Unatoč svim problemima s piratizacijom sadržaja i složenom tranzicijom prema nikad raznolikijim platformama za isporuku glazbe, diskografska industrija - zahvaljujući prije svega silno inspiriranim autorima - sigurnim koracima grabi u još sigurniju budućnost. Baš kao i prošle, „berićetne“ 2013. godine, kada smo imali velike probleme kako od mnoštva dobre glazbe izabrati i 20 naj-albuma godine, i 2014. godina dosad se pokazala iznimno plodnom na globalnom tržištu.

Veliki broj autora, od već odavno etabliranih imena pa do golobradih rookieja, izvukli su iz sebe znatnu količinu inspirativnih nota i pjesama, a mi vam na ovome mjestu donosimo naš izbor najboljih albuma u prvoj polovici godine, koncentrirajući se na glazbu koja je ipak dostupna većem broju zainteresiranih korisnika i slušatelja. Ne vidimo puno smisla u isticanju opskurnih ili manje poznatih izvođača za koje su čuli samo njihova rodbina i prijatelji odnosno jako uska skupina obožavatelja (uključujući nadobudnog autora takvih izbora!).

Kao i svaki sličan izbor, i ovaj je krajnje subjektivan, i pored podsjećanja na neke doista zanimljive albume, želi vas potaknuti da i sami kreirate vlastitu playlistu.

10. ULTRAVIOLENCE – Lana Del Rey

Ultraviolence nije tako dobar kao njezin prethodni album, globalni megahit Born To Die (2012.) prepun hitova poput naslovne Born To Die, Video Games, Summertime Sadness, Blue Jeans, Dark Paradise. Ipak, on donosi još Laninog neodoljivog samoproklamiranog sadcorea (teme nesretne ljubavi, fatalne veze, zapostavljene ili prevarene žene, bezosjećajnih muškaraca oko nje, poročnosti, očaja I depresije...) svima onima kojima je zanosno naricanje nad prokletom sudbom ucviljene kalifornijske wannabe film-noir junakinje ušlo pod kožu. Plačljive, ali zarazne melodije, zamamni stas, ali i glas pjevačice u kombinaciji s njenim cjelokupnim imidžom, priziva u sjećanje dive film-noira 50-ih ili 60-ih godina. Osnažena hit-producentom Danom Auerbachom, vođom The Black Keysa, bogata (ali i talentirana!) tatina kći, pravim imenom Elizabeth Woolridge Grant, skočila je odmah na prvo mjesto američke ljestvice albuma. No, zanimljiv je i vrlo ilustrativan put Ultraviolencea na britanskoj listi – nakon početnog kratkotrajnog buma, krajem kolovoza njezin prethodni album Born To Die bolje je pozicioniran na listi od Ultraviolencea!

Obavezno poslušati: Cruel World, Shades of Cool, West Coast.


 
9. HIGH HOPES – Bruce Springsteen

Bruce Springsteen doista je nevjerojatan: High Hopes, album restlova - njegovim riječima „zbirka pjesama koje nisu uvrštene na prethodne albume, ili su izvođene samo na koncertima, ili ih „posuđuje“ od drugih izvođača“ – obilježio je diskografski početak 2014. godine! Sjajno izbalansiran, unatoč pretežno „starim“ materijalima iznimno svjež i dinamičan album moderne produkcije, poslovično politički angažiran, najbolji je u trenucima kada se Bruceu na snimkama pridružuje kultni Tom Morello, gitarist Rage Against the Machine, koji je od epske, originalno akustične balade The Ghost of Tom Joad svojim veličanstvenim „iživljavanjem“ na gitari napravio neodoljivo elektrificirano čudovište koje vam se zavlači pod kožu i ne možete ga prestati slušati. No, vrhunac je albuma ipak nezaustavljivo poletna Heaven`s Wall - izmjenjuju se poletni refren, gospel zbor i divlja Morellova gitara, i želite da to nikada, baš nikada ne prestane!

Obavezno poslušati: High Hopes, American Skin, Heaven`s Wall.

8. SUN STRUCTURES – Temples

Kada neupitni brit-rock autoriteti Johnny Marr I Noel Gallagher nekoga proglase najboljim mladim britanskim rock sastavom, onda to ima svoju težinu! A spomenuti kompliment dobili su neo-psihodeličari The Temples („Hramovi“) nakon objave albuma prvijenca Sun Structures. Mladići iz engleskog Ketteringa prije par su godina počeli kao kućni projekt pjevača i gitarista Jamesa Bagshawa i basista Thomasa Warmsleyja, a nakon nekoliko zapaženih demo snimaka plasiranih na društvene mreže i Youtube, pod svoje ih je uzela diskografska kuća Heavenly Recordings. Pridodani su im „kućni” bubnjar, etikete Sam Toms i klavijaturist Adam Smith, i avantura njihova evociranja 60-ih mogla je početi. Naime, njihov zvuk začudno je uspješna, melodiozna i dinamična kombinacija psihodelije 60-ih, zvuka Beatlesa, Byrdsa, Monkeesa… a na trenutke i vokalnih harmonija Beach Boysa. Kada tome pridodate frizure u stilu 60-ih, majice, košulje i bluze kričavih boja, maskaru na licima… čini vam se kao da je uskrsnuo duh San Francisca 60-ih.

