Negdje sam pročitao da je proizvedena posljednja pisaća mašina na svijetu. Ne znam je li ta informacija točna i ne želim provjeriti na internetu jer bi to značilo da moram upaliti računalo, a ovaj članak pišem, kako mu i priliči, na pisaćoj mašini.

Možda nikada niste koristili pisaću mašinu kako bi nešto napisali, ali postoje velike šanse da ste barem jednom imali priliku nekontrolirano lupati po njenim čarobnim tipkama. 

Danas je postala prava rijetkost - tek je ponekad možemo vidjeti kao ukras kojeg mondenog kafića, kao artikl na prašnjavim policama antikvarijata ili u nekom uredu kao podsjetnik na vrijeme kada je taj prostor ispunjavala hipnotičkim i zaglušujućim rafalima paragrafa.  

Bila je nezamjenjiv alat kojim se obavljala svakodnevna poslovna i privatna korespondencija. Premda bi netko i mogao reći kako je zastarjela te da joj je mjesto u muzeju, taj stroj i dan danas, pod vještim prstima pisca, postaje instrument kojim se stvaraju simfonije satkane od riječi i rečenica.  

Zašto idealiziram? Možda zbog tradicije koja veže mašinu uz pisce još od 19. stoljeća pa sve do danas ili osjećaja trenutačne fizičke opipljivosti teksta koju pruža?! Pisaća mašina kao da sadrži u sebi auru stvaralačkog medija bez čije pomoći ni najveća imena svjetske književnosti 20. stoljeća ne bi nikada stvorila ono što danas nazivamo klasicima. 

Odnos čovjeka i stroja oduvijek je bio fascinantan, a s razvojem tehnologije granica tih odnosa sve je manje vidljiva. Pisaća mašina kao čisto mehanički stroj pruža osjećaj produžetka ljudske svijesti kroz komad metala,  plastike i papira s kojima kada se sjedinimo postajemo nešto više. 

Zato i nije čudno da su pisci razvijali vrlo blizak odnos sa svojim pisaćim mašinama, dajući im imena, uzdižući ih gotovo do razine totema ili pak smrtnog neprijatelja, zavisno od toga kako im je išlo pisanje.

Bez googlanja trenutačno mi na pamet padaju samo Cormac McCarthy i Woody Allen kao autori koji još uvijek isključivo koriste pisaće mašine, premda sam prilično siguran da nisu i jedini.  

Bilo bi zanimljivo saznati kakva je situacija s mlađom generacijom pisaca, jer koliko god pisanje mašinom može biti romantično, jednako toliko može biti i nepotrebno komplicirano.

Stoga ću se na tren igrati đavoljeg odvjetnika.

Prvo. S mašinom se teže putuje. Kada uz svu prtljagu koju nosite sa sobom morate vući i kovčeg u kojem se nalazi metalni stroj, ideja pisanja u hladu dok sunce prži, a more zapljuskuje, odjednom postaje manje privlačnom. 

Drugo. Kada ponestane vrpce za pisanje potraga za istom ravna je nemogućoj misiji! To, dakle, znači da se prije svakog većeg spisateljskog poduhvata treba kvalitetno opskrbiti putem ebaya.

Treće. Tko je barem jednom mijenjao vrpcu na mašini vjerojatno se pita zašto ovo nije prvo na listi.

Četvrto. Ako se pokvari, teško da ćete ju moći popraviti sami, pogotovo ako imate neki rijedak model za koji baš i nema dijelova, a fino-mehaničara koji to mogu sve je manje.

Peto. Za uređivanje teksta biti će vam potrebna olovka, papir, korektor, škare i ljepilo.

No, ako zanemarite tih pet stavki, a vaša mašina nije pokvarena, vrpca je promijenjena bez većih poteškoća te na njoj ima dovoljno tinte, osjećaj pisanja koji ćete iskusiti nije nalik ni na što dosad poznato. Istina, pisanje rukom ima svojih čari, word procesori omogućuju jednostavno i brzo uređivanje. Računalne tipkovnice mogu biti plitke ili duboke, tihe ili glasne, mogu i svijetliti u mraku, ali pisaća mašina pruža iskonsku sirovost kakvu tekst i zaslužuje.

Pisaća će vas mašina natjerati da u svakom trenutku budete prisutni i suočeni oči u oči s onim što pišete. Bio taj tekst dobar ili loš, gramatički ispravan ili neispravan, sa svakim novim otkucajem prsta neminovno postaje sve više stvaran. 

Nemojte se bojati i tipkajte hrabro jer duhovi pisaca koje ste mogli vidjeti kako poziraju sa svojim pisaćim mašinama bit će uz vas i ponosno navijati dok ispaljujete rečenicu za rečenicom iz vašeg oružja – jer, nemojte zaboraviti, riječi jesu jače i uvijek će biti jače od mača.