Da oksimoron čini život, bila bi pretjerana izjava kojom se privlači pažnja, a može izazvati i opravdani podsmijeh. No, neću pretjerati ako izjavim da je oksimoron, to slikovito stilsko sredstvo što mi se često vrzma glavom, poput uobičajenih jezičnih fraza koje svakodnevno koristimo. Sveprisutan je oksimoron u toj mjeri da ga na prvi pogled ni ne primjećujemo. Ako ga i primijetimo, ne obraćamo pretjeranu pažnju na njega, štoviše, ignoriramo ga kao lokalnu ludu ili ga doživljavamo kao sasvim uobičajenu pojavu. Oni koji su osjetljiviji na riječi i skloni dubljem promišljanju, mogli bi raspravljati o smislu jezičnih spojeva kao što su poznati stranac ili besmrtni smrtnik.

Ljudi su, ako se analizira njihova osobnost, pokretljivi oksimoroni (čak i onda kada nisu pokretljivi ili živući). Upravo onaj koji u društvu nastoji biti simbol vedrine i podizati razinu dobrog raspoloženja, nerijetko posjeduje u sebi prazninu ili krije poveći problem, ali on ne pokazuje muke koje ga razjedaju pa se kasnije društvo čudom čudi kada ta ista dežurna vedrica poklekne pred osobnim teretom i pokaže da i on može imati loš dan. Živući oksimoron bude pojedinac koji se u javnosti predstavlja kao pošteni humanitarac koji navodno živi za opće dobro, a onda se kasnije otkrije da je potajice iskoristio priliku za naglim bogaćenjem, misleći prvenstveno na svoju guzicu.

Živući oksimoron bude pojedinac koji se u javnosti predstavlja kao pošteni humanitarac koji navodno živi za opće dobro, a onda se kasnije otkrije da je potajice iskoristio priliku za naglim bogaćenjem, misleći prvenstveno na svoju guzicu.

Život se našali i s osobnim imenima. Roditelji daju djetetu ime Miroslav misleći da će tako slaviti mir ili biti mirno stvorenje, a onda se kasnije pokaže da im je dijete izuzetno nemirno, prepuno energije. Umjesto Miro, neki ga čak katkad zovu Nemiro jer, ta mu kratica više odgovara djetetovoj osobnosti. Da, meni se dogodilo da sam bio na glasu kao nemirno dijete. Ispalo je da su mi roditelji nadjenuli pogrešno ime. Kako sam znao čitati i pisati prije nego sam krenuo u školu, mora da sam se dosađivao na početku školovanja. Neću kriti da su roditelji i učitelji imali problema s discipliniranjem moje osobnosti, nisam bio savršeno dijete. Mada nisam bio uzornog ponašanja, nisu mi prišili nikakvu dodatnu dijagnozu zbog nemira niti sam imao poseban tretman tijekom školovanja zbog narušenog zdravstvenoga stanja.

Postoji li način kako smiriti osobni nemir? Koji je efikasan recept? Nemirne misli i višak energije može se potrošiti kroz sport, ali i kroz kreativne aktivnosti, kao što je pisanje i čitanje. Mene je upravo čitanje stripova, na koje sam se navukao prije pete godine života, poprilično smirilo, prikovalo za mjesto. I danas stripovi te ostali oblici literature imaju jednak učinak – smire me. Užitak ugode pronašao sam i u spisateljskom procesu pa mora da je to razlog zašto gotovo svakodnevno pišem ili barem mislim o pisanju.

Postoji li način kako smiriti osobni nemir? Koji je efikasan recept? Nemirne misli i višak energije može se potrošiti kroz sport, ali i kroz kreativne aktivnosti, kao što je pisanje i čitanje.

