Dragi Lave Tolstoje,

Prije svega, dopusti mi da iskažem duboku žalost zbog tvoje smrti kojoj ima gotovo precizno 103 godine. Ne žalim se na nju zbog kakva nedostajanja ili, gore, sućuti ili empatije,već mrzim na našu udaljenost, na činjenicu što se ne mogu propisno i izravno izjasniti upravo tebi,već to moram učiniti čitavoj tvojoj publici koja bi, kad bi se okupila, sačinjavala upravo strašnu i razjarenu brojnost. Pa opet, u pogledima vremena mi smo bliske zvjezdice i za neke nove 103 godine bit će tako svejedno tko je živio u 19., a tko u 21. stoljeću.

Mnogo sam te čitala, ti matematičaru literature, i mnogo te poštujem, ali ima jedna osobita stvar, jedna manična blasfemija koju si skrivio i koju ću ti oprostiti, ali na koju želim odgovoriti. Radi se o tada mladom (i vječno mladom) autoru Maupassantu što si ga prozvao lišenim stvaralačkog morala. Oprostit ću ti jer je tvoj kontekst mnogo mario za gotovo sve redom prosvjetiteljske utopije, a koji ti je možebitno počinio nepravdu u kategorizaciji umjetnosti. Odgovorit ću jer volim Maupassanta više od Ljepote same… Jer ga držim Ljepotom kao takvom, jer je ono što sam nazvala tvojom matematičnosti, u njega fizičkost, a znamo danas dobro što je konstrukt o životu, a što je život. Dopusti zato, da govorim u ovu svrhu jezikom svoga konteksta kao što si ti jezik svojega isplazio na nedužnog Maupassanta.

Dakle, prva stvar, dragi Leo – radnička klasa. Što kažeš na ovo – no such thing as radnička klasa i dizanje iste na pijedestal prilično nalikuje onom klanjanju zlatnom teletu što je opisano u jedno petsto puta promijenjenom sadržaju Biblije. Maupassant je radničku klasu smatrao nalik životinjskoj ukrasivši je instinktima radije no čuvstvima, kažeš. E pa nemoj ti meni miješati čuvstvo (koje je i samo kao koncept ispuzalo ispod neke krinoline) i ambiciju. Radnička je klasa tvojeg vremena bila više-manje jednaka srednjoj klasi mojega – ergo – ima tu dakako velikih i važnih surogata za kulturu, ali brate, ima i tovara neupotrebljivog blata! Ako te tomu baš i vuče srce, mogao bi napraviti statistički pokus pa uvidjeti ono što je Voltaire naslutio prije nas dvoje, a to je da se edukacijom neće od čovjeka napraviti um,već samo malo boljeg čovjeka. To znači – radnička klasa treba da se voli i vodi, jedno bez drugog ne ide, a veličanje onoga što je uistinu samo instinkt ima smisla koliko i pravo bračne noći ili suvremenije – ručak u McDonald's-u. Ulazak prljavih beštija u krčmu i njihov pijani izlazak iz tvojega vremena sasvim je jednak ulasku „dotjeranih“ beštija u McDonald's ili bilo koju drugu kulu gluposti i zato – pričekaj prvo sa kalupom teleta prije negoli ga ispuniš zlatom i tada ga radije ispuni vatom! Što se mene tiče, Guy je vidio jedinu razliku koja vrijedi: ugodno ili neugodno, a ako baš hoćeš znanstvene termine, na koju ti se društvo veoma ložilo, eto ti onda „zdravo“ i „nezdravo“!

Druga stvar: lijepo si pohvalio Un Vie, finoća i baš ti hvala. Nažalost, opet si ugazio u balegu priklanjanja nekakvom „moralu“ – autor je na strani dobra, to je tvoja najveća pohvala! To je tvoja pohvala? To je, Leo, zadnja stvar koju bi u ovom romanu trebao pohvaliti to jest jedina stvar koja ne zavrjeđuje hvalu. Un Vie je roman nevjerojatno precizne estetike, zapanjujućeg i pomalo strašljivog uvida u mladu (i staru i mladostaru) žensku dušu; roman čiji opisi graniče sa stvarnošću to jest roman koji ju je uspješno opisao i to je ono nevjerojatno. Ti si, moj Leo, pohvalio bezveznu kandidovštinu, krug glupavih vjerovanja u ljude i njihove čuvstvene visine. Jao, jao, jedinica iz književnosti! Mala Jeanne sigurno bi voljela ove tvoje retke, a kad se maloj Jeanni nešto čini ugodnim, to znači da valja dvaput i triput promisliti koliko je to ugodno zapravo „dobro“! Jedinica iz filozofije. Danas ti se nitko na opis neke ugažene sudbine ne zamišlja nad značajem i smislom ljudskog života, znaš. Danas je slabost samo – jadna, a nedostatak karaktera – smiješan i dosadan. Uostalom, mislim da je tako bilo i u tvoje vrijeme. I još ovo, opis kože mlade djevojke kažeš ti da ne valja – a ja te pitam: pa što, osim seksualnosti, u ovome životu zapravo imamo? I sam je Maupassant rekao da je „esencija života osmijeh okruglih ženskih bedara pod sjenom kozmičke dosade“. Tako je, da i baš je „ženskih“, a nije „muških“ jer su muška bedra dlakava i ružna, a ženska su fina i mekana i mjesto su nastanka onoga o čemu ti govoriš poput svećenika kad govori o hadezeu.

