Dogodi li vam se često da vam se upali lampica? Možda božićno vrijeme baš i nije prigoda za objektivan odgovor na to pitanje, jer od silnih lampica koje posvuda svijetle teško je raspoznati koje su vaše, a koje su iz Ikee ili Lidla. Kad sam prvi put čitala Oluju u mozgu, bila je rana jesen, tako da sam prilično sigurna da su to bile moje lampice što su se jedna za drugom palile, svakim novim poglavljem. Aha, mozak! Ahaa, znam, sjećam se! Aahaaa, tinejdžeri, kužim!

Neke knjige te zaista pronađu – već milijun puta napisala sam tu rečenicu, ali što mogu kad je istinita. Tako je mene po službenoj dužnosti pronašla ova, i razveselilo me čim sam vidjela poznato ime na naslovnici. Daniel Siegel američki je neuropsihijatar i dječji psiholog koji mi je otvorio nove vidike kad sam prije nekoliko godina prvi put imala dijete u grozomornoj dobi između dvije i tri godine. Otkad mi je dr. Siegel u knjizi Disciplina bez drame objasnio da tako mala djeca ipak nisu tirani na mučiteljsko-manipulacijskoj misiji, već jednostavno nisu misaono i mozgovno zreli za neke postupke i odluke, njegove knjige preporučujem svima, uvijek s istom rečenicom: ako i kod vas pali kombinacija znanosti i zdravog razuma, i ako cijenite prohodan tekst, duhovit, s puno primjera, koji je znanstven, ali se lako čita i ne podcjenjuje čitatelja - to je štivo za vas.

Grozomorna treća još nije pravo ni prošla, a tinejdžerstvo mi je još miljama daleko – ili odmah iza ugla – ovisi o perspektivi. Stoga, da čitam knjige kao priručnike za sadašnjost, ili da ih biram po naslovu, u ovu se vjerojatno ne bih udubila. Kad sam je preporučila prijateljici, pitala me, već se pripremaš za tinejdžere u kući? Pa ne. Ili da. Nemam pojma. Možda se i pripremam za njih, ali zapravo se pripremam za sebe kad oni budu tinejdžeri. Jer to je jedino za što se mogu pripremiti.

Mitovi su hitovi

Na tristotinjak vrlo praktično orijentiranih stranica, autor donosi niz sjajnih interdisciplinarnih uvida, ali i autobiografskih anegdota. Cilj mu je najprije razbiti mitove koji se vežu uz tinejdžere i razdoblje adolescencije općenito; potom želi ukazati na golemi – i često zanemareni – kreativni potencijal koji ta dob sa sobom nosi. I posljednje, ali jako važno, želi roditeljima i starateljima ukazati na načine na koje te vrijedne spoznaje mogu primijeniti u vlastitom životu.

Najveći mit – a njega i sami imamo u glavi i prva nam je asocijacija na tinejdžersku dob – jest da je to vrijeme raspojasanosti, kad hormoni divljaju, a razum spava zimski san. Treba preživjeti, to je maksima. Ali dr. Siegel kaže da to nije istina, a svoju tvrdnju podupire s nizom ozbiljnih znanstvenih studija. Treba stvari sagledati iz drugog kuta: adolescencija je vrijeme kreativnosti, inovativnosti, hrabrosti, motiviranosti – i ako znamo njime dobro upraviti, možemo izvući sve ono pozitivno na površinu, i minimizirati štetu do koje može doći zbog impulzivnosti i brzih odluka koje nisu racionalno motivirane.

