Teta Blanka šest je godina bila naša leteća teta pričalica - ponedjeljkom ste je mogli naći na Drenovi, utorkom na Zametu, srijedom na Turniću, subotom u Striboru, a u posebnim prilikama u jutarnjim je satima putovala i Županijskim bibliobusom te pričala priče djeci Gorskog kotara. Danas mama malog Maka kojem priče priča svaki dan jer zna zašto je to dobro, prebire po pričaoničkim uspomenama i evo što je iskopala:
Sjećam se jedne jurnjave po fakultetskim hodnicima kada me neka osoba – ne mogu se sada sjetiti jesam li je uopće poznavala – zaustavila i pitala bi li me možda tamo neka obavijest zanimala. Traži se osoba za čitanje i aktivnosti u knjižnici…, tako nešto i trebala bi biti odgajateljica po struci. Posao snova, pomislila sam, ali nisam odgajateljica. Svejedno sam morala poslati molbu i, eto, ne nadajući se, sasvim zaboravila na nju. A onda me jedan dan dočekao mail da mi je u toliko i toliko sati zakazan razgovor. Toliko i toliko sati, baš toga dana, već je davno prošlo, ne vjerujem. Pišem, zovem i objašnjavam. Daju mi novu priliku i sa željom većom od sebe dolazim na razgovor.
Osjećala sam se kao balon punjen helijem. Ništa nisam znala osim da volim priče, slikovnice, djecu i da sam sama jedno veliko i razigrano dijete koje se katkad izgubi u obavezama odrasle osobe, ali ga je uvijek lako pronaći.
I čitala sam Grubzona, hukala zajedno sa sovom, siktala sa zmijom, cijukala, režala i paralelno mislila kako sam opet predjetinjasta. No knjižničarke su pljeskale – nisam više bila sigurna zbog lijepe priče, mog čitanja ili šašave i šarene mene.
Nisam ni došla kući i već su me zvali.
Posao snova
Tako sam prije sedam godina postala sretna teta pričalica. Zapravo, kad sada razmislim, postala sam njome i puno ranije – još kad sam u djetinjstvu, u svom dvorištu okupljala veselu družinu rođaka i susjeda i pričala priče.
Da mogu birati, to bi bio posao snova. Slikovnice, knjige, bojice, ljepila, papiri i puno šarenih, pametnih, prekrasnih i znatiželjnih glavica. I nove pustolovine, imaginarni prijatelji i činjenica da smo mogli biti što god poželimo i tamo gdje želimo biti.
Rasli smo zajedno, upoznavali nove prijatelje, razvijali i otkrivali nove vještine, dovodili tate, bake, strine, tete i sestrične, pokazali im da i sami znaju čitati slikovnice, da u njima čuči zaboravljeno dijete koje još uvijek želi rezuckati, lijepiti, šiti, glasno pljeskati, brundati poput medvjeda, prepoznati sebe u nekom dobroćudnom kućnom čudovištu.
Čitali smo uzduž i poprijeko, učili i pjevali pjesmice, brojalice, slagali rime, detektivski rješavali zagonetke i pitalice, uspješno svladavali zadatke i marljivo razvijali sinapse i apstraktno razmišljanje, upoznavali raznorazne životinje i biljke, šašavce i one ozbiljne, bili ekolozi, izrađivali igračke, a katkad i po potrebi tračali i kritizirali svoje najmilije kod kuće. Tate smo naveli da šiju lutke, mame su stvarale odlične igrokaze. Slavili smo rođendane, rođenje nove sestre ili brata, spavanja kod najdražeg dede, znali smo i čija teta voli pojesti krafnu ujutro, čija je mrzovoljna nedjeljom, čija je mama na dijeti i čiji tata ne sprema stvari za sobom. Kako samo djeca znaju, iskreno i nesebično, bili smo pravi prijatelji.
Bilo je tu svega. I onih smrznutih, snježnih i proljetnih vožnji ljupkim Županijskim bibliobusom, gdje bih pod krinkom purpurne čarobnice zalazila u mistično male i intimne učionice goranskih krajeva. Ništa nije moglo biti ljupkije od čitanja pokraj peći gdje bismo jedva čekali toplu i mirisnu štrudlu i čaj ili onih čitanja na mirisnim i najzelenijim cvjetnim livadama. Nije trebalo puno vožnji da saznam koja baka u kojem selu voli ljubiće, krimiće, ima li među starijim mještanima detektiva, mudraca i zabavljača.
Pričaonice su se redale, djeca su se izmjenjivala, ali su mnoga ostala pod kožom, neprimjetno ušuljana u srcu, kao i zauvijek drage i mile knjižničarke. Učila sam šest bezbrižnih godina znatiželjne glavice, no više su one učile mene. O iskrenosti, jednostavnom dječjem veselju i osmjesima. Žvakali smo skupa dnevna događanja, rasli su tako brzo, a rasla sam i ja zajedno s njima. I sjetna sam i sretna, ma ponosna, jer neka su došla i prije svoje treće godine, a sada su već u školi i po riječima teta knjižničarki uvijek upitaju za mene, pozdrave me, često navrate po novu knjigu. Dolazili su i pročitati priču, pokazati neko neotkriveno slovo.
Sjete me se kao i ja njih.
Pssst... teta pričalice!
U vrevi grada, izletišta, trgovačkog centra još uvijek ponekad iza leđa čujem grleno ili ono stidljivo i šuškavo: Teta pričalice! I znam da ću to uvijek ostati.
Što god radila, gdje god išla, kao mama, teta, susjeda, baka, trudit ću se da uvijek nekome budem teta pričalica.
Jer svako je dijete treba, zar ne?
Blanka Hatibović, voditeljica obiteljske pričaonice Pssst...priča! 2006.-2012.