Vlasnik nemirne i neobične osobnosti je dječak Viktor, glavni lik romana za djecu i mlade "Anđeo plišanih igračaka" (Naklada Ljevak, 2017.) Nade Mihaljević. Premda ima sedam godina, Viktor još ne ide u školu, dobio je odgodu jer nije poput druge djece. Viktor ne voli promjene, navikao je na uobičajene obrasce u toj mjeri da burno reagira na brojne novitete. Hrana mu se mora servirati na poseban način. Smetaju ga određene boje, stvaraju u njemu osjećaj straha. Prestane pričati kada se jako uznemiri. Odlično mu ide matematika i ima naviku sve brzo prebrojati. Lako pamti i još lakše zaključuje. Sklon je razmišljanju i postavljanju pitanja. Nikada čovjek ne bi rekao da Viktor ima svega sedam godina. Premda je u mnogočemu nadaren, Viktor ima problema, razlikuje se od svojih vršnjaka.

Da bi Viktor odrastao lakše i uz manje stresa, njegovi se roditelji odluče preseliti iz Zagreba u manje mjesto, Kraljev Vrh. Kada roditelji Viktoru saopće da će se uskoro seliti, on nije oduševljen, već je zabrinut jer on zaista ne voli promjene. No, Viktoru se nova kuća svidi, a bude mi i drago što u okolici ima puno ptica jer mu odgovara njihova pjesma. Uskoro će Viktor upoznati mnoštvo ljudi u susjedstvu – prijatelj će mu biti Miroslav koji je dijabetičar, učenik petog razreda. Prijateljski će odnos Viktor uspostaviti i s Miroslavovim roditeljima, ocem Jakovom i majkom Melanijom koja ima puno strpljenja za ljude. Melanija ne reagira burno, taktična je u postupcima i Viktor ju brzo prihvati.

Viktorova je majka inače poprilično zabrinuta osoba, stalno strepi nad njim i često mu prigovara. Nije joj drago što joj se sin stalno skiće po naselju, a jednom prilikom napravi poveću frku jer je dječak počeo govoriti poput žitelja, upotrebljavati kajkavske riječi (buflin umjesto buhtla). Majka je ta koja je neprekidno zadužena za Viktorove potrebe, otac je manje prisutan jer radi. Umori ju život ispunjen brigama, usplahirena je pa katkad izgubi živce, nije da je savršeno biće koje nikada ne pogriješi. Bit će problem kada će majka morati otići na dva dana od kuće jer se njezina majka razboljela. Tada će otac, koji je inače dosta smirenija osobnost, morati preuzeti sve obaveze i vidjeti koliko je Viktor zahtjevno dijete, odnosno kroz što sve majka prolazi s Viktorom iz dana u dan.

Romanom "Anđeo plišanih igračaka" Nada Mihaljević otvara škakljivu temu – pokazuje kako se obitelj mora nositi sa zahtjevnim djetetom. Nije točno navedeno koju vrstu problema Viktor ima, ali daje se naslutiti da Viktor ima osobine autističnoga djeteta (u mnogočemu podsjeća na lik autistične osobe iz drame "Kišni čovjek"). Problematičnu temu Nada Mihaljević primjereno je obradila, zorno je predočila kako izgleda nesvakidašnja svakodnevica neobičnoga djeteta koje iziskuje više pažnje i strpljenja. Susjeda Melanija, koja reagira smireno i taktično, uvelike će pripomoći Viktorovoj prilagodbi, a od pomoći će biti Jakov i Miroslav. Zahvaljujući razumnoj sredini, Viktor će se prije riješiti strahova koji ga koče, usvajat će pravila ponašanja i pomagati susjedima, malo pomalo će se stabilizirati...

Romanom "Anđeo plišanih igračaka" Nada Mihaljević otvara škakljivu temu – pokazuje kako se obitelj mora nositi sa zahtjevnim djetetom. Nije točno navedeno koju vrstu problema Viktor ima, ali daje se naslutiti da Viktor ima osobine autističnoga djeteta.

