Tko se barem jednom susreo s knjigama za djecu i mlade Ane Đokić, zna kakvu vrstu literature može očekivati – njezine su priče u pravilu poučne i dirljive, ali ne patetične i moralističke. Ana Đokić posjeduje spontan osjećaj za smiješno, teško ćete naići na scene u kojima je smijeh forsiran, a humor je čitatelju naročito potreban kada priču čine teži motivi.

Roman Zoe, djevojčica s vrha nebodera (Knjiga u centru, 2007.) prožet je smijehom i ozbiljnošću. Govori se o djevojčici Zoe koja odrasta u jednoroditeljskoj obitelji. Otac joj je vozač tramvaja, radi po cijele dane jer mu je potreban novac pa je djevojčica Zoe često prepuštena sama sebi. Srećom, samostalna je i odgovorna, ali ipak joj nedostaje tuđa pažnja. Nije da otac ne mari za nju, već mu priroda posla naprosto ne daje previše slobodnog vremena. No, ne zanemaruje otac svoju kćerkicu, naročito ako se ona razboli ili, kao što bude slučaj, dobije vodene kozice. Mudrica je Zoe, zna kako treba tati dati na znanje što joj fali.

Nedostatak oca Zoe kompenzira družeći se s vršnjacima ispred nebodera, a njih barem ne manjka. Ispred nebodera se svi skupljaju i igraju do mraka, kada ih roditelji po tko zna koji put ne pozovu kući. Zoe posljednja odlazi u neboder jer njezin otac kasnije dolazi kući. Usamljenost je postojana, a tome pridonosi i činjenica da živi na posljednjem katu.

Zoe odlučno izbjegava liftove, radije ide stepenicama jer su određeni katovi specifični. Tako na hodniku petnaestoga kata ima puno egzotičnih biljaka pa hodnik podsjeća na džunglu, na jednom katu živi slikarica Mačković na čijim je ulaznim vratima nacrtana mačka, dok na jednom katu živi Anđelko koji često sjedi na otiraču ispred stana. Kako je najstarije dijete, mora brinuti o mlađima pa nema mira. Nema ni svoju vlastitu sobu, što će reći da mu je život čista suprotnost. On bi malo privatnosti, dok bi Zoe htjela više društva. Objasnila je Zoe Anđelku koje su prednosti i mane njezinog načina života: „Mogu praviti nered po čitavoj sobi. I u čitavom stanu. Mogu igrati nogomet s čarapama. Mogu sjediti na WC-u i vrata kupaonice držati otvorena. Mogu lijepiti postere gdje god hoću i nitko ih nikada neće poderati. Mogu sama pojesti cijelu čokoladu. Ni sa kim je ne moram dijeliti. Znaš, jednom samo tako pojela dvije čokolade odjednom pa mi je bilo zlo. I povraćalo mi se… A nije bilo nikoga da mi drži glavu nad lavorom… A ja mrzim povraćati sama!“ (48.)

Na primjeru nebodera Ana Đokić prezentira urbanu džunglu i ljudsku otuđenost što vlada u ogromnim prostorima, vješto secira odnos djeteta i mjesta stanovanja. Zanimljivo se predočava kako dijete doživljava neboder i njegove stanovnike, a još je zanimljiviji prikaz djetetovih osnovnih emocionalnih potreba koje odrasli katkad nesvjesno zanemare jer su opterećeni trivijalnim zadaćama. Priča završava sretno, ali ne završava posve, već dobiva nastavak u romanesknom obliku.

Karakterne transformacije

U romanu Zoe, silazi dolje! (Knjiga u centru, 2007.) Zoe više nije naivna djevojčica, već djevojka koja je po nekim osobinama tipična tinejdžerica. Slušalice u ušima neizostavan su sastojak, odgovori su joj otresitiji, a prag tolerancije smanjen. Otac je našao drugu ženu, prodavačicu koja ima maloga sina Sinišu, a živi u susjednom stanu. Kako ih je ljubav spojila, otac je odlučio spojiti stanove tako da Zoe napokon ima društvo, baš onda kada joj više odgovara samoća. Brojne je karakterne transformacije prošla Zoe u kratkom vremenskom razdoblju. Prihvatila je Zoe novu situaciju – i očevu novu ženu, i malog Sinišu i djeda Alojza koji ponekad navrati iz Zagorja, ali nije se promijenila samo čitava atmosfera u stanu, već i u neboderu te ispred njega. Posušile su se biljke na petnaestom katu, njezin prijatelj Anđelko odlazi jer mu se obitelj seli u inozemstvo, a tamnoputa prijateljica Milica bude joj u gradu pretučena zbog svoje boje kože.