A da bismo mogli djelovati u praksi, trebamo barem donekle biti upoznati s teorijom, i znati da doista sve počinje u glavi. U mozgu, to jest. I ono što treba imati na umu jest da adolescentski mozak nije potpuno sazrio. U praksi to znači da tinejdžeri nisu sposobni razmišljati uzročno-posljedično, kao odrasle osobe – ili barem kao većina odraslih osoba. Tinejdžerski mozak puno više uživa u istraživanju, adrenalinu i rizicima, i pri donošenju odluka više se ravna emocijama i kratkoročnom nagradom. To nije zato što su tinejdžeri sebični, manipulativni i generalno nezreli, već zato što im se u mozgu nisu razvili centri koji reguliraju razumno i uravnoteženo ponašanje. Dio mozga odgovoran za razmišljanje o posljedicama i reguliranje ponašanja i osjećaja zove se prefrontalni korteks – i taj se dio evolucijski razvije zadnji. Tinejdžerstvo okvirno traje do 20. rođendana, ali adolescencija tada ne završava, jer promjene koje je prate traju puno duže – nekad do kasnih dvadesetih, a nekad cijeli život.  

Dok tako razgrađuje duboko ukorijenjeni stav da adolescentske godine samo treba preživjeti, Siegel razotkriva skriveni potencijal koji naziva esencijom adolescencije. Radi se o tome da smo kao tinejdžeri najkreativniji, imamo najviše poriva i motiva za nove pustolovine, upoznavanje novih ljudi, suočavanje s izazovima – na način na koji to vjerojatno nećemo raditi kad budemo stariji. To je razdoblje koje nosi golemi potencijal ideja i razvoja kritičkog mišljenja – najveće inovacije iz najrazličitijih područja ljudskog djelovanja su, kaže, proizašle iz adolescentskog uma.

Iz tog razdoblja i odrasli mogu učiti – čim osvijeste koliko je za zdrav duh i tijelo važno svakodnevno prakticirati mentalnu gimnastiku, imati strasti i hobije u životu, te kvalitetnu društvenu mrežu oko sebe – pri čemu se pod mrežom ne podrazumijevaju Facebook, Twitter ni Instagram.

Rodna perspektiva

Iako su u naponu zdravlja i fizičke snage, tinejdžeri dva ili tri puta više od odraslih ljudi stradavaju u nesrećama, i to onima koje su se mogle spriječiti - upravo zato jer im je sve novo i opasno privlačno. Voljela bih da sam u Oluji u mozgu mogla pročitati još i više primjera iz prakse, ali oni koje Daniel Siegel daje vrlo su moćni i ilustrativni, i mnogi su iz njegova iskustva i života.

Recimo, opisuje situaciju u kojoj je devetnaestogodišnji tinejdžer vozio novi sportski auto 150 km/h i u nepreglednom zavoju naletio na auto profesora i psihijatra koji je upravo izvezao s kolnog prilaza i krenuo sa suprugom na večeru. Došlo je do frontalnog sudara, auto je doslovce prepolovljen, a profesor je ostao na mjestu mrtav. Ili, druga situacija, koja na sreću nije završila tako fatalno: 13-godišnji dječak, prijatelj autorova sina, jurcao je s ekipom po morskim hridinama, kad je jedan od njih odlučio skočiti s 15-metarske litice u more. Poneseni dinamikom grupe, ostali su ga slijedili, i sve je bilo u redu dok naš 13-godišnjak nije skočio: zabio se u podvodnu stijenu i polomio se tako da je jedva preživio.

Kako sve to držati pod kontrolom? Adolescencija je razdoblje u kojem se uvelike pomiču granice, na nama je da to  pomicanje granica prihvatimo i istražimo načine na koje ih je moguće pomicati, a koji isključuju vratolomije po cesti ili kaskaderske skokove. I mada srčano zagovara uvažavanje prirodnoga adolescentskog poriva za inovacijom i stvaranjem novih pristupa starim stvarima, autor ističe da granice ipak treba postaviti. Jer granice ne isključuju poštivanje intenzivnih emocija, koje su tinejdžerima doista stvarne, čak i kad se nama čine trivijalnima ili pretjeranima.

