Ivana Kovačić, Parabajka, edicija Katapult, Zigo, Rijeka, 2013.

Bio bih neiskren kada ne bih priznao da sam u vezi s ovom knjigom imao predrasuda te da sam se bojao nekog queer ili LGBT manifesta s tek rubnom književnom težinom, no već me prvi pogled na tankoćutnu Ivanu i na sablasnu atmosferu riječkog predstavljanja (istovremeno i ugodno-obiteljsku) uvjerio, po tko zna koji put, da su predrasude prilično varljiva stvar. Stoga ću kao "srčani čitatelj" odmah uzvratiti jednom "ozbiljnom" recenzijom, barem kako bi mi se oprostila ona prvotna predrasuda, nimalo zlonamjerna, no ipak predrasuda.

Parabajka je dakle, pojasnit ćemo čitateljima naslov, jedan od neologizama same autorice (koja u pripovijedanju nikako ne bježi od njih, štoviše, vrlo ih ekstenzivno koristi), a označava vrstu vile suđenice, zle žene, onog istinskog, autentičnog ženstva bez manira koje se može manifestirati jednako dobro kao i loše; pojam dakle označava babarogu, babu Jagu, ženu autentičnog feminizma koje u djetinjoj mašti stoji kao manifestacija krajnjeg užasa, da bi tijekom naracije postala upravo to – Parabajka kao autentična žena i parabajka kao antibajka – bajka koja je sve samo ne klasična bajka.

Video prikaz s portala Moja Rijeka:

Okosnica ovog romana, vrlo lirski pisanog s brojnim reminiscencijama, zapravo je priča o onoj kamovljevskoj misli koja se "šuljala već osamnaest godina" – očevoj smrti. Riječ je o smrti jednog oca kojeg nikako ne možemo deklarirati tiraninom, već je karakterističan po tome što se zadovoljava sveopćim nadgledanjem, pa čak i onda kada izravno svojim prisutstvom ne nadgleda. Njegova je teško proživljena trauma bolesti i smrti kolidirala s unutrašnjom transformacijom njegove nesigurne i traumatizirane kćeri, djevojke s "Prašnjave livade", u odraslu ženu oslobođenu zloglasnog nadzora ("Više nema nikoga na svijetu tko bi pružao otpor mojim izborima. A mnogi moji izbori nalik su njegovima, baš kao što sam ja nalik njemu").

Tema je seksualnosti veoma bitna, kao i motivi herediteta, porijekla, sjećanja, memorije i memorabilija, iskustava koja obilježavaju transformaciju, a koja je nužno bolna i koja dakako podsjeća na parsifalsku misiju same junakinje ("Kad me terapeutkinja provela kroz smrt onog prošlog života u kojem sam ja, od Varje koja je sjedila na uglu Frankopanske, vidjela sebe kao srednjovjekovong vojnika koji je tu umro, trebalo je otići u novi prošli život"), koja u živim emocionalnim interakcijama s ostalim "ptičicama" prolazi intenzivan "tečaj o čudima" vlastitog života. Ona luta, sudara se, gubi, biva poražena, ustaje i pada, zatim opet ustaje, stalno usidrena na memorijskoj kartici svojeg porijekla ("Grob nas veže, kupio ga je tata za cijelu obitelj"), svojeg ženstva koje se prelijeva čas iz Brite u Varju, čas u Helenu, da bi konačno završila zatvorenim krugom trasformacije koja nikad ne staje u Britinom ayahuasco iskustvu konačnog gubitka straha ili priznanja da je prava Parabajka bila stvarna i da "više se ne bojim".

Ova je knjiga, baš poput Aličine zečje rupe, ishodište beskonačnih ogledala, mjesto koje je neka vrsta moderne i sublimirane, subliminalne, jasno, simbolima prilagođene Jonine utrobe kita (spasonosna kabina šjor Bepa za iskajavanje grijeha ljubavi), ona je Margerita koja leti nad svijetom tražeći svoga Majstora(icu) – naime lezbijstvo, (homo/bi)seksualnost, ženstvo i majčinstvo ostaje važno situirano, ali kao kontrapunkt smrti, umiranju i grobu. Ivana sve to piše iz sebe, iskreno, autentično, bez poze, bez laži i neiskrenosti predočene čitatelju koji ni ne može biti nego srčan s namjerom svladavanja ove knjige, naizgled malene, no velike, knjige koja će vam ostaviti "umjesto duše u svom tijelu crnu rupu kroz koju propada vrijeme".

Ivana nam je stoga dala zavjet i oštro ga zarezala (na duši) da će napisati novu knjigu te da od nje očekujemo zaista mnogo. Koliko god to izgledalo s moje strane patetično, njezin je glas dubok, proročki, oslobađajući te zaista nov jer nanovo i hrabro govori o arhetipskim odnosima i nadrastanju, pa makar bio objavljen u jednoj maloj rubnoj biblioteci, u pobočnoj rubrici pod smetajućim oznakama aktivističkog LGBT djelovanja. Nakon toliko me godina jedna knjiga naše nove autorice duboko dirnula i povukla u nove vrtloge, gdje je "svijet ogledalo koje je indiferentno, ono odražava ono što ti isijavaš". I poantira: "Ako se budeš toliko izjedala, možeš postići samo suprotno, stvaraš suvišni potencijal i stvari se urote protiv tebe, naruši se ravnoteža i rezultat je suprotan". Zapravo se čini lako reći, no za ovo je potrebna hrabrost, osobito hrabrost otpuštanja. Ivanin je korak bio upravo takav.