Maloljetničko pijenje ispred nebodera, emocionalna otuđenost među mladima, ljutiti domar koji stalno mora skupljati razbijeno staklo na koje se svako malo netko poreže postali su svakodnevica. Nema više sklada i zajedništva između ljudi, mladi pomoću boce pronalaze zajedničke teme za razgovor i pronalaze snagu za rješavanje dilema. Zoe uviđa da se svijet oko nje drastično promijenio te da odrastanje nije nimalo lak proces. Nije ni Zoe savršena, napeti odnosi i povišeni tonovi javljaju se i u njezinoj kući, dolazi do sukoba mišljenja i generacija, zalomi se pokoja svađa ili rasprava koju je baš Zoe zakuhala zbog svojih mladenačkih traženja. Sazrijevanje donosi stranputice i razilaženja, donose se nepromišljene odluke što u konačnici rezultiraju novim saznanjima.  I dok je Zoe, djevojčica s vrha nebodera više obilježen kao poetsko štivo, prožet dječjim naivnostima, u romanu Zoe, silazi dolje! prevladavaju ozbiljniji i realističniji tonovi. Manje je vedrine, a više egzistencijalnih turobnosti.

Međutim, nije Zoe, silazi dolje! mučno štivo, rečenice i zaigrani obrati česti su baš kao i humoristične situacije. Sukobi između Zoe i okoline kratkoga su vijeka, brzo jenjavaju jer nikome nije u interesu da se od svađe napravi obiteljski rat, već da se nesporazumi riješe. Mali Siniša predstavlja Zoe kakva je nekada bila. On je znatiželjan i neiskvaren, pun kojekakvih pitanja i razigran, dok Zoe sve više poprima osobine odraslih i nema uvijek dovoljno razumijevanja za njegove potrebe. Stalno smještena iznad oblaka, Zoe tek katkad živi u oblacima; svjesna da je trajno izgubila karakteristike djeteta, nostalgično se prisjeća potrošenih dječjih ideala.

Roman kao pripomoć

Neboderski diptih, odnosno simpatični romani u kojima je Zoe središnji lik, pokazuje kako Ana Đokić razumije svijet mladih. Da joj nije poznato kako mladi funkcioniraju, ne bi tako vjerno opisala situacije koje su mnogima itekako bliske. Komunikacijski šumovi u razgovoru s učiteljima, roditeljima ili susjedima događaju se svima u većoj ili manjoj mjeri, a mnogima nisu strani ni vršnjački izazovi u formi alkoholnih pića.

U oba romana zorno se opisuje odrastanje u velikim stambenim prostorima. Djela krase živi dijalozi, razgovorni stil koji čini da se čitatelj lakše ubaci u radnju i identificira s likovima. Ne izražavaju se svi knjiški poput akademika, djed Alojz ne prilagođava se u poznim godinama okolini, već slobodno govori po domaći i svi ga bez ikakvih problema razumiju. Siniša muku muči s izgovorom glasa r, što samo po sebi bude smiješno čitati (ili slušati, ako vam čita neka dobra duša). Bez upotrebe vulgarnosti i srodnih podilaženja mlađoj publici, romani su sadržajno potpuno primjereni i potrebni mladima, mogu im pripomoći u užurbanom odrastanju jer opisuju konkretne životne situacije, kako se Zoe nosi s novim članovima obitelji, kako se odupire nekim pritiscima okoline, kako reagira na određene društvene anomalije (rasizam)...

Romani su odlični potencijalni kandidati za popis lektire, ne bih se žalio kada bi makar jedan bio uvršten na popis jer bi tada bio i čitaniji. A poučnih, zanimljivih i duhovitih knjiga nikada ne može biti previše na popisu. Eventualno premalo.