Kao mlada riječka spisateljica, većini nas novo ste ime/lice. A za neke od nas prva asocijacija na Vas bit će, pa eto, demon… :) ali potom i školska knjižnica. :) (Što mislite o tome?) I škola, dakako, vašim učenicima npr. Što biste nam mogli/željeli reći o sebi u recimo dvije-tri rečenice?

Iz Rijeke sam, gdje i živim. Radim u osnovnoj školi u Opatiji kao profesorica engleskog jezika (završila sam hrvatski i engleski na Filozofskom fakultetu u Rijeci). U slobodno vrijeme najviše se bavim održavanjem i instalacijom računalnih sustava i mreža. Ma koječime se još bavim. I još stignem biti strašno djetinjasta, bar mi tako stalno govore.

Poprilično smo radoznali, puno se pitanja javlja koje Vam želimo postaviti… Jeste li spremni za ispitivanje koje slijedi, prof.? ;)

Mislim da jesam.

Volite li/čitate li inače fantastiku? Pustolovne ili detektivske romane? A horore?

Zapravo malo od nabrojanog. Nisam sklona čitanju detektivskih romana, SF-a, "ljubića". Književnost koju volim teško bi bilo staviti u red s "lakšom" literaturom, počevši od klasika, pa sve do suvremene. Izuzetak čine dječji romani, u prvome redu bajke iz kojih volim iščitavati kulturološki (i mitološki) uzorak koji opisuje uobičajene književne ideje i vrijednosti.

Kako je došlo do toga da ste se upustili u pisanje upravo avanturističko fantastičnog romana za djecu?

Spontano. Pomislila sam da bih mogla napisati nešto u čemu bi netko mogao uživati. Htjela sam da knjiga povuče na čitanje. S djecom je tu jednostavno – ili će proći, ili ne. Oni ne čitaju isključivo zato što misle da moraju, jer im je to korisno. Dječje čitanje potaknuto je čistim nagonom za otkrivanjem. Ako dijete u sebi zadrži knjigu (i obratno), ne samo unutar očekivanja škole ili okoline, znači da je čitanje uspjelo.

Jesu li Vam iskustvo u radu s djecom (u školi) i komunikacija s njima kako pomogli pri pisanju?

Ne. Napisala sam knjigu prije otprilike četiri godine, netom prije nego što sam počela raditi u školi.

Zašto demon? Omiljeno fantastično biće? Biće koja najviše inspirira za fantastične pustolovine, uzbudljivu i napetu radnju, raznovrsne zaplete…?

Omiljena mitološka bića su mi sirene. Ali nekako se one nisu uklapale u sliku. :)

I zašto baš (školska) knjižnica? Vi i knjižnica - postoji li neka tajna veza, priča, kakvo sjećanje…? :)

Zapravo sam razmišljala o tome kako bi bilo super kad bi knjige prenosile i druge vrste poruka, izvan njihovog svijeta. Knjige imaju puno razina na kojima se mogu iščitati, pa mi se činilo zabavno dodati još jednu. Knjižnica je poslužila kao riznica svih tih ideja.

Osim toga, bila je jedna zgoda iz mog djetinjstva u kojoj smo kao djeca svjedočili požaru u školskoj knjižnici. Malim ljudima sve se čini još dodatno strašno, pa eto – to se uklopilo u priču. Ta neka mistična, zagonetna, čudesna knjižnica u svjetlu požara. Možete zamisliti kako je to nama izgledalo.

Imate li kakvo iskustvo / kakav doticaj s čitateljskim klubom – jeste li kad bili član kojeg kluba, surađivali s kojim od njih? Što mislite o takvom načinu druženja, provođenja slobodnog vremena, iznošenja dojmova i mišljenja o knjigama općenito i kada su im članovi/voditelji djeca i mladi?

Još uvijek nisam, ali mi se ideja čini sjajnom. Svaka razmjena pozitivnih ideja dobra je i kritički priprema mlade umove za život. Čitanje djecu uči razmišljati, rasprava im pomaže formirati (pa i popravljati) stavove. S druge strane, ciljano čitanje filtrira informacije kojima nas svakodnevno bombardiraju. Odvaja sve veću navalu trivijalnosti od onog što je bitno.

