Jedna vrsna kolegica, koja je naprosto rođena za posao učiteljice, napomenula mi je jednom prilikom da podcjenjujem učeničke sposobnosti. Kada pomislim da će učenicima nešto biti preteško za usvojiti, zapitam se jesam li odveć kritičan prema njima, jave mi se kolegičine dobronamjerne riječi.

Nije mi se jednom dogodilo da, baš kad se najmanje nadam i nisam raspoložen za rad, dođe do odlične (inter)reakcije, da učenici dobro odreagiraju na odslušano ili ispričano. A znalo se dogodilo da se sjajno pripremim za sat i očekujem odličnu povratnu reakciju, kadli ono, reakcije mlake. Nema pravila.

Nužna je stalna nadgradnja, aktivan rad na sebi, isprobavanje materijala i traženje novih tehnika. Ne može učitelj stalno na jedan te isti način interpretirati književni tekst, potrebne su mijene u radu jer se i generacije neprestance mijenjaju. Da bismo se što bolje međusobno shvatili, moramo se prilagođavati i razumijevati. U svakom razredu uvijek ima naprednih, prosječnih i nezainteresiranih pojedinaca; jedni odmah shvate bit knjige i uživaju u njoj, drugi doslovno umiru od dosade jer ih knjiga nije dotaknula ili ju nisu razumjeli.

Romani Divlji konj Božidara Prosenjaka i Starac i more (Katarina Zrinski, 2013.) Ernesta Hemingwayja izazivaju različite reakcije. Zašto neki ne mogu doživjeti starčevu najveću životnu borbu s prirodom, odnosno borbu sa životom Premda na zenitu života, starac koristi svaki atom snage da bi pobijedio možda najveću kušnju, da bi sebi samome dokazao kako još može nešto napraviti, da ga ne moraju još otpisati. Možda roman nije za učenike osmih razreda, već bi se trebao čitati u prvom razredu srednje škole? I onda bi Hemingwayjev roman sjeo samo biranim čitateljima, probranom i zahtjevnijem društvu koja ne pada na jeftine opise tjelesnosti i srodne banalnosti.

Zašto je nekima roman Starac i more dosadan? Je li zaista problem u knjizi ili je riječ o dosadnim stvorenjima? Da, najlakše bi ih bilo okarakterizirati kao takve. No, ne mora biti. Neki se čitatelji ne nađu u toj knjizi, ne mogu se suživjeti sa sudbinom starca. Neki ga naprosto nikada neće shvatiti, ni u staračkim godinama. S druge strane, ima učenika koji unatoč svojoj mladosti razumiju starčevu priču, mogu ući u njegovu kožu i shvatiti iz kakve borbe starac želi izaći kao pobjednik.

Zahtjevne teme

Nisu bez razloga knjige s popisa lektire poredane po razredima, stručnjaci su popis radili odgovorno i pedantno. Kao što učenik prvoga razreda ne može razumjeti knjige koje se čitaju u osmom razredu, tako i učenik osmoga razreda nostalgično (ili prezrivo) gleda na slikovnice. Opet, neke knjige i nisu primjerene za nižu dob; o bajkama braće Grimm nemaju svi pohvalne riječi. No, nije da samo meni smetaju pojedine bajke, o tome je na šaljiv i pametan način pisao i Zoran Pongrašić. Zanima li vas zašto se njemu ne sviđa bajke Ivica i Marica te Snjeguljica ili što ga smeta u Andersenovoj bajci Djevojčica sa šibicama? Onda pročitajte Pongrašićevu knjigu Zašto (ne) volim bajke (Knjiga u centru, 2010.). Nasmijat ćete se, ali i aktivno promišljati o autorovom viđenju popularnih bajki…

Ni sve životne teme, o kojima se može raspravljati, nisu posve prigodne za niži uzrast. Pa nećete valjda s učenicima prvoga razreda govoriti o posvojenju, je li to hrabar i plemenit čin ili ludost, kao što im nećete objašnjavati kako se piše komentar i koje su značajke eseja, je li? O tome što je to esej i kakav je čin posvajanje djeteta poželjno je raspravljati s tinejdžerima, ljudima koji već donekle imaju izgrađen sustav vrijednosti i osobni stav o pojedinim životnim pitanjima.

Angažiranu književnost, kao što je roman Sadako hoće živjeti, vrijedi čitati u osmom razredu, posebice kada se i na satu povijesti obrađuju događaji koji su se odvijali prije, tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Mnoge državnike, kako izgleda, nije dotaknuo Brucknerov roman, ili ga nisu čitali ili ne mora za njega. Očito je da pojedini državnici ništa ne čitaju, što je vidljivo iz načina komunikacije, odaje ih slab rječnik sačinjen od probranih fraza, ponavljaju zapaljive riječi koje ljudi vole čuti. Postižu socijalni mir dodvoravanjem u obliku novca, hrane ili jeftine zabave. Usto, da bi dobitna kombinacija u procesu osvajanja publike bila što uspješnija, katkad se koriste metodama zastrašivanja i zaglupljivanja. Na glasu su kao mirotvorci, a zapravo aktivno zagovaraju nove sukobe. Tako barem kaže povijest. 

