Podno tranzicijskih katova Prenoćišta Kantrida svoje stepenice u sklopu programa Knjiga na nezgodnim mjestima pronašli su hrvatski znanstvenik i gost Boris Jokić te sveučilišna profesorica i moderatorica Bojana Ćulum Ilić. Uz njih svoje su mjesto pronašle nogometna lopta i sokić, ali i kurikularna reforma, digitalna tehnologija te budućnost i sadašnjost obrazovanja.

Svaka od tih tema pronašla je svoj rukavac u najnovijem istraživanju znanstvenog terceta (Boris Jokić, Zrinka Ristić Dedić i Jana Šimon) Između igrališta i TikToka koje je upravo djecu odlučilo upitati kako je tehnologija promijenila njihove živote. U centru pozornosti pronašli su se učenici petih i sedmih razreda osnovnih škola te treći razredi srednjih škola. Brojčanik je stao na 17.472 učenika, 165 škola; da, uzorak je reprezentativan.

Cjelokupnu snimku susreta možete pronaći na kanalu Gradske knjižnice Rijeka ovdje. 

Od samog početka razgovora Jokić je naznačio kako je život mladih poslije pandemije „postao još više digitalan“, prokazujući pritom moraliziranja starijih jer „dok im prigovaramo korištenje mobitela, sami držimo mobitele u rukama.“ Naglo poniranje u digitalne svjetove nanovo je istaknulo pukotine u obrazovanje; „ključno je da mlade ljude nitko nije poučio nekim pismenostima.“ Gost tako redom nabraja izostanak digitalne, medijske i kritičke pismenosti koje bi mladima pomogli da razviju znanja i oblike da u informacijskom dobu mogu odijeliti dobro od lošeg.

Jokić_2

A kad izostanu temelji pismenosti, onda na drugim statistikama plaćamo višu tarifu. Znanstvenik tako ukazuje na činjenicu da na pitanje „što mislite kako digitalne tehnologije utječu na sposobnost i motivaciju za čitanjem kod mladih“ je u 90% slučajeva odgovor bio negativan ili izrazito negativan:

„U toj fragmentaciji naših života koja je posebno osjetljiva za mlade ljude, za djecu se postavlja pitanje što smo mi kao ljudi, kao društvo, kao sustav spremni napraviti za te mlade ljude. Kako ih čuti, kako im pomoći, kako im pomoći, kako im osigurati vrijedno iskustvo, iskustva čitanja...“

Naglo poniranje u digitalne svjetove nanovo je istaknulo pukotine u obrazovanje; „ključno je da mlade ljude nitko nije poučio nekim pismenostima.“

Ako ne možemo pomoći mladima da se kroz čitanje razviju kognitivno, emocionalno i estetski, teško će nam biti odgovoriti na kako će društvo i civilizacija izgledati u u budućnosti. Rekli bi, pesimistima na volej, u rašlje, 1:0.   

Međutim, hrvatski obrazovni radnici ne odbijaju korištenje tehnologije; samo je 6% načelno protiv. Ovdje u centar pažnje dolazi druga Jokićeva teza: „Mi kao ljudska vrsta zapravo vrlo slabo koristimo tehnologije.“ Gost ukazuje na duboku vjeru u potencijal tehnologije, ističući kako one „mogu pozitivno promijeniti civilizaciju te riješiti mnoge problem.“ Pitanje je samo njihova korištenja koje u razvojnoj dobi zna nekontrolirano eskalirati, stvarajući negativne obrasce. Primjerice, samo 15 – 20% koristi istu na stvaralački način, radije se naslanjajući na videoigre ili platforme kao što su Instagram ili TikTok. Zaključak je jasan: ne potičemo ih ni ne poučavamo kako to uraditi:

„Kada ti je dominantno korištenje digitalne tehnologije da koristiš Instagram i jedino što dobivaš je ideja da postoji neki idealan svijet, ideal ljepote. A ti imaš 13-14 godina, živiš u Španskom, na Kantridi, u Mošćeničkoj Dragi. Jedino što možeš je biti nesretan jer tvoja stvarnost ne odgovora toj stvarnosti, a društvo ti cijelo vrijeme govori da je to ta stvarnost koja je zapravo i želja."

Međutim, mladi to prepoznaju. Gost ističe da su oni vrlo kritični i konstruktivni, ukazujući na to da nisu zadovoljni potrošenim vremenom u tom okružju, kao ni opterećenošću nevažnim stvarima. Njihov input i perspektiva, nanovo ističe Jokić, učinile su istraživanje vrijednim, pokazavši da preduboka uronjenost u digitalne medije rezultira djecom koja su „nesretnija, anksioznija, manje zadovoljna sobom te usamljenija.“

Pitanje je samo njihova korištenja koje u razvojnoj dobi zna nekontrolirano eskalirati, stvarajući negativne obrasce. Primjerice, samo 15 – 20% koristi istu na stvaralački način, radije se naslanjajući na videoigre ili platforme kao što su Instagram ili TikTok.

Ipak, u slučaju da djecu izolirate od digitalnog svijeta, rezultati su isti. Iz toga slijedi da je potrebno pronaći sredinu, ili bolje rečeno, mjeru. Naime, kontrolirano korištenje medija „ima pozitivnije psihološke ishode“, ali problem jest činjenica da je „promoviranje mjere kontra dominantnom ekonomskom obrascu.“ Ipak, teško je izbjeći činjenicu da je „digitalna tehnologija život svih“ čime dolazimo u situacija bi i mjera trebala biti za sve.

