Iz puke znatiželje, željan novih literarnih talenata, čitao sam ovih dana romane koje su sastavili relativno mladi ljudi, autori od tridesetak godina koji nemaju nekoliko knjiga iza sebe. Romani su redom prvijenci, navodno hvaljeni od kritike te prevedeni na nekoliko jezika. Dao sam im šansu i pročitao ih do kraja, no nisu me dotakli pričom. Mlaka reakcija. O tim djelima ne bih mogao sastaviti tekst, bilo je previše umjetnih dijelova koji i nisu neka umjetnost. Sličan bi roman mogla napisati svaka umjereno pismena osoba koja ima osnovne spisateljske ambicije, no pitanje je bi li se taj roman uspio bilo gdje objaviti. Kreativnu spontanost kod autora nadvlada je potreba za iskazivanjem duhovitih, pametnih, dirljivih i šokantnih misli. Potrefio sam romane u kojima su autori silovito nastojali pokazati svestranost. Kao čitatelj, opisao bih te romane kao „gubitak vremena“ koji sam mogao utrošiti na besciljno izležavanje u hladu.

Iskonski pripovjedač ima priču u sebi, ne mora ju vrebati ili prisluškivati na ulicama, dovoljno mu je da dublje ponire u sebe. Čemu onda izmišljaji, zašto lomiti prste nad tipkovnicom o imaginarnim sudbinama? Izmišljaju oni koji ne mogu naći priču u sebi pa ju traže u drugima. I začudo, sastave tuđu priču, više-manje uspješno. I što je još čudnije, netko im tu priču objavi i proširi svijetom. Osobnu unutarnju priču u nekoliko je navrata iznijela Tatjana Gromača u romanima Bolest svijeta i Carstvo nemoći. Nisam dobio dojam da se Gromača pomučila tijekom pisanja, već da je čitava ispovijest nastala spontano, kao u trenu. Pažljiv čitatelj naprosto osjeti je li spisatelj zastajao ili pisao grozničavo, kao da s godinama i čitateljskom praksom stekne dublji uvid u spisateljske navike i radnu disciplinu. Još malo pa će se pojaviti čitatelji koji su toliko iskusni da će na temelju pročitanoga teksta moći ustvrditi boluje li autor od kakve kronične bolesti, ima li problema sa zadahom i jesu li mu crijeva tijekom pisanja bila prepuna zraka.

Ne ganjam posvete knjigama

Čitatelj i spisatelj neizravno komuniciraju kroz priču. Spisatelj priča, čitatelj sluša. Tako dolazi do neizravnih poznanstava koji bi kadikad lako mogli prijeći i u konkretna prijateljstva. No, do tih prijelaza dolazi jedino u književnim druženjima, kada spisatelj počasti čitateljstvo svojim društvom. Čitateljstvo ne bude uvijek oduševljeno nastupom spisatelja koji može odlično pisati, a da je uživo manje dopadljiv. Ili mu je čelo previsoko, ili ima tik ispod oka, ili mu glas škripi, ili zamuckuje poput traktora, ili su mu usta krcata samohvalom. Ako spisatelj ne ostavi dobar dojam na čitatelje, onda će mu djelo odmah biti drugačije vrednovano, doći će do revalorizacije.

Kao čitatelj, izbjegavam kontakte sa spisateljima. Nije mi stalo da imam knjiga s posvetom, ne želim se rukovati s autorima niti me zanima imaju li piskutav glas. Ista je stvar s ljudima iz glazbene i filmske industrije, želim ih poznavati samo kroz njihova djela, ne želim se razočarati u njihove osobnosti uživo. Isto me tako ne zanima tko se krije iza pseudonima stranac (namjerno pisano malim slovom jer, i autor se tako potpisuje). stranac se bavi glazbom, zasad ima iza sebe dva albuma – Dublin (2016.) i Matan (2018.). Ne zanima me njegovo pravo ime, kako izgleda i pravi li u slobodno vrijeme izgrede u javnom prijevozu. Ne, zanima me samo glazba koju je stvorio. Sve ostalo mi je sporedno i nevažno. Njegovi se albumi besplatno mogu preslušati, preuzeti ili kupiti na stranicama diskografske kuće Bandcamp (vrelo odlične glazbe).