Treće – Bel Ami da je vrlo prljava knjiga? Hvala Bogu, Lave, Hvala bogu i Magiji! Da je sva prljavoća nalik na estetiku Bel Amija, ja bih najradije bila stajska ličinka… Ako govorimo o Duroyevom sljepilu, hajde reci bilo kojem mladcu kojeg žene vole i novac mazi, reci mu, da te vidim, da je život malen, da će umrijeti s onim ničim s čim se i rodio – tko će te i gdje poslušati?! Ako te kakav mladac i posluša, e taj ti nosi biljeg neke gadne traume, budi siguran! Mladost koja razumije smrt bolesna je. I, ajme, Guy nije dao smisao života u Bel Amiju… P-lease! Kakav smisao kakvog života? Ne treba biti pohlepan mudrac već jasan i jednostavan čovjek. Uvijek se ugazi u drekić. Uvijek.

U Mont Oriolu ti kažeš, on se ponavlja. Postoji li netko tko toga ne čini? Je li Paul – Georges? E, nije! „Praznoća i bazičnost“ koju pripisuješ Paulu zapravo su ono iskonsko inzistiranje na ugodnom i neugodnom, na lijepom i ružnom radije negoli na moralu ili izostanku istog, na dobru i zlu… Zar mora proći još nekoliko stoljeća prije negoli će pisac prestati da tvrdi da je samo dobro – „dobro“? Čistoća jednog elementa uvijek je ekvivalentna njezinoj suprotnosti jer potrebno je tek slijetanje jednog leptira e da se rad pretvori u kaos.

Najbolje je od svega što si tri romana Pierre et Jean, Fort comme la Mort, i Notre Coeur tako nonšalantno podveo ili bolje sveo (pravo poput svodnika) na jedan te isti nazivnik, a ovo pak svjedoči o neozbiljnosti. Uf! U ovoj si periferiji promišljanja prilično zastranio jer očigledno je osnova iste postala osoba – da, osoba, a ne pripovjedačka čestitost Guya de Maupassanta. Ista indiferentnost koju ovdje predlažeš kao okrutnost spram života vidljiva je i u ranijim romanima, jer prema životu u svoj njegovoj generalnosti to jest partikularitetu, valja biti indiferentan; samo je u ovim romanima, u periodu Maupassantovog života ako hoćeš, u kojem je bolest već vidno počela nagrizati njegov um, baš u ovom periodu, on najiskreniji. Ne pravimo se budalama, autor nikada ne umire. Istina je lažna, ona je iluzorna, a upravo stoga što je odviše matematična, namjesto istine predlažem oznaku iskrenosti – samo iskrenost može opisati život i samo je iskrenost svojstvena ljudima. Ono što od Maupassanta očekuješ matematički su i formulativni konstrukti, poput novog holivudskog filma – nerealni i protivni svakoj zbilji (osim dakako, one matematične). Ono što dobivaš u posljednjim godinama njegovog stvaralaštva – život je fiktivnih ljudi i kao takvo, sasvim je moguće. Želim da kontraargument bude ovo: egolatrija i slava na koju je Maupassant kao autor postao naviknut učinile su onu crnu točkicu na bijelome platnu toliko vidljivom da su otad svi mogli da se dive njezinoj savršenoj okruglosti. I još ovo – ako „moralnost“ Pierre et Jeana nije zadovoljila ili plitku filozofiju ili pak duboku psihologizaciju te široku estetičnost jednog učenjaka, pa ako jedan takav učenjak ovaj roman ne umije jasno razlikovati od svih ostalih, teško da se onda radi o bistrini njegova duha štono riječ oštroumlju, već je radije na stvari uzburkana voda nekih osobnih prispodoba, kap tinte u čaši vode nečijih vjerovanja i gore – nadanja.

O „ženama i moralu“ o „rogonjama muževima“ i „majkama sveticama“ neću ni govoriti, ali eto ovog – u Maupassanta majke napokon nisu ljudi već majke (osobe čiji je prirodan instinkt prerastao u neprirodnu naviku), u Maupassanta žene napokon nisu ljudi nego žene, a prevareni muževi u Maupassanta uvijek najbolje prolaze u svojoj pavlovljevoj svakodnevici – a zar nije tako?