Možemo li u kojem od likova u Demonu pronaći malu Moreu, kao dvanaestogodišnjakinju, preslikanu ili u tragovima možda? Je li koji lik sličan Vama, Vašim prijateljima, poznanicima ili je, kako ono (zgodno) kažu, svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima sasvim slučajna? Jeste li poticaj za pisanje romana, za pokoji opis likova ili koji događaj/zaplet u knjizi pronašli negdje oko Vas ili su to većinom bili Vaša mašta i zaigranost na djelu?

Svaki lik pomalo mi je sličan, jer sam u svaki usadila neku svoju osobinu. Ne mogu čak ni reći da sam to učinila namjerno. Nakon što su pročitali knjigu, moji su mi prijatelji rekli da su umirali od smijeha dok su čitali, jer su me prepoznali u svakoj riječi. Vjerojatno tako ima osobina i nekih drugih ljudi (i životinja) iz moje okoline.

Možda mi je Mrklja pomalo sličniji od drugih. Opsjednuta sam igrama riječi i uvijek smišljam neke lude riječi ili imena.

Recite nam da je Sovićka, strah i trepet školske knjižnice, skroz izmišljena. :) I ne možemo ne pitati: kakav je to lik knjižničarke?! Je li baš morala biti toliko strašna i toliko nalik onom stereotipu o tetama knjižničarkama? Je li stvar u zapletu? Je li demon kriv za to? ;) (Nećemo sad o načinu slaganja knjiga u toj knjižnici, ali moramo priznati da nam nije baš jasan/blizak… Po naslovima – zbilja?! Pripisat ćemo demonu i to.:))

Sovićka je izmišljena. Nemam negativnih iskustava s knjižničarkama. A ustvari i nije ona tako loša. Iako slaže knjige po naslovima… valjda. :) 

Vratimo se mi dragim nam knjigama. :) One imaju značajnu ulogu u romanu. To ne može biti slučajno. :) Dva se romana ovdje izričito spominju (nećemo imenovati da ostanemo misteriozni), baš ih je trebalo potražiti u knjižnici, posuditi, prelistati makar kako bi se riješio misterij. Zašto baš ta dva romana? Postoji li koji određen razlog, jesu li Vam među omiljenima?

Izabrala sam naslove za koje mislim da djeca još uvijek vole čitati i uz koje je moja generacija odrasla.

Želite li nam preporučiti koju hvalevrijednu (genijalnu, nezaboravnu, sjajnu…) knjigu koju ste pročitali u djetinjstvu ili nedavno, sad je pravi čas – mi Vam jedva čekamo uskočiti u neki divan nov, neistražen knjiški svijet…

Ne znam koliko je taj svijet dobro istražen među djecom ili odraslima, ali uvijek bih preporučila Wildeove bajke, posebice Infantin rođendan. Prelijepe su u sadržaju i u formi. Čista čarolija.

Kakve knjige najradije čitate? Koje autore i knjige pamtite kao najdraže u djetinjstvu? Je li Vam tko od njih poslužio kao uzor dok ste pisali Demona?

Ima toliko autora da ne znam od kuda bih počela. Pogotovo klasika. Teško mi je nekoga konkretno izdvojiti. Kao dijete sam obožavala Poea i njegov smisao za pričanjem najmračnijih misli kroz bajkovite pjesme ili priče. Odrasla sam uz klasike ruskog realizma, koji su me držali cijelu srednju školu. Bilo je te neke surove topline u tim knjigama, i to me uvijek vuklo k malo mračnijoj strani čitanja. Preko obožavane Jankove Psovke išla sam prema novijem dobu, te sam dosta kasno, tek tijekom studiranja, krenula na suvremenike.

U ovoj je demonsko-školsko-knjižničarskoj pustolovini za naše glavne junake sve krenulo bezazleno, intrigantno, zanimljivo, zabavno – s porukom u knjizi, zagonetkom, tragovima koji jednostavno pozivaju na potragu, odgonetavanje i istraživanje. No onda su se Zubo, Zara, Inka, Mrklja, Otis i Boris našli u popriličnoj kaši. Postalo je znatno ozbiljnije, napetije, čak štoviše opasno i (pomalo) zastrašujuće… Što je po Vašem mišljenju bilo ključno za rasplet romana i način na koji su oni odgovorili na izazov pred kojim su se našli? Je li to kakva osobina, vrlina, koji njihov postupak, splet okolnosti, sreća…?

