Argentinski strip rado je čitana literatura među hrvatskim stripoljupcima. Jedan od miljenika čitatelja, čiji je broj naslova u pristojnoj mjeri preveden i zastupljen na policama knjižnica te knjižara, jest strip scenarist Carlos Trillo (1943-2011.). Trillo je poznat hrvatskom čitateljstvu po naslovima Alvar Mayor, Negro Blanco, Opake priče, Boy Vampire, IvanPiire, Fulu, Noć bez kraja, Iguana, Chicanos, Hodočasnik zvijezda, Light & Bold, Klara, Spaghetti Brothers i Vratašca gospodina Lopeza. Trillo se kao scenarist okušao i potvrdio u raznim žanrovima; jednako je dobar u stvaranju realističnih pripovijesti, ali i pomaknutih priča što se mogu svrstati u kategoriju magični realizam.

Često miješa ironiju i misaonost (naročito u serijalu Alvar Mayor koji se može tumačiti kao argentinska inačica serijala Corto Maltese), a ta je kombinacija u više navrata urodila pozitivnim rezultatima. Neovisno o stupnju realističnosti, Trillo redovno koristi crni humor i ne ustručava se kritizirati određene društvene fenomene, licemjerje i lažni moralizam naizgled običnih ljudi te kod pripadnika viših slojeva. Trillovi stripovi nisu uvijek namijenjeni svim dobnim skupinama, često puta njegove pripovijesti budu namijenjene odraslim, iskusnijim čitateljima koji umiju prepoznati i vrednovati pomaknuti humor i angažirane priče, odnosno čitateljima čija osnovna osobina nije zgražanje, već su skloni aktivnije promišljati o priči. 

Svijet bez odraslih

U naslovu Vratašca gospodina Lopeza (Fibra, 2014.) Trillo na originalan način prikazuje pasivnoga činovnika koji pomoću mašte bježi u umjetne svjetove što postoje u njegovoj glavi. Kada mu zvocaju kolege na poslu ili dominantna supruga, Lopez zbriše u ljepši svijet gdje je gotovo sve po njegovom. Barem nakratko. Budu to kratki bjegovi, često naglo prekinuti surovom stvarnošću. Crtač Horacio Altuna (1941.) fino je ocrtao Lopezovu svakidašnjicu i maštu, ocrtao Trillovu priču u kojoj bi se mnogi muškarci mogli pronaći.

Altuna je surađivao s Trillom radeći naslov Posljednji praznici (Fibra, 2018.). U toj priči nema odraslih, što ne znači da nema potlačenih, obespravljenih i manipulatora. Nakon genetske bombe, svi odrasli pripadnici ljudskoga roda su umrli, a preživjela su jedino djeca. No, i djeca umiru kada ih prvi put spopadne seksualna želja, stoga se neki s razlogom boje sazrijevanja i određenih želja koje bi trebale doći s vremenom. Jer, tjelesni porivi ipak vode u smrt. Trillo ne objašnjava tko je točno odgovoran za nastanak bombe i što je prethodilo njezinoj aktivaciji, već kako se djeca nose u novoj situaciji.

Ispada da nije ubitačna samo želja za tjelesnim užitkom, već da su jednako ubitačna pojedina djeca koja su sada bez nadzora i uobičajenih odgovornosti prema odraslima. Budući da nema odraslih, pojedinci sami stvaraju svoja pravila, žive po vlastitom nahođenju i pokušavaju svoja razmišljanja nametnuti drugima, dobivaju ili preuzimaju ulogu predvodnika, ne pada im teško vodstvo obilježeno autoritativnošću.

Također, određena djeca nastoje ostvariti potisnute težnje koje sada konačno izlaze na vidjelo. Stvaraju se raznolike grupacije jer, zajedništvo slabima i neodlučnima daje snagu. Nasilnici, naivci, idealisti i humanisti, baš svega ima među djecom, kao i među odraslima. Sličnu situaciju imamo u romanu Gospodar muha. Dječaci su u tom romanu (koji je u dva navrata ekraniziran) smješteni na otok bez odraslih. Uskoro dolazi do sukoba između dviju grupa što su vođene nagonom za preživljavanjem.

Tako u naslovu Posljednji praznici nastaju podjele, novi autoriteti i diktature, novi oblici slobode i ropstva te novi izazovi za djecu što različito reagiraju na nove pošasti. Dok jedni strepe i ne znaju kako se nositi s novonastalom situacijom (bez pomoći odraslih), drugi su jedva dočekali nedostatak odraslih. Naravno, upravo su zlostavljači konačno došli na svoje jer, gotovo nitko ih ne može procesuirati i kazniti za nedjela, zato bešćutnost i agresivnost nisu rijetkost. Po tko zna koji put pokazuje se da i u svijetu djece jači tlači. Bez odraslih, stanje među djecom je više nego kaotično. Nisu sva djeca u stanju brinuti se za sebe. Veći brinu za manje, one nejake. Da bi opstali, moraju se snalaziti i zauzeti stav, prije vremena odrasti, brinuti se za druge, a ne samo za sebe. Pošto se nalaze u gradu, uskoro dolazi do nestašice hrane (kao i u serijalu Hombre), stoga su djeca primorana na kretanje i snalaženje. Grad je pun smeća, u njemu se koti gamad kojoj godi nered. I ovdje se spasonosno rješenje možda krije na selu pa djeca odlaze iz grada, u potragu za hranom i boljim životom.

Ništa bolja situacija neće djecu snaći ni izvan grada. I tamo ima dječjih bandi. I u prirodi vlada nepovjerenje i strah. Ipak, djeca su ustrajna, cilj im je da žive. Dovoljno su odrasli da donose odluke i procijene što valja, a što bi trebalo izbjegavati. Nije da su sva djeca nepromišljena i nesposobna. Nasuprot njima, uvijek se nađu odgovorni pojedinci u koje se vrijedi pouzdati jer imaju jasnu viziju bolje budućnosti, što podosta ovisi o tome kako su odgojeni i posloženi iznutra. S druge strane, nije uvijek sve ni u odgoju.

U filmu Moramo pričati o Kevinu (We Need to Talk About Kevin, Lynne Ramsay, 2011.) imamo primjer sasvim normalnih roditelja koji imaju dvoje djece – dražesnu kćerkicu i sina psihopata koji će masakrirati članove obitelji i članove lokalne zajednice. Premda je odrastao u stabilnim uvjetima, Kevin je iz nekog razloga bio manijak (čega je majka bila svjesna, ali joj čak ni suprug nije vjerovao i mislio da pretjeruje!), što samo govori da maligne abnormalnosti mogu nastati u posve običnim uvjetima, to jest, da manijakalni pojedinci ne nastaju uvijek u neuravnoteženim obiteljima. Triler Funny Games (Michael Haneke, 1997.) čine psihopatski tinejdžeri koji, sudimo li po njihovoj odjeći i manirama, dolaze iz situiranih obitelji. U španjolskom hororu Who Can Kill a Child (Narciso Ibáňez Serrador, 1976.) negativci su, ni manje ni više, upravo djeca. Bračni par dođe na otok. Začudo, na otoku nema odraslih. Samo djeca koja se čudno ponašaju. Par uskoro uvidi da djeca imaju nimalo ugodne namjere.

Nade ima

Žanrovski gledano, Trillova priča može se svrstati u postapokaliptično djelo, ali i žanr katastrofe jer, svijet je izgubio svoje uobičajeno naličje. Ne idealizira se razdoblje djetinjstva koje ljudi redovno opisuju kao najljepši i najbezbrižniji životni period. Djeca su zbog katastrofe osuđena na potucanje svijetom, dolazi u pitanje donedavna privrženost, a ni poniznost nije na visokoj cijeni ako se želi preživjeti. Mada su svi likovi u dječjoj dobi, pokazuje se da nije baš svako dijete oličenje dobrote. Sebični postaju još sebičniji i gledaju vlastitu korist, dok dobrice postaju još empatičniji pojedinci koji su voljni riskirati vlastitu sigurnost za tuđu dobrobit.

Unutarnje osobine djeca redovno pokazuju u situacijama što su daleko manje rizične od Trillove priče, u školskim klupama ili tijekom igre. Kada zagusti, dijete pokaže pravo lice ako nije sklono glumljenju i izvrtanju istine. Premda u naslovu Posljednji praznici nudi težak scenarij, Trillo nije pesimističan niti mu je namjera deprimirati čitatelja, u konačnici pokazuje da djeca zaista jesu budućnost i nudi na kraju priče izvjesnu nadu za čovječanstvo.