„Svi ćemo hodati po gradu, ali mene zanima tko bi došao na radnu akciju? Ja prva neću!“ uzviknuo je nepoznati glas nakon gotovo devedeset minuta uvijanja gradskim ulicama. Nezgodnu šetnju do tog je trenutka Marin Nižić pažljivo tempirao. Adagio kada je trebalo izvezati mostove između nezgodnosti i mjesta, andante, andante kada je trebalo prebirati po drugim mišljenjima, a presto, presto! kada su se fakturirale tužaljke. I sad, na manje od 150 metara od naše početne točke, art-kvarta Benčić, pitamo se hoće li ponovo sve implodirati u cinizmu našem svakidašnjem?

I samo odjednom– napisao bi Danijel Dragojević – „vjetar je zakotrljao/staru limenku.“, i ljudi su jednostavno prešli preko toga. Nije bilo odveć povišenih glasova, dobacivanja, argumenata, samo klimanje glavom čime se pokazalo da šetnja nikada nije imala za cilj imenovanje, već pokazivanje. Tek po dolasku doma, kada smo objesili ključeve, trebali smo doći do našeg zaključka.

Nakon 12 različitih knjiških susreta vratili smo se u okrilje gradilište gdje nas je dočekao mali aktivistički brk Marina Nižića koji nas je poveo u nezgodnu šetnju susjedstvima art-kvart Benčića. Krenuli smo iz art-kvarta prema Željezničkom kolodvoru, skrenuli prema tamošnjoj autobusnoj stanici, nastavili do obližnje tržnice, propeli se do ondašnjeg parkića u ulici Zdenka Petranovića te zaokružili poantu kod BonTech poslovnice poslije čega smo se vratili u naručje gradilišta. Pred vama se nalazi pet lekcija koje smo usvojili i koje ćemo u narednoj sezoni Knjige na nezgodnim mjestima ponovo performirati.

I. Zašto je mjesto nezgodno?

Prva stanica naše nezgodne ekspedicije odvela nas je prema Željezničkom kolodvoru gdje je naša grupa zastala na prvom peronu i prvom pitanju: možemo li reći da je ovo mjesto nezgodno? A odgovori su bili:

            „Da.“
            „Ne.“
            „Ako staneš na tračnicu.“
            „Nezgodno sam se vozila pet sati do Zagreba.“

Kada bi svi znali gdje su nezgodna mjesta, onda jednostavno – kao što je jedna gospođa svima poručila – „ne bi išli tamo!“.

Potpuni kaos na tračnicama, ali kaos koji treba razumjeti. Zbog toga je trebalo odgovoriti na sljedeće pitanje:„Zašto bi mjesto bilo nezgodno?“. Ponovo je otpočeo žamor iz kojeg je Marin izvukao prvu lekciju – osjećaj. Ovo sve što govorite, to su vaši osjećaji, uspomene, trnci koje osjetite kada stanete na kolodvor koji je za jedne dostupan, za druge prljav, a za treće spor. Sve te misli idu kao blesave, ali ako ih uhvatimo u dovoljnom broju, moći ćemo vidjeti ono što svako mjesto čini nezgodnim i na koji način. Korzo, Benčić, Hartera, kolodvor(i), sve su to nezgodna mjesta, samo je na nama da definiramo kako, ali i da uvidimo zašto su za druge. Lako je reći da Rijekom teče prljavština, ali teško je reći što je točno ta prljavština. Uostalom, kada bi svi znali gdje su nezgodna mjesta, onda jednostavno – kao što je jedna gospođa svima poručila – „ne bi išli tamo!“.

II. Zašto pokušavamo pobjeći od prostora?

Ali eto, kao drumski razbojnici, ponovo se propinjemo i krećemo prema obližnjoj stanici gdje ulazimo u bus pun pitanja: jesu li mjesta sama po sebi nezgodna? Jesu li nezgodna zbog ljudi? Jeste li sigurni? Guranje, laktarenje, dizanje sa stolice, ali zaključak je kako smo krivi. Jedini problem? Iz prvog busa pitanja uletjeli smo u drugi bus, harmoniku pitanja: Zašto ne koristimo javna mjesta? Zašto ih izbjegavamo? Ima li to veze s time da su mjesta nezgodnija bez ljudi? Zašto Riječani nisu vani?