Obavezno poslušati: Mesmerise, A Question Isn`t Answered, The Golden Throne.

7. INDIE CINDY – Pixies

Bez njih vjerojatno ne bi bilo Nirvane i Radioheada! Kurt Cobain svojedobno je priznao kako je ponajveća i najpoznatija pjesma Nirvane – Smells Like Teen Spirit – napisana pod snažnim utjecajem Pixiesa. Ova kultna bostonska alter-rock senzacija koja je u najboljim danima na neponovljiv način spojila punkersku žestinu, noise, psihodeliju, gitarski indie-rock... objavila je proljetos novi, ukupno peti studijski album, i to nakon pune 23 godine čekanja! Doduše, Indie Cindy nastao je pukim spajanjem njihova tri nedavno objavljena EP-izdanja kojima su se vratili na scenu, no to ne umanjuje značaj događaja.
Indie Cindy nije brz i žestok poput klasika iz 80-ih i zvuči više kao indie candy - no to su i dalje stari, dobri Pixies prevođeni karizmatičnim glazbenim „lunatikom“, pjevačem i ritam-gitaristom Blackom Francisom.

Obavezno poslušati: What Goes Boom, Greens and Blues, Bagboy, Magdalena.

6. MORNING PHASE – Beck

Trebalo je nakon albuma Modern Guilt (2008.) čekati šest godina na novi, dvanaesti studijski album slavnog američkog pjevača i multi instrumentalista Becka Hansena. A onda nas je već prvih nekoliko minuta uvodnog diptiha pjesama Cycle/Morning bacilo u trans: Beckov je forte oduvijek bio i osjećaj za izgradnju neponovljive atmosfere pjesama, u ovom slučaju nježnog ugođajnog folk-rocka koji se nadovezuje na atmosferu albuma Sea Change (2002.), jednog od njegovih klasičnih uradaka. Na albumu je sudjelovala većina glazbenika koji su s Beckom surađivali na Sea Change, a baš kao i taj album i Morning Phase oslanja se na zadivljujuće harmonije, pažljivu izgradnju pjesama i emotivni učinak koji žele ostaviti na slušatelja.

Obavezno poslušati: Morning, Say Goodbye, Don`t Let It Go.

5. LOST IN THE DREAM – The War On Drugs

Philadelphijski indie-rock sastav neobična imena The War On Drugs, iznimno osjetljivog gitarista, pjevača i vođe Adama Granduciela izazvao je proljetos nakon pojavljivanja njihova trećeg albuma Lost In the Dream popriličan hype na američkoj glazbenoj sceni. Također, na britanskoj ljestvici indie-albuma zauzeo je po pojavljivanju visoko četvrto mjesto, a na toj listi dobro se drži i dalje. No, ovoga puta silni hype apsolutno je opravdan! Inspirirani Dylanom i Springsteenom, „tjeskobni” The War on Drugs, sada već zreli americana/indie-rock sastav koji poštuje tradiciju, ali joj daje i svoj osobni snažni pečat, snimili su jedan od najboljih indie-rock albuma godine. Lost In the Dream tematski se naslanja na neveselo Granducielovo razdoblje kada je zbog iscrpljenosti zapao u stanje depresije pa čak i paranoje. Na albumu ima i odjeka Springsteena, Dylana, Toma Pettyja… a posebno su efektni višeminutni rock-epovi Under the Pressure (trajanja 9 minuta!) i An Ocean in Between the Waves (7 minuta).

Obavezno poslušati: Under the Pressure, Red Eyes, An Ocean in Between the Waves.

4. TURN BLUE – The Black Keys

I dok dio kritike nariče kako su globalno popularni The Black Keys, američki blues-rock dvojac ponajviše poznat po prethodnom hit-albumu El Camino i skladbi Lonely Boy započeli sa „serijskom proizvodnjom“ otprve prepoznatljivih pjesama koje kao da su rađene „po ključu“ (zarazna melodija, pjevni refren, gitarska minijatura...) nama je Turn Blue baš nekako dobro sjeo! Od uvodne, sedmominutne rafiniranim gitarskim minijaturama obojane, tužaljke nad kletom i nepredvidivom ljubavi Weight of Love (inspirirane bračnim brodolomom vođe benda Dana Auerbacha), Turn Blue uz pomoć slavnog koproducenta Danger Mousea teče poput bistre nezaustavljive raskošne rijeke donoseći povremena iznenađenja u vidu snažnih brzaka, slapova ali i mirnih zakutaka gdje tok rijeke zamire u mirnoj laguni. I dok pravovjerni sljedbenici „njurgaju“ što su se Keysi gotovo posve odmaknuli od inicijalnog im garažnog zvuka, osmim albumom Turn Blue zasigurno su ostvarili vrhunac karijere.

