Gdje se krije blažena komocija koju zazivaju pojedinci gladni odmora i mira? U tišini doma ili procesu putovanja? Tko se može pohvaliti posjedovanjem slobode i ugode? Ima li stabilan osjećaj sigurnosti i slobode putnik namjernik ili u tim blagodatima više uživa pojedinac koji dobar dio dana i noći provodi na poznatom terenu, na poslu i unutar svoja četiri zida, pred televizorom ili nad knjigom, obuzet tekstom?

Koliko je putnik siguran od pogibelji u vremenima kada se granice provjeravaju i zatvaraju? Bombe redovno odjeknu tamo gdje su veće skupine ljudi, kako bi nepopravljiva šteta u formi ranjavanja i umiranja bila što efikasnija i dramatičnija, zato nekima nije do posjećivanja metropola i turističkih znamenitosti, zbog straha od napada. Također, prometnice su iz dana u dan sve opasnije jer raste broj vozila i nemarnih, ubojitih vozača kojima nikako nije mjesto na cesti, a uvijek postoji šansa da javno prometalo tijekom puta zakaže pa se bezbrižno putovanje pretvori u nepodnošljivu zbrku i gungulu što može potrajati satima, ako ne i danima.

Varljiva sigurnost

Ipak, varljiv je osjećaj sigurnosti što ga pruža dom. Sigurnost je upitna i kada si kod kuće, ne moraš biti putnik da bi umro prije vremena, u nepredvidljivoj situaciji. Dovoljno je da se u trenu uruši strop pa da umreš na domaćem terenu, uz sudoper ili u krevetu, uz noćnu lampicu, tijekom čitanja. Ili svratiš do lokalne trgovine pa te usput nacvrcani susjed smjesti u jarak. I kratke, svakodnevne relacije, nisu uvijek sigurne. Odlomi se grana ili dio fasade, rascopa ti glavu i nema te više, zasviraju ti posljednju prigodnicu limeni instrumenti uz pokoji vijenac i lampion.

Nakon obaveza što se tijekom tjedna uredno izvršavaju na redovnom poslu, ljudima i nije uvijek do putovanja, već vikend koriste za odmaranje od protekloga tjedna i punjenje baterija za sljedeći tjedan.

Nije samo strah od pogibelji ono što koči nečije putničke namjere. Nakon obaveza što se tijekom tjedna uredno izvršavaju na redovnom poslu, ljudima i nije uvijek do putovanja, već vikend koriste za odmaranje od protekloga tjedna i punjenje baterija za sljedeći tjedan. Ako redovan posao predstavlja glavni izvor financiranja, oblik prihoda od kojega se pretežno živi, tada osoba osam i više sati bude posvećena poslu, a to oduzima energiju. A gdje je još putovanje do posla, koliko tu vremena ode od ponedjeljka do petka? Nemojmo zaboraviti ni obitelj. Ni privatne interese. Ni svakodnevnu potrebu za snom. I tako prođe dan kao san pa ti ne bude do dodatnih putovanja.  

Ne može si bilo tko bilo kada priuštiti duža putovanja čiji se tijek i kraj ne mogu pomno isplanirati, čak kraća putovanja budu upitna. I nije da svatko može naći osobu koja će ju bez pogovora i jednako efikasno zamijeniti na poslu. Putovanja od putnika zahtijevaju slobodno vrijeme, financije i hrabrost, a idealno je kada putnik može uskladiti ta tri preduvjeta.

Putem revolucija

Značajnu uštedu vremena i novaca moguće je postići pomoću knjiga; putopisno štivo može poslužiti kao nadomjestak, pružiti umjetno putovanje. Budeš na mjestu, tijelom u statičnom stanju, no do dinamičnosti dolazi se tijekom čitanja. Duša ne miruje dok se čita putopisno štivo. Iskusni putnici sigurno će reći da putovanje pruža puniji doživljaj i da čitanje putopisa ne može parirati samomu činu putovanja. Ali nemojmo zaboraviti ni na putnike koji putuju, a nije im do lokacija i širenja unutarnjih granica, već do lokanja i inih oblika provoda.