I replike su hrabro krenuli uzbrdo: biciklističke staze, samo ludi hodaju, uzbrdica, promjena zakona, promjena prirodnih uvjeta, nema sadržaja itd. Problem je što se na brdo ne smije bez opreme. Odgovori na ta pitanja zasigurno jesu neugodna, ali su odgovori s kojima je važno suočiti se; važno je suočiti se s gradilištima u susjedstvu, pitanjem kada smo zadnji put stvarno pogledali Palaču Šećerane ili zašto nismo nikoga pitali što se događa u Benčiću? Iz tih odgovora proizlazi naša svijest o prostoru koja nije nužno vezana samo za praktične izlike. Lako je imenovati i dati svima u ruke spisak nezgoda, ali pogledaj, prikaži i shvati zašto ljudi bježe iz prostora.

III. Okruženi smo potencijalom

A i mi smo pobjegli u zavjetrinu, među ulice koje okružuju tamošnju tržnicu. U daljini pijanci, u blizini idealisti. Dobra kombinacija za postaviti sljedeće pitanje: nosi li svako mjesto određeni potencijal? Fanfare; nego što nego da ga ima! Samo što s tim potencijalom? Okupljeni su odmah potkazali činjenicu da primjerice ovdašnja zgrada tržnice sadrži više različitih potencijala. Pritom su svi podcrtali da kada je Giacomo Zammatio zgradu projektirao krajem 19. stoljeća, isti sigurno nije zamišljao u funkciji tržnicu do kraja vijeka. Ili smo barem mi malo idealizirali da pokažemo kako razumijemo da se grad nužno mijenja kroz stoljeća.

No, što je mogla biti njena sljedeća namjena? Frcali su prijedlozi: kazalište lutaka, zelena tržnica, hotel itd. Zakačeni za koncept nezgodnih mjesta, ljudima je proradila mašta jer su osjetili da je mrtvo mjesto ~ nezgodno mjesto. „Ljudi su bitni, inicijativa je bitna“, podcrtao je Marin kada je prepoznao da ljudi kanaliziraju svoju nostalgiju. Da smo htjeli potrajati daleko duže od dva sata, mogli smo pisati kako se daleko u noć zazivao Lisabon, Barcelona, Sevilla... Ovako se samo stidljivo šaptalo; stidljivo, ali ponosno jer ih je netko pitao.

Pritom su svi podcrtali da kada je Giacomo Zammatio zgradu projektirao krajem 19. stoljeća, isti nije zamišljao u funkciji tržnice do kraja vijeka. Ili smo barem mi malo idealizirali da pokažemo kako razumijemo da se grad nužno mijenja kroz stoljeća.

IV. Otkud nam snaga?

A nitko nije pitao smijemo li se okupiti ispod portuna u jednome parkiću podno bloka zgrada na Potoku, gdje je nakon gotovo sat vremena Marin istupio da u cijelu priču uvuče i naša iskustva, a ne samo razmišljanja. Nismo krenuli u šetnju zbog zgrada, krenuli smo zbog ljudi. A što mi radimo po tom pitanju? Za neke je svejedno što radimo jer „vlast provodi što hoće“ i nije važno što potpišemo, izglasamo... Mišljenje koje je lako zastupati, pridodamo li tome svakidašnji cinizam prema kojem imamo sve, a ne radimo ništa. Za te teze primjera će uvijek biti jer mnogima su rušili parkiće, zidove, vukli asfaltne lajne itd.

