Nadrealno iskustvo realno sjajne proze: Put u Viljevo
S Andom Bukvić smo prošli i kroz muke po prijevodu i muke po nepročitanim knjigama, ali do sada s njom nismo imali priliku - ući u knjigu. Viljevo Luke Bekavca je i za to odgovorno...
Sigurno vam se već više puta dogodilo da se nešto, što vam je netom prije bilo u glavi, odjednom materijalizira pred očima. Ime ili riječ za koju prvi put čujete, slika koju ste vidjeli u knjizi, osoba za koju ste zaboravili da postoji. Malo se osjećate kao u zoni sumraka, čak i kada je sunčani dan.
Tako sam ja nedavno shvatila što znači ući u knjigu. Čitala sam prije no što sam izašla iz kuće, mislila da sam knjigu zatvorila i spremila na dno torbe prije negoli sam sjela u auto, ali sam zapravo klizala po stranicama sve do odredišta. Iz Viljeva sam se vratila u Zagreb tek kad sam došla na 228. stranicu.
Čitajući drugi roman Luke Bekavca, sudarila sam se s ulicom pored koje sam milijun puta prošla, ali nikad nisam pročitala da se zove Viljevski put, potom s dućanom Delikatese Bekavac, a jedno su me vrijeme na televiziji i u novinama progonila polja divlje mrkve kojima je obrasla naslovnica Viljeva. Roman je dio trilogije koju čitam od srednje karike: na prvu sam zakasnila, treće još nema, što mi (nego) drugo preostaje? Ni rukavci niti glavni tokovi te knjige nisu nešto što me tematski jako zanima, ali čitam nimalo reader-friendly tekst neprekidno, na rubu stolca i sve brže.
Ova metapriča ulazi još dublje u zonu sumraka ako znate da je riječ o postapokalipsi usred Slavonije, ispisanoj u znanstvenofantastičnoj maniri. Možda žanrovskoj podjeli s potonjim pridjevom pristupam previše olako, ali činim to mirne duše jer se tekst romana opire svim klasifikacijama, a istovremeno se u sve njih i uklapa. Autor zapravo prihvaća žanrovske okvire, ali unutar njih – vrlo eksplicitno - daje sve opcije u kojima oni mogu iskliznuti iz ruku i iščašiti se.
O njemu su rekli da vješto zapliće „čvor tajni i mogućih interpretacija“ te da je „pisac koji rijetko vješto manipulira žanrom“. Bekavac je svakako autor koji inzistira na formi i koji ističe njezinu prečesto zanemarenu važnost. Reći da oblik dominira nad sadržajem bilo bi malo preuzetno i svakako nepravedno prema autoru koji pomno konstruira svijet i kontekst u kojem se njegovi, nimalo plošni, likovi kreću. Ravnoteža koju postiže između obje sastavnice, dokaz je da u dobro razrađenom organizmu tkiva „prirodno“ sjednu na svoja predviđena mjesta i bešavno srastaju. Iz čitateljske perspektive, naravno.
Kolovoz u listopadu
„Više nema zime, zapravo ni jeseni, prođe možda nekoliko tjedana u kojima su noći hladnije, pa se sve vrati na ljetne temperature.“ To piše u dnu lijeve stranice drugoga dijela romana, negdje na samoj nepaginiranoj sredini. Bilo je pošteno da počnem čitati u kolovozu, a ne u listopadu, ali ionako taj kolovoz u ispripovijedanome svijetu traje vječno. U tome se vječnome ljetu, u prvome dijelu romana, rezolutno čuje ženski glas: pripovijeda nam jedna od dviju sestara koje kohabitiraju u glembajevskom zdanju usred opustošene Slavonije, u kojemu nema instalacija, a satovi ne rade. Tekst je savjesno skinut s oštećenoga magnetofonskoga zapisa i prepun rupa koje su pomno naznačene. Čitateljski, stalno balansiram na razdjelnici onoga o čemu i onoga kako se piše i pitam se jesu li najprije nastale rupe ili ih je autor naknadno stvarao u integralnoj cjelini? A ako jest, ako je uzeo u ruke bušilicu, škare ili ono čudo što jede papir i slova, je li bilo po matematičkom, logičkom ili senzorijskom načelu?
Ali ne samo zbog činjenice da obiluje instrumentima, već baš zbog tih naizmjeničnih praznina i punina – od kojih se svaka mreža sastoji – prvi dio Viljeva emanira tihu glazbu: trio od čembala, šivaćega stroja i pisaće mašine stvara svoju atonalnu umjetnost.