Nevoljkost i lijenost dobrano me koče. Najvjerojatnije bi doživljaj drugih kultura bio puniji da sam ih osobno posjetio, no trenutno me u pristojnoj mjeri ispunjavaju putopisne knjige kao što su, primjerice, putopisi koje su sastavili Davor Rostuhar, Dinko Telećan, Jerko Bakotin i Jasen Boko. Čitanjem istovremeno ispunjavam nekoliko važnih potreba kao što su potreba za odmorom, potreba za čitanjem i potreba za umjetnim putovanjem. Nepokretno putovanje u formi živopisnoga teksta bez praznoga hoda prošao sam čitajući knjigu Putovanje Latinskom Amerikom (Profil, 2019.) koju je napisao Jasen Boko. Više je putopisnih knjiga Boko do sada napisao i objavio, knjiškim ljubiteljima statičnih putovanja sigurno su znani prijašnji radovi čovjeka koji u svojim knjigama ne troši prostor na lirske opise. Jasen Boko ne opisuje kakve je boje trava u državi gdje je boravio, ne nastoji dočarati poetičnu atmosferu koju pruža smiraj u dubokome hladu, ne pokušava raspekmeziti čitatelja sitnicama i ugoditi nježnim dušicama.

U svojoj posljednjoj knjizi, koju možemo čitati kao politički putopis i reportažu, Boko iznosi i biografiju južnoameričkoga revolucionara Ernesta Guevare (1928-1967.) koji je diljem svijeta poznatiji kao Che Guevara. Che Guevara je u mladosti bio strastveni putnik, a Boko je iskoristio priliku i posjetio neka mjesta gdje je karizmatični revolucionar živio ili makar privremeno boravio. Che je gotovo pa stalno prisutan, bilo da se objašnjava njegova obiteljska povijest ili što Che danas predstavlja mladima.

Više ljudi, manje prirode

Nije Boko prvi put boravio u Latinskoj Americi, zato pojašnjava što se sve u međuvremenu promijenilo u tim zemljama. Oštro kritizira divlji kapitalizam koji buja, stvara poveznice s hrvatskim (ne)prilikama pa često ima priliku s razlogom spomenuti domaće domoljube te uglađene sluge moći koji robuju kapitalu u svojim pozlaćenim krletkama.

Često i rado spominje marginalce, osobenjake i lokacije koje se ne spominju u turističkim brošurama. 

Zanimaju ga ljudi, nije mu do detaljnog opisivanja prirode, što je napomenuo više puta. Često i rado spominje marginalce, osobenjake i lokacije koje se ne spominju u turističkim brošurama. Objašnjava kako živi domaće stanovništvo i s kojim se problemima susreću, kako razni režimi ugnjetavaju ljude, detaljno piše o uličnom životu, sigurnosti na ulicama, domaćinima kod kojih je boravio,  obespravljenima i niskom životnom standardu, to jest, drastičnim razlikama između bogatih i siromašnih, potlačenima i ponosnima, stranim intervencijama i nasilnim kolonizacijama te nekadašnjim i suvremenim konkvistadorima. Boko nije štedio ugnjetavače, spomenuo je nasilne asimilacije i kako su narodi nestajali; bez cenzure je pisao o korupciji i društvenim strujanjima.

Dojmilo me se kako se odvija život na otocima jezera Titicaca: „Amantani je, kao i susjedni Taquile, ostao nedodirnut dobrobitima civilizacije. Za razliku od stanovnika Urosa koji govore jezik naroda Aimará, ovdje na pučinskom otoku je kečua, jezik Inka, i dalje jedini kojim komuniciraju starosjedioci. Titicaca je bila i ostala granica ovih dviju kultura, a Aimará su bili dovoljno snažan narod da izbjegnu potpunu asimilaciju Inka kad su ovi pokorili taj dio kontinenta. Turisti dolaze na Amantani i Taquile, ali još uvijek u malom broju, pa ovdašnji tradicionalni život nije uništen. Pojava stranaca nije bitno promijenila život na ovim otocima, jednostavno, smještajni kapaciteti u obiteljima, jer hotela ovdje nema, nisu dovoljno veliki da dopuste masivni turizam. Život je ostao isti kao nekad: jedino prijevozno sredstvo je konj (rijetka korisna ostavština konkvistadora), nema struje ni tekuće vode, djeca nikad nisu vidjela televizor, a mobiteli su beskorisni, nema ni signala ni načina da se napuni baterija.“ (171.)

Stripovski osjećaj

Nije Boko sebe i druge zamarao detaljnim opisima gastronomskih čuda, što je gdje jeo, koliko je jelo koštalo i kako je nepce reagiralo na nove delicije. Umaraju me detalji što se protežu na više stranica, naročito oni što izazivaju glad. Knjiga je bogato ilustrirana fotografijama, što je za pohvalu jer pomoću njih lakše vizualiziram opisane ljude i lokacije. U isto vrijeme, dok uživam u ovoj putopisnoj reportaži što se sastoji od 47 poglavlja, čitam zbirku stripova Cold Frontier (Fibra, 2019.) koja se sastoji od 17 priča. Talijanski majstor Sergio Toppi (1932-2012.) radnju većine stripova smjestio je u Sjevernu i Južnu Ameriku. Pomama za bogatstvom i zlatom, pohlepni bijelci i ponosni Indijanci česti su motivi što čine poetične priče. Nije prvi put da se poklopi probavljanja djela što su srodna po pitanju motiva ili sadržaja. Dok se čita Putovanje Latinskom Amerikom, ljubitelj stripova možda će se prisjetiti strip serijala Mister No, odnosno simpatičnoga osobenjaka koji stalno ulijeće iz avanture u avanturu, a duševni mir našao je u Manausu, daleko od rodne grude. Naravno, rijetko kada Mister No miruje, on je magnet za nevolje i nevoljnike. 

Spominje Boko ljude koji su nekoć davno došli iz naših krajeva i sreću pronašli u Latinskoj Americi. Rijetki od njih tečno su govorili hrvatski jezik. Neugodnih iskustava nije bilo ni sa stranim domaćima ni s urođenicima. Doduše, upoznao je Boko neistomišljenike, ljude kojima je samo do zgrtanja kapitala i koji misle da se siromašnim ljudima ne mora pomagati jer su si sami krivi što im je loše i teško u životu.

U više je navrata Boko pomno i sabrano pisao o socijalizmu i socijalnoj pravdi, jednakosti i solidarnosti koja rijetko kada zaživi u praksi, kako bi svi ljudi trebali imati iste šanse i mogućnosti. Pisao je Boko o ljudima i društvenim prilikama, nije se jednom dotaknuo politike, a nije zanemario ni kulturne značajke. Spominje brojne umjetnike i umjetnine, pa tako dok piše o Kolumbiji, spominje nobelovca G. G. Márqueza (1927-2014.), književnika koji je jedan od najznačajnijih predstavnika magičnoga realizma. Meni će u sjećanju ostati opis netipične mobilne knjižnice: „Kolumbija je, posebno Márquezova provincija Magdalena, veličanstveno poprište magičnog realizma. Gdje drugdje u svijetu imate mobilnu knjižnicu kojoj mobilnost osiguravaju magarci? Luis Soriano, provincijski učitelj iz Márquezova kraja prije više od dva desetljeća shvatio je da djeca u tim teško pristupačnim krajevima zemlje ne čitaju, iz jednostavnog razloga što nemaju pristup knjigama. Pa je pokrenuo volontersku mobilnu knjižnicu. Kako taj dio zemlje, kao i mnogi drugi, nije osobito poznat po dobroj povezanosti, jedini način dostave knjiga djeci bio je nošenje knjiga kozjim stazama. Idealni za transport bili su magarci pa je osnovao Biblioburro (od riječi knjiga i magarac), mobilnu knjižnicu koja je putovala od sela do sela i donosila djeci, ponekad i njihovim roditeljima, ako su bili pismeni, čudo knjige. (210.)