(Pogledaj i vidjet ćeš evoluciju.)

A Notre Coeur… Pa koji se muškarac, na kojeg se vrši izravan utjecaj obmane, može istom oduprijeti znajući što želi? Reci mu što želi načinom na koji želi i željet će što želiš da želi – kao i „žena“.

A što se tiče rečenice „Pusti da patnja bude poznata i razumljena i bit će otkupljena“, jesi li čuo za slučaj Isusa i globalne katastrofe koju je izveo najveći zagovaratelj progovaranja o njegovoj patnji – Crkve? Ma, što je to?! Ono što ljudima valja reći jest da budu jaki, da opstaju i da pomažu jedni drugima pritom. Jednako tako, da daju jedni drugima sve što nije dio njihove bazičnosti već njihove nadgradnje – daj bazu i mrtav si. Ne valja patnike uzdizati u nebo već valja pincetom tražiti ima li u njih koja hrabra nit da se pokaže, a ostalo valja zakopati i potom ne ugaziti na to mjesto dok šuteći kraj njega prolazimo.

I što ja to vidim?! Veliš ti u Bel Amiju ne valja portret grabežljivih i pohlepnih što se ovim vrlinama obogatiše? Zar nije to život? Zar nam valja slušati Crvenkapice od djetinjstva do starosti? Činjenica: grabežljivi i pohlepni često imaju mnogo. Činjenice ne valja izbjegavati.

„Draga žena“ u Mont Oriolu je načelno preljubnica, a „mjehurići na ružičastoj koži“ preljubnice imaju smisla. Da je toliko draga koliko joj želiš da bude „moralna“, Christianne ne bi ni prevarila svoga malog debelog i ćelavog muža i tada me ne bi zanimala boja njezine kože kao ni Paulov atletski torzo, da nije zaveo tuđu ženu. Seks je super. To je možda jedno što uopće ima smisla. U konformnom društvu, to je jedini od preostalih instinkta, a oni su pak jedino od čega ja umijem razaznati svrhovitost. Viša stanja svijesti veoma su ugodna, ali nisu održiva – savjetujem da pokušaš sa halucinogenima. S alternativne strane, sama činjenica što to primjećuješ, te „mjehuriće na koži“ govori o fokusima tvoje pažnje. I svačije.

Najgori faktor Notre Coeura, stanje dramatis personaea koje držiš monstruoznim – heh – to je budućnost!

A Yvette, Yvette da se raspada – i opet, Hvala Magiji Maupassantovoj! Naturalizam znači iskrenost, a iskrenost nije samo dobra.

Kažeš da djelo valja uputiti čitatelja na pitanje kakav je pisac i što smatra dobrim, a što lošim? Leo, Leo… tsk, tsk, tsk… Nisi li i sam volio najviše voditi ljubav i piti? Maupassant potonje nije volio, ali volio je prvo i da, bio je ambigvitetan, bio je ne dvoličan ili troličan, bio je višeličan – ali barem ne možemo reći da je bio jednoličan. Priznao je možda da je čovjek i da je bivanje čovjekom u gabaritima dosljednosti izuzetno teško pa je tako od toga i odustao. Možeš li tvrditi isto?

A kraj eseja – učinilo mi se na tren da je moj engleski slabašan, što nije, i tu sam na čas zastala da vidim ovu najgoru blasfemiju, ovo mazanje zidova jednog zatvora vlastitim izmetinama – pa zar si Maupassantu prigovorio nepoštivanje Kršćanstva?! Kršćanstva, te kloake ljudskoga ponašanja natkrivene tek tankim slojem najfinije svile koja iako obmanjuje kratkovidne, ne uspijeva prerušiti smrad ljudskog đubriva? Kršćanstvo?! Zar to moralno silovanje kolektivne svijesti, ako je o takvoj govoriti? Ne znaš li to da je sam Sotona na čelu Kršćanske ideologije i da je ondje bio oduvijek? Vidim da je matematika u književnosti jednaka laži jer jedan genijalni literarni um što razlučuje neprestance dobro od zla, zagovara tobožnju jednakost žena i osuđuje seksualni imperativ, jedan genijalni skladatelj riječi i morala ne vidi problem u spavanju s maloljetnicom u svojoj poodmakloj dobi. Pa ti si čovječe lagao, a on nije, ali nije ni obljubljivao nerazvijenu djecu,već sve same prevrtljive žene, iste kakve si i sam imao i iste kakvima si i mnoge ćudoredne učinio! Fuj, fuj i sedam puta fuj Lave… Lave. Mislim da je bolje biti lav u horoskopu negoli se lavom zvati! Zločesti, zli Lav!

Samo je ovo točno što veliš o Maupassantu: „Budimo zahvalni ovom jakom, istinskom čovjeku za ono što nam je dao“. Hvala i tebi. Na svemu. Osim recenzije Maupassanta.