Obavezno poslušati: Weight of Love, In Time, Turn Blue, Fever, Waiting On Words.

3. 48:13 – Kasabian

Budimo iskreni, Kasabian su se na ovom mjestu našli ponajviše zbog starih zasluga! „Drugi najbolji britanski neopsihodelični alter-rock sastav“ (iza Musea, naravno!) isporučio je slabiji album od svojih prethodnih remek-djela, albuma West Ryder Pauper Lunatic Asylum (2009.) odnosno Velociraptor! (2011.), no peti studijski album grupe 48:13 (nazvan po točnom vremenu trajanja albuma!) ipak donosi dostatno materijala za podsjećanje zašto ih volimo. Dinamična urbana budnica Stevie, ska-rokačina Doomsday, Treat koja u drugoj polovici prerasta u elektronički house jamming. Glass, egzotične melodije i ugođaja koja najviše „vuče“ na najbolje stvari s prethodna dva albuma, lijeni ali zarazni refren Explodes, electro-rock broj Eez-Eh.... Eto, već nabrojasmo polovicu pjesama pa 48:13 možda ipak i posve zasluženo stoji na postolju.

Obavezno poslušati: Stevie, Treat, Glass, Explodes.

2. LAZARETTO – Jack White

Kada smo pomislili da je debitantski solo-album slavnog američkog alternativnog blues-rock glazbenika, Jacka Whitea, Blunderbuss (2012.) vrhunac jedne prebogate karijere koju je obilježilo Whiteovo sudjelovanje u dvočlanom utjecajnom bendu The White Stripes, mahniti rock-genijalac (pravim imenom John Anthony Gillis) šokirao nas je Lazarettom, još žešćim, otkačenijim, razbarušenijim i luđim solo-albumom od prethodnog!
Fascinantno je kako se prije samo desetak godina „rođeni” žestoki klasik Elephant, Whiteovog nekadašnjeg ingenioznog garažnog blues-rock dvojca The White Stripes danas, u usporedbi s Whiteovoim solo-drugijencem Lazaretto, čini – „urednijim” i smirenijim ostvarenjem! Na Lazarettu rock-odmetnik White jaše na bateriji tutnjajućih bubnjeva, puca iz režećih i vrištećih gitara, a njegova vriska iz grla ima sve širi raspon. Kratki smiraj nalazimo tek u skladbama poput Temporary Ground ili Alone In My Home. Ostatak njegova Lazaretta gnjevni je i dojmljivi rockerski poklič, poput onog u Would You Fight For My Love?, ili u „najjačoj” stvari s albuma, instrumentalu High Ball Stepper.

Obavezno poslušati: Would You Fight For My Love, High Ball Stepper, Lazaretto.

1. FUTUROLOGY – Manic Street Preachers

Diptih albuma Revind the Film/Futurology koji su kultni velški indie-rockeri Manics Street Preachers objavili u rujnu 2013. odnosno krajem lipnja 2014. nešto je najbolje što nam se dogodilo u proteklih glazbenih godinu dana. I dok je akustični folk-rock ljepotan Rewind the Film plijenio temama nostalgije i svođenja životnih računa, žestoki Futurology, inspiriran kraut-rockom i Bowiejevom „Berlinskom trilogijom“ (Low, Herose, Lodger), donosi posve drugačije teme i ugođaj. James Dean Bradfield, Nicky Wire i Sean Moor odlučili su po uzoru na Bowieja i svojedobno U2 (Achtung Baby) inspiraciju potražiti u Berlinu i tamošnjem Hansa studijima, i to je urodilo sjajnim rezultatom, electro-rockerski žestokim i prodornim albumom kojim Manicsi na neki način odaju počast i Simple Mindsima (iz njihovog prvog, „experimental/industrial” dijela karijere!). Tako se sjajni instrumentali Dreaming a City (Hugheskowa) i Mayakovsky nastavljaju direktno na Bowiejevu berlinsku fazu (posebno fantastične Sound and Vision i Speed od Life songove); ali i pjesme Theme for Great Cities odnosno I Travel Simple Mindsa.

Središnja pjesma albuma, marširajuća Europa Geht Durch Mich (uz sjajnu vokalnu dionicu njemačke glumice Nine Hoss) reflektira glavnu temu albuma, prijepore oko sadašnjosti i budućnosti (ujedinjene) Europe, a te teme drži se i prvi broj u prepoznatljivo Manics tonu Walk Me To the Bridge. No, ponajbolja je pjemsa albuma sjajna Let`s Go To War kojom se na glazbeno iznimno uzbudljivi način Manicsi još jednom obračunavaju s establishmentom, njihovim starim i vjernim umjetničkim protivnikom.
Ovim čudesnim albumom, objavljenim punih 20 godina nakon njihova remek-djela Holy Bible, Manicsi su se još jednom pokazali jednim od najvitalnijih i najboljih rock-bendova na globalnoj razini!

Obavezno poslušati: Let`s Go To War, Europa Geht Durch Mich, Dreaming a City.