Realističan osjećaj

Tijekom 120 dana u Latinskoj Americi Jasen Boko nije na vlastitoj koži doživio neugodne prirodne nedaće ni izgrede izazvane ljudskim faktorom, nisu ga dohvatile ulične bande, zalutali metak ili nož džeparoša. Kako se nije isticao odjećom, nije bio naročito zanimljiv kriminalcima. Pronašao je odgovore na neka pitanja koja su ga morila, sastavio punokrvni tekst u kojemu nije bilo praznoga hoda. Kao čitatelj, imao sam osjećaj da sam na putu, bez problema sam se uživio u ulogu knjiškoga putnika. Bio sam na istome mjestu, a putovao sam mišlju. Komotna su knjiška putovanja. Iziskuju samo vrijeme. I knjigu, naravno!

Drago mi je i što se Boko nije hvastao brojem prijeđenih putovanja, ispunjenim putovnicama i avanturama; nije ovu avanturu, što je u konačnici ukoričena, doživio kao trofej, odnosno još jedno putovanje u nizu.

Godili su mi putopiščevi komentari ljudi i lokacija, tekst je zato bio osobniji i autentičniji, uvjerljiviji. Nije bilo suhoparnih dijelova što pospješuju zijevanje, nije mi glava klonula i poljubila stol! Drago mi je i što se Boko nije hvastao brojem prijeđenih putovanja, ispunjenim putovnicama i avanturama; nije ovu avanturu, što je u konačnici ukoričena, doživio kao trofej, odnosno još jedno putovanje u nizu. Čitavo putovanje poslužilo mu je kao unutarnja nadgradnja, čin učenja. Ima onih koji su u više navrata prošli gotovo čitav svijet ili dobar dio zemalja, a ostali su jednako zadrti, skučenih nazora, mentalno i emocionalno ograničeni, nesposobni za uvažavanje tuđih vrijednosti. A ima i onih koji su prošli svijeta, ali je njihova slijepa ljubav prema zavičaju ipak na kraju jača od razuma pa samo hvale svoju rodnu grudu, a omalovažavaju ostatak svijeta.

Ne bih rekao da svaki putnik zahvaljujući putovanjima postaje bolja ili plemenitija osoba na koju se može računati. Plemenit naprosto jesi ili nisi neovisno o tome koliko putuješ ili miruješ u slobodno (ili radno) vrijeme! Pa koliko puta na dnevnoj bazi (ne)izravno susrećemo uglađene putnike, ambiciozne javne osobe i medijske zvijezde koje su imale prilike prijeći svijet raznim prometalima, upoznati razne kulture i različite svjetonazore, a da pritom nisu stekle plemenite osobine. Njima putovanje ne služi kao oblik građenja osobnosti, već kao provjereno sredstvo ugode, način zadovoljavanja zacrtanih ambicija. Put ne djeluje odgojno na osobe koje su nepopravljivo neodgojene. Bilo bi divno i krasno kada bi se putnici uspjeli tijekom svojih putešestvija riješiti loših karakternih osobina, kada bi postali srdačni i ugodni, otvoreni za smislen razgovor i zdrav dogovor, lišeni zlobnih kalkulacija i prepredenosti.

Emocionalnim sirovinama, sebičnim materijalistima i nadutim oportunistima putovanja ne poboljšaju osobnost. Kamo sreće za njih i druge da im putovanja popravljaju karakterne nedostatke! Putovanja im, doduše, služe kao dodatna energija kojom hrane napaćeni ego.

Knjiškim putopiscima, kojima odgovara statična dinamika, preporučam sljedeće putopisne poslastice: Dinko Telećan - Azijska suita; Jasen Boko – Peta strana svijeta; Tomica Bajsić – Dva svijeta i još jedan; Davor Rostuhar – U zemlji zmaja.