Takav je osjećaj u rukama držati mali dragulj sirijskih autora Ibrahima Fatena i Mazena Al Kadirija jer se ljepota priče i ilustracije u knjizi nazvanoj Vrijeme tako prirodno prelijevaju, isprepliću, nadopunjuju, grle i sljubljuju. Poput malog pješčanog sata koji lagano prevrćete ne gubeći pritom ništa od užitka trenutaka danih vam na dar za druženje s ovim biserom.

„Šum Vremena sličan je dječjem smijehu.“

Arapski majstori slikovnice odavno su prepoznati u svijetu ilustrirane knjige. Bolonjski sajam dječje knjige pravi je prozor u ovaj čarobni i nama nedovoljno poznat svijet u kojem caruju suptilnost, minimalizam izraza i bogatstvo prenesena značenja. Upoznavanje sa slikovnicom arapskih autora tako je, možda, najbolji način za ukidanje predrasuda. Predivan način da svoje dijete odgajate da ljubi različitost i da je shvaća bogatstvom, a ne prijetnjom. Nije slučajnost da je posebna nagrada koja nosi naziv Novi horizonti (lektor mi ovu riječ neće zamijeniti „obzorima“ jer neke riječi naprosto nose u sebi puna pluća koja neke nemaju! – hvala lektoru! :) ) na  tom najvećem i najznačajnijem međunarodnom sajmu dječje knjige posvećena upravo autorima koji dolaze iz arapskih, latinsko-američkih, azijskih i afričkih zemalja. Ta je nagrada ustanovljena upravo s namjerom odavanja počasti vrijednim plodovima izdavačkog svijeta tih kultura s ciljem podupiranja inovativnih ideja i priča koje potiču razmišljanje. Šetnja bolonjskim sajmom donosi susrete s arapskim autorima izbliza – njihove ilustrirane knjige i plakati ilustracija jednostavno plijene pažnju i odskaču posebnošću, prava su estetska hrana vašem oku.

Slikovnica Vrijeme nominirana je 2011. za prestižnu nagradu za arapsku dječju književnost Etistalat Prize for Arabic Children's Literature. Što je to čini tako posebnom, drugačijom, vrijednom pažnje?

Već na prvi pogled imate osjećaj da u rukama držite slatkiš. I preneseno i doslovno. Knjiga ima oblik velike čokolade koja se, za razliku od prave, ne otkida, već lista. Konzumacijom ne nestaje, već raste. Ilustracija s naslovnice šalje poruku da je okus fin i da ćete otvaranjem čokolade uživati. Vuče vas da zagrizete u priču. Jednostavnost umjerenih, nijansiranih boja zemlje remeti samo naslov – slova šarenih boja i kazaljke koje izviru iz jednog od njih i najavljuju igru.

 „Nisam gledala u Vrijeme. Velika čežnja za njim vodila me svaki dan njemu, sve dok nisam zaboravila svoju želju za hodanjem iznad oblaka.“

Ovo je priča o jednom Selu, o jednom Vremenu koje je bilo drvo / jednom drvetu koje se zove Vrijeme, o Djevojčici koja se ljulja u sjeni Vremena, o Pticama koje sve to vide i svoju nebesku priču žele podijeliti s Čitateljem. Ovo je priča koja ide od usta do usta, od lika do lika koji je prepušta drugome, ovo je priča s kojom na kraju Čitatelj ostaje sam. Sam s pričom i sa svojim doživljajem, sam sa svojom maštom koja će ovoj priči podariti onoliko završetaka koliko bude imala čitatelja. I u tome je najveća posebnost ove knjige. Jer svatko od nas dobiva priliku dopisati njezin kraj i na taj je način učiniti jedinstvenom. Ovo nije jedna priča, ovo je bezbroj priča u jednoj.