Zanimljivo je da nasumično izabrani primjeri i ozbiljne statistike pokazuju da su ipak dječaci i mladići oni koji se češće imaju potrebu izlagati opasnostima i ispitivati granice da bi na neki način „sazreli“. Američke statistike kojima autor barata posebno su poražavajuće, za brojne pucnjave po školama i eksplozive postavljene na javnim mjestima najčešće su krivi muškarci u adolescenciji. I to su komplekse teme i situacije koje se dogode zbog niza nesretnih čimbenika, ali klišeji o dečkima i muškarcima koji su i danas dominantni u svim našim društvima nikako ne pomažu. Ne govore li roditelji i odgojitelji dječacima odmalena da budu „muškarci“, da ne plaču, pozdravljajući usput njihove impulzivnosti i nepromišljenosti kao normalne, očekivane, možda i poželjne? Rezultat može biti da se dečkima u tinejdžerskoj dobi – energičnima, hiperaktivnima, eksplozivnima - prebrzo i nepromišljeno prilijepi etiketa na kojoj piše da su dečki ionako takvi i takvi će i ostati. To je ona opasna sintagma Boys will be boys, koja na kraju postane samoispunjavajuće proročanstvo. Društvo to od njih očekuje – i društvo vršnjaka, i društvo u širem smislu.

Komunikacija kao ključ

Koliko god sam u borbi s dvogodišnjim gegavcima mislila da je s tom malom tvrdoglavom djecom teško, zapravo i nije: kad shvatite neuromehanizme u podlozi njihovih reakcija, naučite kako izbjegavati trigere i kako pravim izborom riječi i odgovarajućim pakovanjem ukrotiti njihovu amigdalu. (Usput, to pali i s odraslima). U odgoju je komunikacije uvijek važna, ali kad su djeca jako mala, to je komunikacija drukčije vrste. Ne očekuje se da s todlerom razgovarate kao da vam je ravnopravni partner u dijalogu i da uvažavate njegovo konstruktivno mišljenje – mada se neki i oko toga svojski trude. Jednostavno je, zapravo: treba ih shvatiti, s njima suosjećati, i uzimajući to u obzir, nastojati provesti svoje.

Mada tinejdžeri i adolescenti imaju poriv okretati se vršnjacima i zatvarati se u odnosu prema roditeljima, vrlo je važno da se od komunikacije ne odustane. Dr. Siegel ističe da treba zadržati protok informacija, i obitelj i dalje treba biti neka vrsta sigurnosne mreže. Za razliku od todlera, koji toj komunikaciji ne mogu bitno pridonijeti, adolescente nije samo poželjno, već i potrebno uključiti u rasprave, objasniti im što im se događa i dati širu sliku iza svih promjena usred kojih su se našli. A da bismo im mogli sve to objasniti, moramo toga sami biti svjesni. Ne želite valjda ovisiti o hrvatskom školskom sustavu i pouzdati se isključivo u ljude koji su u njegovoj službi da objasne stvari vašoj djeci?

I zato je ovo odličan priručnik, i dobra knjiga. I još i zato što Siegelov ciljni čitatelj nije samo roditelj, već i adolescent: on se u tekstu izravno obraća i jednima i drugima. Oluja u mozgu osvijetlit će vam um pravim božićnim lampicama, i rasvijetliti nove perspektive. Zbog žanra koji nije literarni, već publicistički i popularnoznanstveni, ovaj put naglasak nije na procesu čitanja. Jer čak i ako ne čitate -  kao neki ljudi koje ja poznam – na spomenute i obrađene teme možete pronaći gomilu podcasta, Ted-talkova i Youtube predavanja. Vrijednost je u idejama o kojima ćete ozbiljno razmisliti i dalje ih istraživati, u teoriji i praksi. Jer s obzirom na sve što nam znanost i svakodnevni život govore, vrijeme je za reviziju adolescencije u umovima odraslih i onih koji se tako osjećaju: ne trebamo sjediti i čekati da prođe, već iskoristiti sve prednosti i pomoći toj velikoj djeci - ili "malim odraslima" - da iz toga životnog razdoblja izvuku najviše što je moguće.