Poslije ponoći oko deset navečer
Do transmisija tj. „značajnijih razmjena podataka“ dolazi „između ponoći i svitanja“ (str. 295), ali nema razloga da prijenosi ne počnu i oko deset navečer. Oko deset je već prekasno započeti neke odložene ili nove poslove, a prerano je za spavanje; nije ni večer ni noć i pravo je vrijeme za razbijanje tekstualnih kodova. Font pisaće mašine u drugome dijelu puni stranice binarnim sustavom: on polako prerasta u sustav brojki pa kaos slova, iz kojega najprije izniknu riječi pa rečenice, a mjestimično i grčeviti pokušaji razgovora. Razgovor se malo zadržava u domeni uobičajenosti, opisa soba, kuće i okućnice, inventure vidljivih i nevidljivih stvari, a malo evocira katastrofu koja se piše s velikim slovom K. Nije zapravo ni važno o čemu se govori sve dok komunikacije ima: sadržaj je poruka sporedan, težina je u formi, „u tom novom tehničkom obliku komunikacije“ (str. 293).
U prilično malobrojnim recenzijama i intervjuima u medijima, pročitala sam kako je autor originalno planirao da drugi dio romana bude djelomično otisnut crvenim fontom, ali spletom okolnosti nije došlo do realizacije njegova formalnoga manifesta. Crvene boje, dakle, te geste koja se može protumačiti kao poštovanje prema čitatelju, ali i kao blago podcjenjivanje, nema ondje gdje je trebala biti, pa ja posežem za pastelama i drvenim bojicama svoje kćeri i u mislima šaram po knjizi iz knjižnice. Suautorica sam.
Kamo sad s Markovićem?
Da, u ovoj cjelini, kamo s dijelom koji ima sadržaj i formu ozbiljnoga znanstvenog rada i koji je, paradoksa li, najjasniji, možda najmanje hermetičan, ali svakako najtransparentniji dio cjeline romana? Paginacija se ovdje nastavlja, mada je u drugome dijelu nije ni bilo, i autor poseže za jednim dobro znanim literarnim motivom, a to je tiskanje „izgubljenoga“ rukopisa, teksta koji ima „kompliciranu povijest nastanka i objavljivanja“. To svakako jest deja lu među književnim toposima, ali ovako kompleksnog i detaljno razrađenog u svojoj čitateljskoj karijeri nisam susrela.
U trećem dijelu romana koji nosi prezime svoga izvornog i sekundarnog autora, odnosno prevoditelja koji s njime dijeli to prezime i krvnu vezu, postoje opširne, deskriptivne fusnote. To je prostor o kojemu prevoditelji sanjaju ili od njega zaziru, a intimno me iznimno veseli nazočan prevoditeljski glas. I vesele me fusnotni, nenametljivi, ali odlučni komentari prevoditeljskoga procesa, poput ovoga:
„U jednom od najranijih nacrta ovoga teksta (srpanj-kolovoz 1947.) prije prezimena Korsky stoji prekriženo „Zentner? Farago? Weiss/Weiner“. Pokušaj konačnoga definiranja tog podatka osujećen je rokovima za dovršetak prijevoda, a donekle i administrativnim poteškoćama, no njihovim bismo detaljnim ocrtavanjem ušli u prostor nekog novog eseja koji bi, bez sumnje, i sam ostao neobjavljen još kojih dvadesetak godina.“ (str. 285, fusnota 5)
Rašlje s mnogo krakova
Kako povremeno patim od sinestezije, toponimi u mojoj glavi imaju slike. Tako su Viljevo rašlje: možda zbog izgleda i zvuka slova V i LJ, a možda i zbog vila. Nije ni čudo da su se osjetila razmahala i pobrkala lončiće: ovo je slikovno-tekstualno ostvarenje koje ne tolerira pasivne čitače, već traži aktivno iznalaženje novih modusa konzumacije teksta. Kao čitatelj se osjećate cijenjeno, gotovo privilegirano, jer je sugovornik kakvoga ovaj roman traži strpljiv, informiran i pomalo zaigran, ozbiljnosti teme usprkos.
Na kraju je ključ i morate se vraćati i čitati opet, barem još jedanput, jer početak u svijetlu kraja poprima posve nove razmjere: nešto što je izgledalo kao čarolija lokalnoga s odjecima dvaju ratova i jednoga kraja svijeta, vrlo se lako razgrana u posve različitome kraku i postane, recimo, „opskurni spiritistički slučaj iz doba NOB-a“ (str. 302).
Pokušate li u Viljevu pronaći utjecaje prethodnika i već viđene idejne i poetološke zametke ili njihova punokrvna ostvarenja, namučit ćete se. Ako pak uspijete, zadržite ih za sebe, molim, ja bih još malo htjela uživati u vjetriću osvježenja i novine koji mi je zapuhao iz polja, navodno, afrodizijačke divlje mrkve. I još sam nešto htjela: obojiti dijelove ovoga teksta crvenom, ali ne ide u postojećem CMS-u. Mogu onda barem mrvicu izmiješati tekstualne i slikovne fajlove i iščašene naratološke razine. Jer: