Kradljivicu knjiga upoznao sam na prvoj godini studija i to sasvim slučajno – sudim naime knjige po koricama (mea culpa, mea maxima culpa), a jednostavnost me korica knjige na jeziku izvorniku očarala – no otad je ova knjiga poveći dio moga života. Zašto? Skratit ću priču o tome referirajući se pritom na prijateljicu koja je knjigu opisala sljedećim riječima: „Lik kradljivice knjiga tako podsjeća na maloga princa...“ I doista je tomu tako. Doduše, to su dvije suprotne priče i dva suprotna lika s dvama suprotnim životnim putevima, a valja spomenuti i sasvim drukčije životne suputnike, ali jedan im je cilj zajednički: vratiti se doma – mali princ na svoj asteroid i svojoj ruži, a kradljivica knjiga ljudima koji čine njen svijet. Upravo je taj svijet okosnica radnje; suživot ljudi i riječi nerijetko završava kobno, ali u ovoj knjizi riječi su lijek za zacrnjene umove.  I u tome se lijeku, začudo, pronašla naša pripovjedačica – Smrt.

Prvo boje. Potom ljude. Tako ja obično vidim stvari. Ili bar pokušavam.

Ako ste se ikada zapitali kako bi to bilo doživjeti Drugi svjetski rat s „one strane“, ovo je knjiga za vas. Ako vam je pak već pun kufer priča o ratovima, ovo je ponovno knjiga za vas. Ovo naime nije priča o smrti, već nešto sasvim suprotno. Smrt tijekom cijele radnje odiše ljudskošću i, ironično, više se ponaša kao čovjek no mnogi na ovome svijetu. U pamćenje se dotičnoga lika duboko urezala Liesel Meminger, djevojčica u potrazi za obitelji, koju je izgubila iz dvaju razloga: majka joj se, eto, suprotstavila vlastima imajući drukčiji svjetonazor, a njen je mlađi brat već po rođenju bio suvišan. Na njegovu je sprovodu Liesel prvi put „zgriješila“: ugledala je knjigu, zgrabila je i čuvala. Bila je to njena prva krađa, prva od mnogih.

Čak i smrt ima srce.

U Münchenu potom nailazi na novu obitelj: Rosu i Hansa Hubermanna. Upravo oni (Hans pogotovo) Liesel izvlače iz magle žaljenja i vode je ka novu životu koristeći se nečime tako opasnim, a tako ljekovitim – riječima. Dalje joj u priči Hans nudi pregršt romana koje valja pročitati, no malenoj Liesel to nikako nije dostatno. Kao što naslov knjige zbori, ona nastavlja krasti knjige uzduž i poprijeko, a jedina knjiga koju nije ukrala zapravo je Mein Kampf (što je i znakovito; borbe se ne kradu, bile one naše ili tuđe – one se jednostavno vode... ma kakve bile). Na taj način Liesel upoznaje i Židova koji se nalazi u Hubermannovu podrumu i, kao mali princ i lisica, postanu neodvojivi.

Teško je ovu knjigu svrstati i pod koji žanr. Nije u potpunosti za odrasle jer će većinu bolje razumjeti mlađa populacija čitatelja. Nije ni u potpunosti za njih jer su tema i okosnica radnje preteške za razumijevanje u mlađoj dobi. No ovo je, prije svega, priča o trijumfu nad samim sobom, a to je vrijedno čitanja kad god i gdje god se nalazite. Zusakovi junaci nailaze na nevjerojatno teške i bolne situacije, a ipak u svima njima pronalaze i malo svjetla.

Svake je noći Liesel silazila u podrum. Knjiga je stalno bila uz nju. Pisala je satima, pokušavajući svake noći dovršiti deset stranica svoga života. Toliko je toga trebalo uzeti u obzir, toliko stvari kojima je prijetila opasnost zaborava.

Tragedija neminovno dolazi – toga su svjesni i svijet izvan i svijet unutar knjige – no prije nje i nakon nje javljaju se utrke, smijeh, rukom napisane bajke te police i police prepune knjiga. A kada sve to nestane, ostaje tišina. Upravo je ona prepuna neizgovorenih riječi teških i Smrti, a kamoli ljudima. Međutim i one liječe. Stoga na neki način Kradljivica knjiga nije ništa drugo nego počast životima ovjekovječenima u knjigama. Možda nam Liesel i suputnica joj Smrt poručuju da ne moramo krasti živote dok smo živi. Čitajmo knjige, a u njima stranice i stranice tuđih života. Tko zna... Na jednoj se od njih jednom može pronaći i naš.