Ono što je ključno za rasplet romana jest upravo suradnja te djece u svakome smislu. Djeca iz "Demona" čvrsto su povezana ne samo emocionalnim već i intelektualnim vezama. Da bi se mogli izvući iz nevolje, oni postaju jedan povezan um u kojemu je svaka osobina, ideja ili nakana važna za preživljavanje.

Biste li se kao dijete Vi upustili u ovakvu nekakvu pustolovinu da Vam se pružila prilika (i da je sve moguće:)?

Vjerojatno i bih, da sam imala takvu ekipu.

Kraj nam se svidio i nasmijao nas. (Umirimo čitatelje ako su se možda zabrinuli. ;)) No ostao je otvoren. Sve nas zanima hoće li biti nastavka knjige. Što inače mislite o pisanju nastavaka uspjelih knjiga, o sve češćim trilogijama, tetralogijama i ostalim polilogijama? Što slušati: želju čitatelja, zahtjeve izdavača, unutarnju intuiciju, vlastitu motivaciju?

Nastavak je već napisan i čeka. Uopće nisam razmišljala o nastavku, već o sasvim drugoj knjizi. Ali jako puno djece me je tražilo nastavak, pa sam ih odlučila poslušati.

Ovo Vam je prvi roman? Kad ste ga počeli pisati i kako je teklo pisanje?

Zapravo i nije prvi roman. Napisala sam roman kad sam imala negdje devetnaestak godina, kao i dosta priča. Ništa od toga nisam pokušala objaviti. "Demon" je moja prva dječja knjiga i baš je on morao sada van.

Kako bismo riješili misterij zajedno s ekipom, susreli smo se s (uglatom) glagoljicom, spominju se i staroslavenski jezik i slavenski bogovi… Slutimo da se sve to nije našlo u romanu slučajno. Nalazite li kulturnu baštinu, stara pisma, legende i mitove više kao poticaj ili sredstvo pri pisanju, inspiriraju li vas ili su veoma korisni kad želite dočarati neku atmosferu, stvoriti odgovarajući zaplet, napetost…? Ili možda smatrate da bi se njihov potencijal još mogao iskoristiti, da treba podsjećati na njih, očuvati ih od zaborava sad kad, kako reče Otis, nema svijeta bez interneta i kad se više sve ne mora ručno guglati po knjižnicama?

U stranoj i našoj dječjoj književnosti smo se dotakli mnogo raznih mitologija, bilo izvornih ili fiktivnih. "Demon" počiva na slavenskoj mitologiji, iako je ona zatvorena u jedan svoj, fiktivni svijet i ne oslanja se na već poznata božanstva. Zajednički im je taj prostorni kontinuum u kojemu supostoji s glagoljicom i starim slavenskim duhovima i utvarama, ali se nužno ne povezuje s njezinim glavnim entitetima (poput, primjerice boga Paruna). Nastojala sam predočiti ugođaj koji nije neophodno povezan sa svjetskom baštinom. Htjela sam stvoriti mistični osjećaj lokalne baštine, jer i ona može poslužiti kao izvrstan izvor dječjih ideja i snova.

Osim toga, tko zna što se još krije u našim starim knjigama. Bilo bi dobro malo "proguglati" i po knjižicama, bez obzira na to što Otis misli. :)

Jeste li pisali u djetinjstvu? Želite li štogod poručiti djeci i mladima koji vole/žele pisati i koji bi željeli vidjeti svoju knjigu objavljenu… (Kakav je to osjećaj?), spisateljskim nadama i potencijalnim piscima i spisateljicama?

Jesam, kao što sam to već rekla. Dosta sam pisala. Osjećaj je uvijek bio divan. Mladim (potencijalnim) spisateljima bih poručila da nastave sanjati i pisati. Ne tragamo mi uvijek za idejama, nekad one i nas pronađu, pogotovo dok smo još uvijek djeca.

Pišete li štogod trenutno? Imate li kakvu želju, ideju, san ili plan za koju buduću knjigu?

Imam neku ideju, da…

Želite li još štogod reći čitateljima - demonsko-knjižničarskim i/ili magazinskim?

Rekla bih im da ostanu na dobrom putu. Čitatelji su istraživači, mistici, pustolovi, sanjari. I imaju potencijala zauvijek ostati djecom.