U svojoj knjizi Rat nema žensko lice, prošlogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za književnost Svetlana Aleksievič, kroz glasove žena koje su sudjelovale u Drugom svjetskom ratu, konstatira da i u užasima rata život nastavlja teći: kad prođe šok prvog straha, i dalje se mora jesti, piti, nadati se, voljeti, mrziti, imati djecu. S ekstremnim emocijama nitko ne može i ne želi dugo – kad prođe neko vrijeme, opet se zavrti normalan život.

Kad god se prisjetim prošlogodišnje pompe oko kurikularne reforme, prisjetim se i bjeloruske nobelovke - radije nego pučkih poslovica s brdima, tek rođenim miševima, vukovima i magaradi. Malo u sklopu inventure protekle godine, a malo zato što samu sebe nekad iznenadim naivnim čuđenjem uvijek istim stvarima, imam potrebu ekshumirati priču koja se događala prije šest mjeseci, izvukla više od šesnaest tisuća ljudi na ulice, i nedugo zatim bilo je mnogo vike nizašto, i nitko više o tomu nije previše govorio. Kako je to moguće?

U jeku najintenzivnije priče o reformi školstva u svibnju 2016., tamo negdje od prvog javnog linča ekspertne radne skupine povezano s popisom lektire i svim onima koji su s njega izbačeni pa do kulminacije koja je dovela do ostavke Jokićeva tima, prevodila sam jedan zahtjevan književni tekst. Vrlo dobro vladam jezikom izvornika i svojim materinjim jezikom, a za sve što ne znam, odmah ili skoro pa odmah znam gdje ću pronaći. Na stolu su mi desetci rječnika, dvojezični, jednojezični, rimarij, rječnik sinonima, frazeološki rječnici, rječnici kolokacija. Roman koji prevodim kreativno historizira – autor se poigrava grafijom, leksikom i sintaksom iz 16., 17. i 18. stoljeća, i ja želim u originalu napraviti isto. Pročitala sam svu školsku lektiru, znam napamet stihove iz Judite i Ribanja i ribarskog prigovaranja, i Suze sina razmetnoga i još svašta nešto; znam koje su godine izašli prvi rječnici koji su stoljećima okupljali naše jezično blago, osvajala sam prva mjesta na državnim natjecanjima iz hrvatskog, tamo su takve stvari bile bitne. Znam što tražim, i znam što radim, izvrsno mi ide to crtanje po tuđem predlošku. Mozak mi orgazmira svaki put kad ono što je autor mislio i kako je mislio prebacim na hrvatski jezik. U meni je nagomilano toliko riječi i rečenica na nekoliko jezika da u potpunosti razumijem što je Mate Maras – u svojem komentaru novog kurikuluma - htio reći, konstatirajući da se čitanjem onoga što nam nije baš milo u nama slaže jezično blago. Zagrlila bih ga zbog te rečenice, rehabilitira duge godine mog poslušnog i neselektivnog štrebanja.

Ali ipak…

Čemu to služi? S obzirom na sve gori položaj izdavaštava i knjige, književno prevođenje može mi biti samo hobi. Imam ja i druge vještine, koje su kombinacija nešto malo genetike, puno kućnog odgoja i obrazovanja, i najvećim dijelom studija koji me naučio mnogo toga za što nisam znala da se uopće uči. Ali ništa od toga što sada znam, a s čim mogu zaraditi za život, ili se istaknuti na bilo kojem polju, nije me naučila ni osnovna ni srednja škola. I to nije toliko tragično koliko činjenica da me – s obzirom na postojeći plan i program – ne bi naučila ni danas, dobrih 25+ godina poslije.

Jednostavno sam brzo pamtila i bez problema reproducirala, i nikad nisam postavljala dodatna pitanja jer me nitko nije naučio čemu pitanja služe. Oduvijek sam voljela čitati, ali sve do fakulteta nitko mi nije pokazao što sa sobom donose riječi i što znači interpretacija. Kad su me ščepali postmodernisti i književni komparatisti, bila sam podatna i zahvalna, i učila brzo, i stvarala vlastite zaključke. Uvježbavala sam sintezu i analizu, i koherentno iznošenje vlastitog mišljenja na temelju goleme količine pogledanog, pročitanog i odslušanog. Ali nikad nisam naučila dobro koliko sam možda mogla, a to je zato što nisam imala dobre temelje. Školovala sam se u sustavu koji me naučio da ponavljam, a ne koristim, da odgovaram, a ne postavljam pitanja, i nikad mi je nije ukazao na važnost povezivanja raznorodnih znanja. Da sam s 8 godina naučila ono što sam počela učiti s 18, veća je mogućnost da bih prije 10 godina bila na intelektualnom nivou na kojem sam sada. I možda bi taj nivo bio kreativniji, inovativniji, samosvojniji. Velika je mogućnost da bi.

Podučavanje učitelja

U vrijeme kad se kurikulum našao na svim političkim i akademskim agendama, stajala sam na hodniku Učiteljskog fakulteta u Zagrebu. Čekala sam sastanak, a pored mene nekoliko je studentica čekalo ispit. Osluškivala sam nekih pet minuta, i čula pitanja koja su ponavljale za usmeni: sva su počinjala s koje godine i nabroji. Činjenice činjeničnih činjenica. 2016. godine. U doba interneta u svačijem džepu, doista? Jesu li to pitanja na koja bi na svojoj obuci, svome studiju, trebali odgovarati oni koji će podučavati našu djecu?