Kako će se Viktor uklopiti u školski sistem? O tome se ne govori u priči Nade Mihaljević jer taj dio života Viktoru tek predstoji. Ako će u školi imati podršku kao kod kuće i u susjedstvu, Viktor neće imati većih problema, uklopit će se u okolinu i normalno razvijati u samostalnu osobu. Upravo o tom aspektu odrastanja, kako se zahtjevno dijete prilagođava školskoj rutini, može se napisati dobra priča i ništa čudno ako će ju napisati upravo Nada Mihaljević jer, u njezinim su romanima glavni likovi po nečemu drugačiji i posebni pa odudaraju od prosjeka. Riječ je o autorici koja se usudi otvoreno pisati o realnim situacijama i ljudima koji posjeduju uobičajene mane, ali i nešto rjeđe, specifičnije probleme kao što su kronične bolesti ili poremećaji u ponašanju.

Delikatnu je temu Nada Mihaljević ostvarila i romanom "Putovanje u mjestu" (Naklada Ljevak, 2019.) koji je također prvenstveno namijenjen mladima (što, naravno, ne znači da ga ne bi trebalo pročitati osobe odrasle životne dobi). Glavni likovi romana "Putovanje u mjestu" su dvoje srednjoškolaca, Luka i Lana. Njihova je zajednička osobina što su im roditelji razvedeni i teško se nose s tim. U romanu najprije upoznajemo Luku koji živi s majkom u Valpovu. Oca, koji je osnovao novu obitelj u Osijeku, viđa ponekad i žao mu je što otac nema više vremena za njega. S majkom se ne slaže najbolje, trzavice nisu rijetkost. Jednom prilikom Luka napusti majku i ode u Zagreb, a majka misli da je on kod oca. Dok hoda Sljemenom, Luka se izgubi i spusti na suprotnu stranu planine, gdje upozna simpatičnu staru baku Magdu koja mu pruži pomoć. Luka će uzvratiti pomoć baki Magdi tako što će u Zagreb odnijeti pismo na jednu adresu. Pritom će upoznati Lanu, djevojku čiji su roditelji također razvedeni. Lana živi s majkom, a s ocem nije u najboljim odnosima.

Poput Luke, Lana nema ni idealan život ni širok krug prijatelja. Jedina prijateljica joj je Karla, djevojka koja nije na dobrom glasu jer je sklona konfliktima i izbačena iz škole zbog nedoličnog ponašanja. Spletom okolnosti, Luka i Lana postat će dobri prijatelji, a postupno će se riješiti nekih unutarnjih dvojbi i kočnica. Pokazat će se da i njihovi roditelji, pritisnuti brigama i frustracijama, također imaju jake strahove kojih se ne mogu samo tako riješiti pa tako Lanin otac priznaje da je bio sklon popuštati svojoj bivšoj supruzi samo da ne bi došlo do novih svađa:

Ono što je posebice pohvalno (s moje strane) je činjenica da autorica podjednako tretira i muške i ženske likove – nema generaliziranja i navijanja za vlastiti rod, nije da glorificira sve majke ovoga svijeta i nije da prikazuje sve očeve kao manje vrijedna, nesposobna i ratoborna bića zbog kojih je došlo do razvoda, već na primjeru Lanine majke pokazuje da su katkad upravo žene te koje su svadljive i nesklone kompromisima pa onda dolazi do sukoba i pucanja osjetljivih bračnih veza kojima ne treba puno da se poremete ili posve unište.

Kako će vrijeme prolaziti, tako će se i Luka i Lana trgnuti; dogodit će se štošta u njihovim mladim životima što će ih pokrenuti s mrtve točke i zbog čega će donijeti važne, ključne i dobre odluke. Unatoč mnogim brigama i nedaćama, ni Luka ni Lana ipak neće odustati od sebe, neće se predati i posustati na prvoj poteškoći, već će jedno drugome biti poticaj i oslonac u teškim trenucima. Dobit će dodatnu dozu potrebne snage i naći izlaz te se osloboditi izjedajućeg osjećaja krivnje, ali do pomaka nabolje neće doći preko noći.