Natrag na mlade, ipak. Pored društva, Jokić ističe da je u cijeloj digitalnoj priči „glavni akter roditelj.“ Posebice u hrvatskom društvu gdje mladi najveće povjerenje imaju upravo u njih; „roditelji su jedini izvor informacija kojem se vjeruje.“ Toliko im se vjeruje da Jokić u tome vidi „obilježje ovoga društva.“ Stoga je problem što „mnogi roditelji od prve godine života nekontrolirano izlažu djecu različitim sadržajima.“ Time od prvih koraka uvode djecu u instant život koji može „uzrokovati nedostatak pažnje, motivacije za sporiji sadržaj.“  Jednostavno „mnogi ljudi se ne mogu posvetiti više dužim sadržajima“ što Jokića dovodi do pitanja „što s tekstom i kakav tekst se danas djeci može ponuditi te kakvi tekstovi mogu djecu motivirati?“

I dok na ta pitanja on može odgovoriti, važnijim se za njega čini činjenica što na njih ne odgovara nacionalna politika. Uzevši za primjer lektiru, Jokić na aporije očekivanja koja, u želji da se pročitaju Zoranićeve Planine, nemaju na nišanu djecu:

U (n)ovom svijetu „svi će imati informaciju“, ali to je „ogromna zabluda, činjenica da svatko od nas ima smartphone, da je u bilokakva informacija dostupna, i da zato imamo znanje, znamo kritički misliti, izvesti zaključak.

„To očekivanje ne cilja dijete, to cilja neki drugi cilj, a to je cilj nacionalnog kanona koji je poprište političke borbe, a ne borbe za čitatelje.“

Izostanak obrazovne politike brzo će doći po prismotru šire javnosti s obzirom na kako će se u „budućnosti vidjeti da će se države, društva, nadnacionalne tvorevine dijeliti na one koje su znanjem bogate i znanjem siromašne.“ U (n)ovom svijetu „svi će imati informaciju“, ali to je „ogromna zabluda, činjenica da svatko od nas ima smartphone, da je u bilo kakva informacija dostupna, i da zato imamo znanje, znamo kritički misliti, izvesti zaključak.

Za Borisa Jokića problem predstavlja što „taj diskurs nećete čuti u javnosti“. Samim time teško je okrenuti se čitatelju, posebice mladim čitatelju koji ne treba čitati cijelu Juditu ili Planine, već radije biti nalik onim radnicima u Sheffieldu ili Manchesteru koji vrijeme krate krimićima i hororima. Promišljajući nanovo propalu kurikularnu reformu, gost ističe kako je njena želja bila stvoriti ili barem pomoći stvoriti čitatelja. To se nastojalo postići tako što bi se nastavnicima dala mogućnost odabira više naslova u želji da pogode učenički interes, a onda i da se omogući odabir djela koja uopće nisu propisana. Ili drugim riječima, književnost „ne staje 1956. godine.“

U cijelom tom procesu nije cilj prepustiti se u potpunosti ni Hiljsonu Mandeli ili Marku Maruliću, već otpočeti reakciju stvaranja čitatelja jer škola jedino implementacijom stvarnosti ima šansu zainteresirati mlade; „od Hiljsona do TBF-a, od TBF-a do Dedića, od Dedića do Préverta...“ Pored toga, za Jokića su važni i drugi mediji. Primjerice, „za mušku populaciju strip može biti tip-top stvar“, kao što se za škole plodonosnima mogu pokazati i mjuzikli, bendovi, suvremeni ples... Ipak, i one škole koje na tome aktivno rade, prečesto padaju u narative „koji se odnose na postotke, narative teške torbe“ umjesto da ih se osnaži.

U cijelom tom procesu nije cilj prepustiti se u potpunosti ni Hiljsonu Mandeli ili Marku Maruliću, već otpočeti reakciju stvaranja čitatelja jer škola jedino implementacijom stvarnosti ima šansu zainteresirati mlade; „od Hiljsona do TBF-a, od TBF-a do Dedića, od Dedića do Préverta...“ 

U klizave i negativne narative moguće je propasti i kada se razgovara o potencijalima hrvatskog obrazovnog sustava. Naime, za gosta je "riječ o sustavu koji ima potencijal biti jako dobar što je naročito pokazao u pandemiji" kada su radnici pokazali izuzetnu fleksibilnost, a vlada i zrelost. Pored toga, važnim se pokazuje i odabir zemlje s kojom se želimo uspoređivati; za Jokića odabir Njemačke nije najbolji primjer s obzirom na njihovu ranu diferencijaciju, ali "oni si to mogu priuštiti zato što njima treba radna snaga koja će zadovoljiti njihove potrebe." Naš sustav ima drugačiji set predispozicija koji smo u "potpunosti podcijenili" početkom devedesetih godina. 

Naime, "hrvatska osnovna škola modelirana je u skladu sa skandinavskim školama", dok su srednjoškolske ustanove "adekvatna kombinacija" francuskog, njemačkog i britanskog sustava kojima je važno pridodati i strukovni element u vidu trogodišnjih, četverogodišnjih i petogodišnjih. Međutim, "to nitko ne promišlja" jer "da ima samo malo više pameti taj sustav mogao bi biti puno bolji nego što trenutno jest." 

Ipak, da završimo u tonovima Mandele i Jokića "Obrazovanje nije umrlo/Samo "Skrr, skrr, pa-pa, tu-tu, fa-fa, fr-fr, gra-gra".

Program Knjiga na nezgodnim mjestima Gradske knjižnice Rijeka kroz inovativni sadržajni, prostorni i tehnološki okvir konceptualizira domaću književnost i publicistiku održavanjem specifičnih tematskih razgovornih susreta s književnim i stručnim autorima na nekonvencionalnim urbanim lokacijama na riječkom području omogućujući neposrednije prožimanje zajednice, autora, knjiga i čitanja, a uključujući u razgovor arhitekte, urbaniste, urbane aktiviste.