Zazor od nečega ili nekoga katkad bude rezultat mentalne ograničenosti i ukalupljenosti. Zaziranje od sela svojstveno je mladim dušama, ruralna područja njima manje vrijede. Kada navode prednosti grada, kažu da se u gradu događa život i da je u njemu više kulturnih događaja te otvorenih opcija za uspjeh. Istina jest da se u gradu stalno nešto događa, no to ne znači da čovjek mora živjeti u gradu kako bi aktivno sudjelovao u događajima. Da bi sudjelovao, najvažnije je da se pojavi. Ako je nekome već do kulturnih događaja, a živi izvan grada, koristit će organizirani javni prijevoz ili pronaći drugu opciju. 

Mladi najčešće napuštaju male sredine u kojima su odrastali i stasali jer su željni doživljaja i avanture, novosti i užitaka koji kao da samo njih čekaju. Za razliku od mladih, nešto stariji ljudi bježe iz napućenih gradova u mirnije krajeve, gdje je ritam života stabilniji, sporiji i sigurniji, prožet ugodnim rutinama. Neki se pak slučajno zateknu u malim sredinama, primjer toga je doktor Joel Fleischman koji završi u kanadskom mjestašcu Cicely. Sjećate li se televizijske serije Život na sjeveru (Northern Exposure, 1990-1995.)? Ona pokazuje da se zanimljive životne priče mogu pronaći u malim sredinama.

Mir male sredine

Iskusan spisatelj, koji umije prepoznati pravu priču, naći će ju u najudaljenijoj zabiti. Loš spisatelj može živjeti u strogom centru kakve svjetske metropole, ali to ne znači da će zato napisati vrijednu pripovijest. U drami Glad (Sult, Henning Carlsen, 1966.), koja je nastala po istoimenome romanu Knuta Hamsuna (1859-1952.), govori se o mladom piscu koji nastoji uspjeti na književnoj sceni. Neki mu predlažu da se vrati u svoje mjesto, no on odbija savjete i ostaje u velikom gradu.

Kvalitetne priče mogao je Hamsunov lik pisca naći i u malim sredinama koje naizgled krasi mirnoća, normalnost i red. Obiteljske tragedije, krvave razmirice, ideološke nesuglasice, živopisni pojedinci – svako mjesto ima svoje priče i protagoniste, samo nema svako mjesto osobu koja bi tu priču znala ispričala. Nemaju svi spisateljski nerv da bi sastavili priču o nekadašnjim moćnicima koje je napustila sreća pa su postali puka sirotinja, storiju o braći koja zbog različitih ideoloških vjerovanja nikada nisu izmijenili riječ, baladu o ljudima koji su u stanju pijanstva ostali bez vida jer su se namjerili na krivu osobu.

Kanadski umjetnik Jeff Lemire (1976.) stvorio je fantastičnu priču o sudbinama malih, običnih ljudi. Naslov Okrug Essex (Fibra, 2018.) čine tri povezane priče (Priče s farme, Priče o duhovima i Seoska bolničarka) koje govore o odrastanju i sazrijevanju, (po)kajanju i ispravljanju krivih odluka, bolnom suočavanju s duhovima iz prošlosti, prilagođavanju i snalaženju, traženju sigurne zone što čovjeku pruža mir…

Teško je nabrojati motive koje je Lemire iskoristio i skladno spojio u jednu zaokruženu cjelinu. 

Tri priče

U središtu prve priče (Priče s farme) nalazi se dječak Lester kojemu umre majka pa mora živjeti s ujakom Kenom kojega ne poznaje najbolje. Lester utjehu i spas pronalazi u fantazijama te čitanju i crtanju stripova. Može se reći da je Lester obuzet stripovima jer hoda u kostimu poput superheroja pa zato bude ismijavan od strane vršnjaka. Ima i onih koji razumiju Lestera. Njegov novi prijatelj je Jimmy LeBeuf, nekadašnji hokejaš. Ujaku Kenu ne sviđa se Lesterov novi prijatelj, a kasnije bude objašnjeno što Ken ima protiv Jimmyja.

U drugoj priči (Priče o duhovima) pobliže upoznajemo Jimmyjeve pretke. Braća Lou i Vince LeBeuf bili su perspektivni igrači hokeja i složni, ali put im se ipak razdvojio. Pojavile su se razmirice preko kojih neće moći samo tako prijeći, a problem je i u tome što Lou nije vičan govorenju i iskazivanju osjećaja. Morat će proći puno i previše vremena da bi se životna staza dvoje braće ponovno ukrstila. Nesavršeni bratski odnosi kakve predočava Lemire, a koji su rezultat različitih temperamenta i jakoga ponosa, prisutni su i u drami Prava priča (The Straight Story, David Lynch, 1999.) koja također govori o dostojanstvu, starenju i popravljanju grešaka.