Vrijeme, koje je Drvo i drvo koje je Vrijeme zapravo su Život koji je satkan od suptilnosti prirode i prolaznosti vremena te ponešto međusobnih odnosa. Drvo daruje boje Životu i svojim mirovanjem odudara od Sela. Nasuprot odraslih, već potpuno udaljenih od Vremena, stoji Djevojčica Aselmed koja s Vremenom uspostavlja prisni, ali sramežljivi odnos. Ona unosi radost Vremenu svojim dolascima i svojim ljuljanjem u njegovim granama. Aselmed se privija uz Vrijeme, ali je strah (s kojim neumitno odrasta i koji joj se neupitno nameće) tjera na oprez. Vrijeme se, pak, navikava na njeno društvo i svakodnevno navija svoje srce za njene dolaske. (Prenesene priče s raznih strana svijeta dotiču se u najosjetljivijim točkama/motivima!) Aselmedina tajanstvenost i šutljivost isprepliću se sa šutljivošću i tajanstvom Vremena, a zapravo, s jedne strane strah priječi bliskost, dok s druge sramežljivost stvara prepreku. Dvostruki most izgrađen između Vremena i Aselmed, između prirode i ljudi, udaljava ih koliko i zbližava, stvara veliku čežnju koja izaziva i približava, predstavlja dvostruku vezu koja se ne objašnjava izbliza pa se nastoji pročitati s visina. A s visina nam stižu Ptice. One svakodnevno prate Aselmed na njenom putu prema Vremenu i čuju njihovo šaputanje. I Aselmed i Vrijeme povjeravaju se pticama, pa s većim povjerenjem možemo poslušati njihovu priču. Ona nosi „treću stranu“. Ptice su, pak, dobronamjerne i iskrene. Ova priča nije jedina koju one čuju te seleći se pogube neke dijelove, pomiješaju jedne priče s drugima. Stoga nam donose svoju istinu, ali s punim povjerenjem prema nama ostavljaju priču nedovršenom. Vjeruju u našu maštu, našu procjenu, naš doživljaj i tumačenje odnosa među ljudima te od nas očekuju dovršetak. „Znaš li da si i ti važan dio ove priče?“ pitanje je i poruka Čitatelju kojom završava ova prekrasna ilustrirana knjiga.

„Njihov je odnos krenuo stranputicom jer je međusobna udaljenost činila njihov odnos nemogućim. Šaputanje između njih dvoje primijetile su ptice…“

Ilustracije su, koliko umjetničke, toliko i razigrane. Upravo ono što djetetu treba – umjetnost i igra isprepliću se na stranicama ove knjige u pravim omjerima, plešu oko teksta, izlaze iz okvira priče i u njega ponovno s raznih strana ulijeću. Umjerenost se očituje na svakom koraku – listajući stranice, na tekst isprepleten s crtežom nailazimo uvijek na desnoj strani, dok nam se s lijeve nenametljivo, i samo ilustracijom, obraćaju likovi/pripovjedači: Vrijeme, Aselmed, Ptice i Autor, koji se samo za potrebe ilustratorske igre krije u liku Vjetra i Oblaka. Jednostavnost crno-bijelih crteža nasuprot detalja obojanih ilustracija donose igru za oko i pažnju – još jedna od onih knjiga u čijim se crtežima možete izgubiti i u njima dugo, mirno istraživati.

Pošteno stoga zvuči autorstvo koje na jednom mjestu u knjizi stoji kao ravnopravno djelo dvoje umjetnika: „Ibrahim Faten i Mazen Al Kadiri: Vrijeme“. Jer ljepota ove knjiga uistinu je u zajedništvu njihovih umjetnosti.

I jedna mala opaska za kraj: tisak ove slikovnice poduprla je manje poznata tvrtka iz Udbine, točnije „društvo s ograničenom odgovornošću za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora“. I to je sjajno. Jer da nije, teško bismo ovoj knjizi prikaz pisali i u rukama je držali. No prava je šteta što u njoj ne stoji napomena „Objavljivanje poduprlo Ministarstvo kulture Republike Hrvatske“. Za razliku od mnogih, ova bi je s pravom mogla nositi!

„Možeš li zamisliti kraj priče i napisati ga ovdje? Znaš li da si i ti važan dio ove priče?“

Tajanstvo Vremena