrovne iz Tournerovog filma Cat People, žene koja u sebi nosi vjekovno prokletstvo svog plemena, animalnu stranu koja pod pravim okolnostima izbija na površinu i unosi nered u civilizirano društvo (uređeni, racionalni, „muški svijet“).

Mačji lik Zorke Petrović korespondira, također, s lingvističkom i simbolističkom fetišizacijom žene, a u rukama Nine Bunjevac ostvaruje se kao svojevrsni ironični komentar ustaljenih totalizirajućih predodžbi (žena kao zaštitnica mladunčadi – lavica, žena kao gipki i zavodljivi seksualni objekt, žena kao egocentrična, iracionalna kreatura vođena nagonom).

Zorka Petrović doista nosi „prokletstvo“ svoga plemena. Već dvadest godina živi u istom iseljeničkom naselju, radi na istom, „sirovom i prljavom“ poslu (u mesarnici) i muku muči sa sestrom koja uspješno živi svoj „amerčki san“ (kuća u predgrađu, djeca, ne previše nasilan brak). I Zorka, baš poput Selme, u novoj zemlji nastoji pronaći prostor za vlastite snove.

Pomalo naivna, zavedena fantastičkom slikom Novoga svijeta, Zorka pokušava pronaći taj prostor u jednom od onih odvjetaka kapitalističkoga svijeta, u noćnom klubu Exotica fantasy, u kojemu su i sreća i ispunjenje fantazija dostupni kao rezultat robno-novčane razmjene. Exotica fantasy napučen je likovima s ruba – starim ženama koje novcem plaćaju iluziju seksualne privlačnosti, trailer-trash barbikama i sličnim ljudima bez glasova na pozornici spektakla. 

Exotica fantasy je krajnja instanca konzumerističke paradigme, istovremeno i metafora suvremenih društvenih odnosa, sasvim stvarno mjesto i ironički prikaz Novoga svijeta.

Mačji lik Zorke Petrović ipak više odgovara liku ulične mačke bez jednoga uha, nego liku kuhinjske, uhranjene i trome životinje. A ulične mačke preživljavaju, čak i kad se pokaže da neodoljivi miris iz kontejnera poput Exotica fantasy kluba zapravo dolazi od onih nekoliko kapljica masti preostalih u inače sasvim praznoj konzervi sardina.

Pero Nine Bunjevac savršeno utjelovljuje Zorkine metamorfoze od momenta sreće i zadovoljstva srednjim planovima Usamljene u gomili, preko euforičnog poleta na krilima fantazije u divno raskadriranom i dinamičnom dijelu naslovljenom Procedura, do izoliranosti i gubitka ilzuija u širokim, otvorenim kadrovima Posljednje molbe.

Četiri posljednja kadra mini-sage o Zorki Petrović u nekoliko jednostavnih, naoko sasvim banalnih, scena kojima dominira pogrbljena figura centralne junakinje, pogled kroz prozor iza kojega nema svijeta već samo sna o svijetu i telefon koji, baš poput onoga u Matrixu, predstavlja vrata u stvarnost lišenu iluzija, sažimaju cjelokupni narativ i otvaraju prostor novim poglavljima priče o Zorki.

Dok u prve dvije priče ovoga albuma nada u bolju, možda drugačiju, budućnost postoji samo u tragovima, u priči Prava stvar, ispričanoj u svjetlijim, otvorenijim tonovima nada u bolju budućnost je najotvorenije prigrljena. U njoj se fokus prebacuje s pojedinačnih potraga za ispunjenjem na priču o ispunjenju unutar zajednice tj. braka.

Tradicionalna ideja braka koja podrazumijeva nešto više od puke ekonomske zajednice, p(r)okazuje se ovdje, baš poput sna o Novom svijetu, kao strukturalna iluzija. Ni brak, baš kao ni Novi svijet, ne nudi svojim akterima ništa više od potencijala. No, baš poput Novog svijeta i brak dolazi s mitološkom prtljagom koju likovi ove priče svim silama trude očuvati.

Zajedništvo plemena čuvalo se magijskim ritualima kolektivnog karaktera koji su potvrđivali i utvrđivali identitet zajednice. Dok koraci plesa u odnosu muža i žene iz ove priče postoje, magijska se pozadina istrošila zbog čega brak čije slike gledamo biva lišen i smisla i sadržaja. Magijske će se baterije napuniti uz pomoć Madamme M, nakon čijeg čaranja ništa više neće stajati na putu skladnoj zajednici.

Premda posljednji kadar, zaustavljen u pokretu, daje naslutiti bolja i drugačija vremena (i žena – ponešena uspjehom čarolije, i muž – ponešen dobitkom na kladionici vjeruju u to), negdje u pozadini odjekuje iskustvo kluba Exotica fantasy i poučak o sreći kao posljedici robno-novčane razmjene.

Avgust, 1976 najintimnija je priča cijeloga albuma. U njoj središnji glas ne pripada fikcionalnim likovima, već dolazi iz nutrine same autorice koja se ovim putem razračunava sa mitovima vlastitog naslijeđa. Avgust, 1976 zakašnjelo je pismo upućeno ocu i baš kao što je naslovnica ironični komentar duhovnog naslijeđa Europe, tako je i ovo pismo ironični i pomalo ogorčeni komentar očeve ideologije. U posljednjem stripu oslikava se prekidanje lanca tradicije, napuštanje „zadaća potomstva“.

Oni koji su nastavili „zadaću potomstva“, radikalno ultra-nacionalističko političko djelovanje, demagogiju i ideologiju plemenske čistoće, smiješne su kreature odsječene od svijeta, intenzivno angažirane na stvaranju i održavanju upravo onih društvenih modela koji upravljaju sudbinama svih ostalih likova Nine Bunjevac. Ni nacija, ni religija, ni povijest, ni tradicija ne čine se dovoljno dobrim razlozima zbog kojih bi trebalo pristati na svijet lišen empatijske dimenzije, svijet prepun aporija, ontološkog i epistemološkog siromaštva.

Zbirka priča Nine Bunjevac Hladna kao led maestralno je djelo suvremenog srpskog stripa, djelo koje kroz prizmu privatnog progovara o javnome, djelo koje se smije, tuguje, zdvaja i misli se nad svijetom oko sebe. U tim cikličkim usponima i padovima, tim poznatim i prepoznatljivim pričama o svijetu nema nimalo zlobe ni podsmijeha; tek nekog prihvaćanja i stoičke pomirenosti sa svijetom proizašle iz pozicije kroničara kojemu nije dano da komentira već samo da bilježi, ma kakvog karaktera zabilježeno bilo.