A ipak... Dok se stariji vraćaju u prošlost ili raspravu vode kao terapijski perpetuum mobile, u gomili se skrila nekolicina mladih urbanista i arhitekata koji su iz buke proizašli – friški. Poslušali su svih devet krugova zlopaćenja i vrlo jednostavno kazali:

„Shvaćamo da je nivo poznavanja zajednice jako bitan. Arhitektura je super struka koja te uči da svojim radom oblikuješ život ljudi. Ako to ne poštuješ, nećeš dobro raditi svoj posao i mi smo toga svjesni. Mislimo da se događa smjena generacija gdje su prije arhitekti radili na jedan način, kada bi se samo digla zgrada bez pitanja ljudi. Mi pokušavamo raditi na drugačiji način i temeljiti projekte na participaciji. Isto tako, to nije jedino što je ispravno jer neke stvari moraju dolaziti i od Grada. Participacija je samo mali poguranac.“

I to je to. Svjesni smo i idemo dalje raditi. Čuli smo vas i trudimo se. Unatoč tome što ima još uvijek premalo inicijativa kao što su Škurinjski susjedi ili MO Hartera, njima je lakše raditi kada čuju mlade da su tu i da rade nešto što možda neće odmah vidjeti svi prisutni u kaosu rasprave. Iz tih susreta proizlazi snaga za bavljenjem onime što pretenciozno zvuči kada nazovemo budućnošću koja se trenutno ogleda u kompostima, zidovima, parkovima itd. Nije puno, ali je za nekog.

V. Imamo stepenice!

Sada se vraćamo na sami početak, stupanju natrag prema gradilištu. Preskočili smo uvodni cinizam i mogu se započeti dijeliti dojmovi, povlačiti rukavi, tražiti potpisi od vodiča. Nezgodna šetnja je gotova, vrijeme je za povratak doma. Samo malo, ostala nam je zadnja stanica cijelog projekta – buduća knjižnica. Svako gradilištu pokazuje svojevrsnu gargantuansku crtu u svojoj namjeri da uzdigne objekt. Okružena skelama, cijevima, dizalicama zauzima ogromnu površinu i osjećaj je kao da želi još. A mi mu se približavamo, gazimo zemlju, preskačemo daske i osluškujemo druge kako govore „pazi, okreni se, upali svjetlo“.

Pred ulazom se smirujemo, sretni što i u mraku znamo hodati nezgodnim mjestima. Slijedi li sada predavanje? Ne, sada slijedi ulazak u zgradu. Opet taj topli žamor. Ulazimo i... Zidovi, stupovi, stepenice, čak jedan prozor. Mašta nam pomalo trokira jer osjećaj je kao da se nalazimo u napuštenoj hali u kasnim noćnim satima. Ali...

„Središnji odjeli koji ovdje dolaze imaju zajedno 600 kvadrata, a ovdje je 5000 kvadrata.“

Ugodno je znati kako ćemo doći do tih silnih novih formi u novoj zgradi ili rješenja za silinu nezgodnih mjesta koja smo vam pokazivali zadnjih godina. Da, knjigom, ali prvo treba stepenicama do nje.

Riječi jednog od organizatora projekta, Kristiana Benića, pomogle su halu ostvariti kao zgradu, a zgradu kao knjižnicu. Sada se već počinjemo okretati i uviđamo da ide, netko je na tlocrtu potegnuo i vidi se da je. Kada je još voditeljica programske službe Tanja Badanjak rekla je da ako krene nabrajati sadržaje, da će zasigurno nekoliko njih zaboraviti... A kako i ne bi! Samo je počela nizati odjele, isticati prostore, ali kada je krenula iste vezivati za katove i kada smo pogledali prema gore... Daleko je to. Kako ćemo do tih sadržaja?:

„Imamo stepenice! Nikad ih nismo imali!“

Ogromne crvene čelične stepenice vodile su na gornji kat u nepoznato. Barem za nas koji smo gledali u još neosvjetljeni dio. Ali trenucima dok smo skidali potvrde ili palili svijeće ili cinično mislili da udaramo u bubanj vremena pitajući se zašto ne prepoznajemo nikoga s radne akcije, bilo je važno osjetiti proizašlu dječju ciku iz Benićevog uzvika. Ugodno je znati kako ćemo doći do tih silnih novih formi u novoj zgradi ili rješenja za silinu nezgodnih mjesta koja smo vam pokazivali zadnjih godina. Da, knjigom, ali prvo treba stepenicama do nje.