Objavio je stranac konceptualni album Matan (Red Records, 2018.), zaokruženo ostvarenje što je sačinjeno od najosobnijih emocija koje bi brojni drugi sakrili i zadržali za sebe, misleći da će bol tako prije minuti. U albumu Matan govori se o bolesti i smrti voljenoga oca. Čitav album ima svega osam pjesama; autor opisuje selidbu u Irsku i kako je saznao da mu je otac zadržan u bolnici „na promatranju“; prisjeća se događaja iz djetinjstva, spominje kako je očeva bolest napredovala te se on kao sin osjećao nemoćno i bespomoćno u cijeloj toj priči, gdje je smrt nepobjediva, stalno prisutna. Ne pamtim kada sam zadnji put čuo tako iskren album koji bih opisao kao dostojanstven oproštaj s ocem.

 

Matan je album koji nikada neće biti masovni hit i, nažalost, teško da će osvojiti radijske ljestvice. Još je manja mogućnost da će se vrtjeti u radijskom eteru i tako biti dostupniji širem krugu slušatelja. Tek je nekoliko ljudi pisalo o albumu (naravno, u pohvalnom tonu, prepoznali su vrijednost albuma). Mada Matan neće biti izvođen u koncertnim dvoranama i sportskim stadionima pred tisućama ljudi, imat će svoju biranu publiku sačinjenu od ljudi kojima je poznat snažan i bolan osjećaj što dolazi nakon što se izgubi voljena osoba. Zato je album Matan nastao, iz neprofitabilnih pobuda, čisto da se izbaci ogavna bol što svojom jakošću može uništiti dušu. Hrabro, dirljivo i potresno ostvarenje djelo je stvoreno, ono je strancu sigurno pomoglo u suočavanju s teškim, osobnim gubitkom.

Što ga manje zna... 

Album Matan valjalo bi opisati kao uglazbljenu poeziju, čin individualne hrabrosti. Tako bi prava poezija priča i drama trebala zvučati, poput terapeutskoga sredstva. Ogolio je stranac svoju osobnu traumu, izbacio višak emocija koje ne valja čuvati u sebi, pokazao ožiljak kojega bi brojni skrivali i potiskivali. Učinio je stranac ono što mnogi nikada ne bi mogli, otvoreno je progovorio o gubitku koji se nikada neće moći posve nadoknaditi. Mada nisam proživio ono o čemu se govori u albumu Matan, ipak me priča pogodila, bila mi bliska i poznata. Trebala bi strančeva uglazbljena priča pogoditi svako dijete kojemu je imalo stalo do vlastitih roditelja i voljenih osoba koje neće uvijek biti na životu. stranac nije bio suzdržan u svojim pjesmama, nije oklijevao u predočavanju boli niti je tu istu bol ignorirao ili zanijekao. Nije izgubio prisebnost, štoviše, čini mi se da je upravo pomoću albuma Matan uspio zadržati prisebnost duha.

Duhovitost je na albumu Matan manje prisutna, najviše je humora u skladbi Hennessy, gdje se govori kako je zec postupno postao punokrvni član obitelji. U većoj je mjeri humora bilo na prethodnom albumu Dublin, gdje stranac opisuje svoja migrantska iskustva – prilagodba novoj sredini i opisivanje razloga zašto je došlo do selidbe, slatkorječiva kolegica s posla kojoj nije za vjerovati (Yvonne) i smrt djeda tek su neki motivi koji čine album Dublin. I njega vrijedi pažljivo poslušati, naročito pretposljednju skladbu, E moj Matane/Priča iz Dobrkovića. Snažno ostvarenje kojemu se ne može prigovoriti. Površna zabadala i zlonamjernici neće se zamarati albumima kao što su Dublin i Matan, a zaobići će ga i tucet dežurnih laskavaca koji u tjednom ritmu stvaraju panegirike o najboljem sastavu/albumu na svijetu. I to je možda dobro, da što manje ljudi zna za stranca i njegove nesvakidašnje glazbene albume.

 

Dok pišem ove retke, na radijskoj postoji svira Voland Le Mat (pravim imenom Momir Oljača), skladba Ideš s njim, što je zaista rijetkost. Inače ga puštaju u kasnim noćnim terminima pa onda sutradan ne znam jesam li pjesmu sanjao ili je doista svirala u eteru. Možda ću uskoro slušati i stranca u ranovečernjem terminu? Ne bih se žalio. Suvremenim pjesmama koje danju čine radijski eter kronično nedostaje životnosti i spontanosti. Nad slušateljskim uhom dominiraju beskrvne, komercijalne kreature.

Dva domaća glazbena albuma za slušanje: Voland Le Mat: Faustopojke (2009.) i Fog Frog Dog – Split (2015.).