Romanom "Putovanje u mjestu" otvara se tabu tema o kojoj se nerado otvoreno govori – o razvodu i o tome kakve posljedice razvod ostavlja na djeci razvedenih parova; nema previše priča u kojima se detaljno obrađuje motiv razvoda, a takvih priča, u kojima se opisuje kako se djeca i mladi osjećaju zbog razvoda, nikada nema previše. Prije tridesetak godina u manjim sredinama nije bilo ni govora o razvodu, ljudi su tada bili u manjoj mjeri samoživi. Bili su jačih živaca i nisu na brzinu donosili odluke, mislili su dugoročno i djeca su im bila na prvom mjestu, nije da su mislili samo na sebe i svoje potrebe. Nisu brzopleto ulazili u brak i osnivali obitelj, a upravo to danas brojni ljudi čine, donose važne životne odluke u trenu, impulzivno, bez promišljanja. Brzo se vjenčaju, a još se brže razvode. Razvode se zbog najmanje svađe ili nesporazuma, a pritom najviše pate djeca.

Broj razvedenih parova u stalnom je porastu pa stoga raste i broj djece razvedenih parova, ali djeca su ipak podjednako traumatizirana, teško se nose s rastavom roditelja i ne mogu se samo tako pomiriti s novim načinom života, ima među njima onih koji se osjećaju obilježeno i napušteno. 

Broj razvedenih parova u stalnom je porastu pa stoga raste i broj djece razvedenih parova, ali djeca su ipak podjednako traumatizirana, teško se nose s rastavom roditelja i ne mogu se samo tako pomiriti s novim načinom života, ima među njima onih koji se osjećaju obilježeno i napušteno. Nada Mihaljević smireno je obradila osjetljivu temu o obilježenim mladim osobama na koje je razvod veoma utjecao. Neka se djeca osjećaju kriva jer su im se roditelji razveli, imaju osjećaj da ih zato svi u školi promatraju te da se takvo što samo njima događa. Ako se roditelji i nakon procesa razvoda ne slažu, što je čest slučaj, tada djeca budu dodatno rastrgana i uzdrmana, smještena između dvije vatre. Roditeljske nesuglasice ostavljaju trajne tragove na djeci, zato neka dječja lica budu skrušena i smrknuta, slabijega raspoloženja i samopouzdanja, uvučena u sebe.

Nekima će roman "Putovanje u mjestu" sigurno pripomoći u nalaženju unutarnjeg mira, smanjiti duševni nemir koji nastane nakon razvoda koji su pretežno turbulentni i uznemirujući. Ne znam kada sam posljednji put čuo za sretan razvod. Zapravo, ne mogu se sjetiti razvoda iza kojega nije bilo negativnih posljedica. Nažalost, sve su brojniji mladi koji bi se mogli prepoznati u likovima Luke i Lane. Srećom, priča o Luki i Lani dobro završava.

U oba romana imamo likove koji govore tvrđom inačicom kajkavštine, što će vjerojatno štokavcima i čakavcima predstavljati omanji problem tijekom čitanja. No, i taj se problem može riješiti, samo valja čitati nešto sporije i s razumijevanjem (furt–uvijek; drobne–sitne; nigdar–nikada; morti–možda; sikut–posvuda; sikak–svakako; obed-ručak…). Meni kajkavština, kao rođenom kajkavcu, ne smeta. Štoviše, godi mi, nije da svaki dan čitam suvremeni roman za djecu i mlade u kojima neki likovi govore prirodno, a ne umjetno, kao iz knjige. Budući da se radnja obaju romana odvija u središnjoj Hrvatskoj, tada kajkavština doprinosi uvjerljivosti. Pa za očekivati je da neće baš svi likovi govoriti knjiški, već da će koristiti mjesni govor i žargonizme.

Svrha romana "Anđeo plišanih igračaka" i "Putovanje u mjestu" nije uznemiravanje čitatelja i stvaranje dodatnih duševnih razdora, već su napisani u svrhu uvažavanja i razumijevanja različitosti, postizanja unutarnjega pomirenja. Dok se čitaju ovi romani koji nude pametne i prihvatljive priče, čitateljstvo će se sigurno prije stabilizirati iznutra i pronaći željeni mir, stanjiti količinu nemira.

*Sadržaj nije dopušteno preuzimati bez pisanog dopuštenja autora.