U trećoj priči (Seoska bolničarka), u kojoj se pojavljuju likovi iz prve i druge priče, naglasak je stavljen na medicinsku sestru Anne, ali i njezine pretke, odnosno bitne događaje iz 1917. godine. Ispreplitanje sadašnjosti i prošlosti učestala je pojava u naslovu Okrug Essex, Lemire redovno koristi retrospekciju da bi dobio puninu događaja. Crtež nije zagušen tekstom, nema dugačkih objašnjavanja što zamaraju. Neke misli ostanu neizrečene, no mogu se naslutiti iz crteža. Lemireov je crtež veoma rječit, ima aktivnu ulogu pripovjedača i skladno je komponiran.

Bez praznog hoda

Ova fantastična trilogija jedan je od onih stripova koji se čitaju u komadu i više puta, pametno i zrelo ostvarenje koje konstruktivno govori o usamljenosti, propuštenoj drugoj prilici i pokušaju da se nešto učini, o zajednici i ulozi čovjeka u zajednici i obitelji, o odrastanju u maloj zajednici gdje se svi više-manje znaju, o bijegu i revnom odgađanju problema koji se ne može samostalno riješiti, o predugačkim odgodama koje se ne mogu ispraviti, o odnosu djece i odraslih te prihvaćanju samoće i smrti.

Stari ljudi kao protagonisti nisu najatraktivniji materijal, ne privlače horde čitatelja, što je također negativan oblik zazora. U kraćem stripu Lucin pogreb (Fibra, 2008.) isto se govori o starenju i umiranju, baš kao i u sjajnoj drami Lucky (John Carrol Lynch, 2017.). Onaj koji cijeni kvalitetnu priču, zasigurno će uživati i u Lemireovom prikazu starenja, neće mu teško pasti taj nepopularni motiv kojega se naročito klone osobe što se ne mire s vlastitim starenjem i postupnim propadanjem.

Podosta je intenzivnih emocija Lemire uložio u trilogiju. Sve su priče podjednako kvalitetne, nema praznoga hoda i oscilacija. Uravnoteženost je trajna karakteristika naslova Okrug Essex. Netko se čitav život trudi napraviti životnu priču i ne uspije, a Jeff Lemire uspio je u relativno mladoj dobi ispričati grandioznu priču koja se proteže od 1917. do 2007. godine. Prva i druga priča prvotno su objavljene 2008. godine, a treća priča 2009. godine. Hrvatsko izdanje obogaćeno je dodacima – osim trilogije, uvrštene su dvije kraće priče (Boksački klub okruga Essex i Tužan i samotan život Eddieja Slonouhog) te ilustracije s objašnjenjima pa čitatelj može saznati do kojih je promjena došlo tijekom nastanka, primjerice, kako je nastajao vizualni izgled likova.

Okrug Essex može čitatelju poslužiti kao podsjetnik na vlastito djetinjstvo i odrastanje, na radove i zaduženja koje je kao dijete morao izvršiti i što su bili sastavni dio odrastanja. Također može podsjetiti na stare ljudi iz zajednice koji su u sebi imali sočne priče i rado ih podijelili s rijetkim znatiželjnicima, vratiti sjećanja na vrijeme kada je svijet izgledao puno veći i otvoreniji, obnoviti sjećanja na dane djetinjstva, kada je mašta bila nesputana obavezama i bogata kao u Lestera. Naravno, nije ni onda sve bilo savršeno, ali je barem izgledalo ugodnije, veće i bezbrižnije. Ukratko, Okrug Essex primjeren je strip za one koji upravo sada odrastaju, ali i one koji su već odavno uspješno prošli kroz tu fazu. Dirljiv i jedinstven, bez šokantnih elemenata i dodvoravanja, svakako je naslov vrijedan preporuke. Bilo bi sjajno kada bi svaki okrug imao svog Jeffa koji bi bilježio priče članova zajednice, čisto da ne padnu u zaborav.

Okrug Essex dobio je ogromnu reklamu pomoću ovoga stripa. Da niste pročitali Okrug Essex, kada i gdje biste čuli da u Kanadi postoji to mjesto? Da, okrug Essex zaista postoji i Lemire je odande (trenutno živi u Torontu)! U kojoj se mjeri Lemire koristio stvarnim osobama i događajima, ne bih znao niti me taj podatak pretjerano zanima. Bio je vjerodostojan u svojemu pripovijedanju i ispričao je snažnu priču što ostaje u sjećanju, stoga ću bez imalo premišljanja Okrug Essex opisati kao fantastičnu trilogiju!