Priča o Priči: Ništa na svijetu ne čini velikim kao dijete čije oči otvoriš znatiželjom
Ususret novoj sezoni naših pričaonica, jedan divan tekst(ić) koji pokazuje da ne rastu uz priče samo mališani već i svi oni koji im priče pričaju...
Prije četiri godine u otprilike ovo doba godine, ponovno sam se, nakon čarobne zemlje Djetinjstva, susrela s ilustriranim pričama. Avantura je počela Šumom Striborovom u kojoj smo se Dario i ja igrali Čudaka Šumeka i Mirkeca, a mnogobrojna su dječica s nama osluškivala korake u travi.
Lagala bih vam kada bih rekla da se nisam bojala svoje prve pričaonice; srce mi je bilo u malom nožnom prstu, a glas mi se sakrio negdje na vrhu Učke i nikako nije htio poprimiti svoju glasninu. Mišica Marta ipak je toga prvog ponedjeljka pronašla način da ostvari svoju veliku želju i veselo je protrčala našim prvim pričaoničkim susretom (inače se skriva u priči Sretan put Željke Mezić). Svaki naš susret počinjao je strepnjom, a završavao sve većom srećom i glasnim veseljem. Kada je došao kraj prosinca i vrijeme da se rastanemo na mjesec dana, nestrpljivo sam vas očekivala i pripremala slikovnice, igre, brojalice, zagonetke, stvaralice... a onda je došlo ljeto i nismo se dugo, dugo vidjeli.
Cijelu jednu godinu igrala sam se s dječicom u nekom drugom gradu, pričajući im iste priče koje sam pričala vama, otkrivajući im svjetove koje ste vi već upoznali. U rujnu prije dvije godine opet sam se vratila u Rijeku i nastavila pričati nove priče novoj dječici. Moja nova dječica, moja dječica, ispunila su mi život ogromnim i neopisivim veseljem. Bilo je dana, nekih sivih i tmurnih, u kojima sam jedva čekala Pričaonicu da me baš vi uveselite. Uveseljavala sam ja vas ("Baš si šašava, teta Nikol", rekla bi Tonka), a još više ste vi mene uveseljavali. Naučili ste me da televizor sigurno može raditi i kada nestane struje i da ćete mi napraviti transporter (Val), da katkad najtiši glasić može ispričati najveseliju priču (Ema) i da slon nikako ne može spavati u knjižnici zato što bi jako hrkao (jer je baš velik) i onda bi se zgrada srušila (Ivona). Moja dječica odrastala su uz mene, a ja sam rasla uz njih.
Ništa te na svijetu ne može učiniti velikim kao dijete čije oči otvoriš znatiželjom, misli zagriješ pričom, a ruke uposliš pravljenjem slona od šarenih krpica. Mnogo smo se smijali, vrištali, plesali, skakali (tete na Turniću uvijek su dobivale neke primjedbe na račun naše skakutavosti), katkad smo se malo ljutili, a ponekad i plakali. Svake smo godine pričali dvadesetak priča, naučili mnogo brojalica, pjevali svoje pjesmice i izradili Emiliju ovcu od vate, obiteljsko stablo od papira, onog već spomenutog Elmera, nosoroga od plastelina... Sredinom petog mjeseca smo se oprostili, a priče koje smo pričali klijaju u vama i razvit će se u velika, prekrasna stabla koja će sama čitati i pisati neke nove priče.
Dragi moji pričaoničari, sezona pričaonica opet počinje i nadam se da ćete svoju novu tetu uveseljavati onoliko koliko ste uveseljavali mene. Želim vam mnogo priča jer priče su hrana od koje rastete i postajete veliki, šareni i sneni. Ulovite svoj brodić i zaplovite novom sezonom Pričaonica!
Teta Nikol
Nikol Bali je, ne piše to u njenoj biografskoj crtici, Koprivničanka. Doduše, Nikol je Građanka Svijeta i teško je to neukrotivo biće smjestiti u ikakve granice, kamoli geografske. Ali moramo navesti taj činjenični podatak iz njene osobne iskaznice kako bismo pojasnili ovaj njen oproštajni tekst. Nikol je odmah po dolasku u Rijeku na studij, te sada već davne 2011., nepogrešivo pronašla vrata naše knjižnice, nasmiješila se od uha do uha i s nama ostala. Igrati se, čitati, volontirati, igrati se, pričati priče, smijati se, raditi, igrati se. Vodila je predškolsku Pssst... priču! u Striboru, na Zametu, Turniću, Drenovi, vodila je paralelno dvije grupe Studentskog čitateljskog kluba, odlazila čitati naglas u Dom za starije i nemoćne osobe na Kantridi, bila teta pričalica djeci u Dječjoj bolnici Kantrida i tko zna što sve ne. Sve je stizala, bilo ju je posvud. Radost je išla s njome svuda, ruku pod ruku. Ali studiju se priveo kraj. Nikol je upravo dala svoj posljednji ispit. Čeka nas još samo diplomski, i on je tek pitanje dana. Rijeka je sad već njena svršena priča, ali priča koje ćemo se svi rado sjećati. I dobro znamo: gdje god Nikol odlučila zabosti svoju zastavicu u budućnosti, Radost će čvrsto stajati uz nju. A mi ćemo uvijek imati sjećanja. Na jednu Nikol, na Djevojčicu koja hoda Zemljom, a koja se nekoliko godina na našu sreću zvala Rijekom.