U jednoj od prošlogodišnjih diskusija o prednostima i nedostatcima promjene školskog plana i programa, akademik Ranko Matasović, osim ciničnih osvrta na predloženi kurikulum, javnosti je objavio ideju da reforma u Hrvatskoj treba krenuti od fakulteta, i to mi se, iskreno i vrlo eufemistično, činilo ultimativno kratkovidnim. Je li lakše modelirati dijete ili gotova čovjeka? Stari pas, novi trikovi, i ostale pučke mudrosti, razmišljala sam tada, ali zapravo… Ima fakulteta od kojih bi doista trebalo krenuti. A to su ovi na kojima se educiraju budući edukatori.

Finska je, recimo, zemlja s najboljim školstvom u svijetu (koje radikalno reformira po drugi put u zadnjih 40 g., uzgredbudirečeno), i Finci znaju koliko je ključan odgovarajući pristup prosvjetnim djelatnicima. Postupci selekcije su rigorozni, uključuju psihotestove, provjeru komunikacijskih vještina i odnosa s djecom, a učitelji moraju imati ne samo diplomu već i magisterij. Istina, od prosvjetara se puno traži, ali im se mnogo toga i osigurava – autonomija, autoritet i više nego pristojna plaća. Da, nije kao kod nas. Ali u nekom dijelu našeg neoptimalnog lanca ipak treba početi prekidati začarani krug.

Naravno, ja samo spekuliram. Možda ispit na Učiteljskom fakultetu uopće ne izgleda onako kako sam pretpostavila. Ako izgleda, možda je to samo taj jedan ispit koji je takav, svi ostali su široko, svjesno i savjesno koncipirani. Teško je bilo što sa sigurnošću tvrditi jer nema kontrolne skupine. Nemam dvojnicu koja iz istog konteksta i s istim mentalnim, društvenim i inim kapacitetima pohađa eksperimentalni razred. Puno je toga nesigurno i u puno toga nisam sigurna.

Plagijat i ostale strane riječi

Ali sigurna sam, recimo, da je u Zagrebu osvanula slastičarnica koja se zove Magnolia, i koja nije franšiza kultne njujorške Magnolia Bakery, već samo imenom i vizualnim identitetom neodoljivo na nju podsjeća. Isto vrijedi i za Mr Fogg, „prvi hrvatski konceptualni steampunk bar u Hrvatskoj“, koji je doista jedinstven i ima unikatno uređenje - ali samo ako nikad niste čuli za vrlo, vrlo slično uređen bar identičnog imena u Londonu.

U školi se ne uči gdje prestaje inspiracija, a počinje kršenje autorskih prava, te da je autorsko djelo nečije intelektualno ostvarenje, svejedno jesu li kolači, filmovi ili uređenje interijera u pitanju. Danas, u vrijeme digitalne reprodukcije, kad se izvorno djelo nebrojeno puta odmaknulo od svojih digitalnih otisaka, djeca ne bi smjela izaći iz osnovne škole bez da shvate da su ideje roba, i to skupa i dragocjena, čije vlasništvo je poznato i zaštićeno. Ideje nisu javno dobro, nisu besplatne, i iza njih stoji naporan intelektualni rad. Oko nas je previše primjera onih koje je lekcija iz copyrighta zaobišla i u školi, i u životu. Ili su odlučili da je taj copyright zapravo right to copy.

Važnost intelektualnog i vrijednost autorskog rada, razlika između citiranja i parafraze i ključnost navođenja izvora nisu elementi na kojima se temelji današnji kurikulum osnovnih i srednjih škola. I ne samo da ta znanja djeci uskraćujemo već im svakodnevno pokazujemo da im to i ne treba – ispada da nije nikakav problem što je ministar znanosti pod opravdanom sumnjom da plagira znanstvene radove. Nema poticanja ni učenja samostalnosti, preuzimanja odgovornosti, nema ničega što je u korak s današnjim društvom, industrijom, a posebno nema usklađenosti s tržištem rada. Nema učenja idejama, kreativnosti, preuzimanju razumnog rizika, nema svijesti da se to uopće uči.

Dosta toga u pogledu cijele ove bez pogreba zakopane školske reforme razumijem: snebivanje i strah starih učitelja i učiteljica, profesora pred mirovinom. To mi je katkad ganutljivo, a katkad simpatično. Razumijem i odakle dolazi uvrijeđeni ego iz reforme izostavljenih ili premalo uključenih eminencija – to mi je dijelom zazorno, a dijelom degutantno. Razumijem izmanipulirane roditelje i razumijem da nikad ne možemo – opet - biti posve sigurni. Ali ja jesam posve sigurna da želim da moja djeca idu u novu školu. I rado bih da ih za to ne moram poslati u Japan, Irsku ili Finsku.

Uvijek će biti svakakvih ljudi, ali roditelji se ne moraju bojati za djecu koja nauče biti odrasli koji misle svojom glavom. Uvijek će biti knjiga, i bit će ljudi koji ih prema raznim kriterijima spaljuju, ali kad djeca nauče čitati, kritički tumačiti, čemu strah od pročitanoga? Ne trebaju nam ženske i muške škole, treba nam bolji školski program – dovoljno uravnotežen, dovoljno strukturiran, s razumno kontroliranom slobodom misli i izražavanja. Djecu treba učiti o onome što je bilo, ali još je važnije da im se na svijetlim primjerima pokaže da je moguće mijenjati svijet – da je netko, kako Neil Gaiman to lijepo kaže, odjednom shvatio da nije praktično sjediti na podu. I onda je – jer nije poslušno čekao da mu postave pitanje, već razmišljao unaprijed, i svojom glavom – ujedinio dotad usvojena znanja i iskustva, i za udobnije i kvalitetnije sjedenje - izradio stolac.