Već sam pogled na nju odaje njenu drugačijost. Posebnost kojom zrači ujedno i privlači. Ali u sudaru s njenim očima događaju se čudne stvari.

Vilma ima preplanulu boju kože, pjegavo lice, mnoštvo sitnih pletenica u kosi i veeelike, sjajne, bistre i čiste oči. I nije cijeli život provela u ovom dvorištu. Ima ona i druga iskustva, upoznala je i druge kulture, njeno je lice grijalo i jače sunce. U sebi nosi suzdržanu mudrost i ne razmeće se tim svojim bogatstvom. Upravo takva, plijeni pažnju.

Za svoju igru koristi se pijeskom, materijalom koji joj je dobro poznat iz njenog prijašnjeg života, ali u ovom parku nalazi samo hrpicu. Zapravo, morala je dugo pročešljavati dvorište ne bi li ga skupila dovoljno za ovu igru. No, nedostatak materijala nadomješta posvećenošću kojom gradi dvorac, pa on, iako malen, zapravo sićušan, na sebi nosi mnoštvo detalja koji ga čine vrlo ljupkim. Takav, gotovo savršen, naravno, postaje metom zavidnika. Destrukcija zavisti učas briše Vilmin trud i umijeće. Ali uz pomoć prijatelja, mudrog okulista punog životnog iskustva, Vilma uspijeva iz(g)raditi novi, još ljepši dvorac od krhkog materijala. Mogu ga frustrirani zavidnici rušiti koliko god hoće, Vilmi njeno umijeće nitko ne može oduzeti, zauvijek zbrisati s lica zemlje.

Dok gradi svoje kule u pijesku, usmjerena na svoj čin stvaranja, čini se iskopčana iz vanjskog svijeta. Takva plijeni pažnju, ali i provocira one koji je ne mogu dotaći. One koje je ostavila izvan tog kruga, izvan svoga svijeta. Što to krije mala Vilma, što to uznemiruje one koji ne mogu naći odgovor?

Vilma ima poseban dar. Njene oči su špigl. U njima se ogleda svatko tko je pogleda. U njima svatko vidi nešto drugo: ono što on zapravo jest. Sudar s istinom zna biti jako bolan. Mnogima se ono što vide ne svidi. To je razumljivo. Ali Vilma nije tome kriva. Zaogrnuti vlastitim anomalijama, zagledani u druge, umjesto u sebe, spremniji smo pripisati sve naše nepravilnosti drugima.

Ali Vilma ima i nedostatak. Dok omogućuje drugima da se ogledaju u njenim očima, ona sama ne vidi sebe, iznutra. I slijepo vjeruje uvredama kojima je obasipaju oni koji vičući na nju zapravo viču na sebe. Začaran je taj krug ružnih riječi koje se odbijaju od ogledala, vraćaju pošiljateljima, a ostavljaju ožiljke na tankoćutnim dušama primatelja.

Okulist iz priče Vilmi izrađuje naočale po mjeri. Naočale čija će ogledala biti usmjerena prema njenim očima, pa će Vilma tako sada moći vidjeti sebe, iznutra. Na taj način Vilma će moći izgraditi sliku o sebi, onakvoj kakva ona uistinu jest. Ove će naočale biti njen štit od loših ljudi. Tko ne bi poželio takve naočale!

Razumio sam je. Bio je to doista krasan dvorac, a ono što sam stvoriš, pa makar i od pijeska, ima posebno značenje u životu. 

Priča o Vilmi Špigl priča je o svima nama. Bili s ove ili s one strane ogledala, u ovom ili onom trenutku života, poruka je svima jasna. Ili nije. Ovisno o tome gledamo li u sebe ili razasute djeliće sebe bezglavo tražimo u drugima.

Priču o Vilmi Špigl ispričala je Melita Rundek, oslikao Dražen Jerabek. Jedna je to od onih prekrasnih umjetničkih ilustriranih priča koje valja čitati djeci da bi uzrasla, ali valja i odraslima vraćati se njima kako ne bi prestali uzrastati. Da ne bi zaboravili kako biti dijete nije biti malen, nego biti velik u malome tijelu. Jer malih u velikim tijelima oko nas ionako već ima previše. Zadatak nam je rasti iznutra i trebamo to činiti cijeli život. Vilma Špigl podsjeća nas na to.

I zato je od srca preporučujemo i vama.

U svojem životu vidio sam mnogo očiju i mogu odlučno reći: svaki je par drukčiji. Svatko ima svoja stakalca, svoje obojene prozore kroz koje promatra svijet. Poput crkava, poput katedrala.

Vilma 1
Vilma 2
Vilma 3
Vilma 4
Vilma 5
Vilma 6
Vilma 7
Vilma 8
Vilma 9
Vilma 10
Vilma 11
Vilma 12
Vilma 13
Vilma 14
Ilustracije iz slikovnice Priča o Vilmi Špigl