Alegorični romani Mali princ i Galeb Jonathan Livingston također su primjereniji učenicima sedmih i osmih razreda, kada ih zanimaju ozbiljnije i zahtjevnije teme. Tada su svjesniji društvenih nejednakosti, ljute ih anomalije, traže svoje mjesto pod suncem i izgrađuju osobnost, a alegorijski romani mogu im pomoći u procesu sazrijevanja. Naravno, iste knjige mogu im odmoći – ne shvate svi knjigu na isti način.

Naslov Rani dani Gorana Tribusona također spada u zahtjevnija djela – da bi ga shvatili, učenici moraju biti upućeni u svijet glazbe, poznavati društvene okolnosti o kojima autor piše. Poželjno je poznavati svijet nekadašnjih televizijskih i filmskih junaka, vrijeme kada su se slušale gramofonske ploče i rock'n'roll sastavi. Ako je učenikovo predznanje o nedavnim događajima dobro potkrijepljeno činjenicama i želi saznati kako su prijašnje generacije odrastale uz glazbu, tada je naslov Rani dani kao stvoren za njega. Ali ako učeniku nije do upoznavanja druge polovice 20. stoljeća i mari za prošle generacije kao za lanjski snijeg, tada će knjigu vjerojatno pročitati reda radi. Ili ju uopće neće pročitati. No, uvijek će se naći netko kome će baš ta knjiga sjesti kao topla čokolada na početku, sredini ili kraju dana!

Djetinjstvo Miroslava Krleže također je zahtjevnije štivo. Krležina je rečenica u toj knjizi izrazito gusta rečenica, barokna, puna opisa i stilskih sredstava. Ne čita se u dahu. Nema opisa velikih događaja i ta knjiga ne sjeda svima, baš kao što nije svima dobra zbirka priča Bitka kod Bistrice Lesne u kojoj Krleža ne veliča, već kritizira ratne prilike koje su obilježile Prvi svjetski rat, ali su tipične za svaki drugi rat. Krleža pokazuje kako u ratu najprije i najviše stradaju mali ljudi, kako birokracija nema milosti prema njima bez obzira što možda kod kuće imaju nejaku, siromašnu djecu za koju se nitko drugi ne može brinuti.

Književni primjeri koje uvrštavamo u socijalnu književnost također se obrađuju u višim razredima. Naravno, od samih se početaka školovanja pomoću knjiga djecu uči da moraju biti solidarni, empatični, pošteni i darežljivi ljudi. Međutim, teške životne primjere, u kojima ljudi pod utjecajem alkohola ili bijesa čine nečovječne stvari sebi i drugima, ne spominjemo direktno djeci. Ne želimo ih ubiti u pojam i učiniti tjeskobnima, već im dati nadu, snagu i vjeru u čovječanstvo, primjereno im napomenuti kako bi se trebali odnositi jedni prema drugima. Dogodi se da nepažljivi učenik socijalnu književnost preimenuje u socijalistička književnost.

U sedmom razredu učenici očvrsnu, budu znatno osjetljivi na socijalnu nepravdu i voljni su joj stati na kraj. Pojedini odrastaju u teškim životnim uvjetima i traže bilo kakvo rješenje kako bi se mogli izvući iz problema, neki drugi su možda na dobrom putu da se uvale u gadne probleme jer ih netko mami na stranputicu, a izlaz i koristan savjet mogu pronaći čitajući. Kratka pripovijetka Iz velegradskog podzemlja Vjenceslava Novaka (1859-1905.) zorno predočava što je čovjek u stanju učiniti u stanju teškoga pijanstva, može učiniti da se učenik zamjeri pijenje za čitav život.

Pripovijetku Mrak na svijetlim stazama Ivana Gorana Kovačića (1913-1943.) rijetko tko pročita cijelu, eventualno se na satu pročita odlomak. Već se u samom naslovu kriju tri stilska sredstva – metafora (mrak), epitet (svijetle staze) i kontrast (mrak i svjetlo), a priča je stvarno vrijedna čitanja. Govori se o sirotinji, odbačenim ljudima koje život nije mazio i jednom neobičnom prijateljstvu. Kraj priče je i više nego dirljiv, baš kao što je dirljiva pripovijetka Breza Slavka Kolara. Učenici budu zapanjeni kako se prije postupalo prema ženama na selu.

Zahtjevne forme

Kako sazrijevaju, tako učenici traže zahtjevnije književne forme. Žale za vremenima kada su uživali u slikovnicama, no ako već moraju čitati, onda će najradije pročitati štivo u kojem se mogu pronaći, priču iz koje mogu nešto naučiti. Međutim, pokazalo se da svi odlično reagiraju kada im se glasno čita naslov Tata i Tina Zorana Pongrašića, i veliki i mali učenici rado slušaju dijalog između oca i kćeri. Svi se tijekom slušanja prisjete kako su i oni prije spavanja gnjavili tatu ili mamu samo još jednim pitanjem na koje se nastavlja još stotinu i sedam potpitanja pa odgovaranje traje sve dok ne svane novi dan. 

Primjerena esejistika i putopisno štivo može upaliti kod zahtjevnih čitatelja u višim razredima, neovisno o tome čitaju li klasične (A. G. Matoš, Matko Peić) ili suvremene putopisce (Davor Rostuhar, Hrvoje Ivančić). Putopis zahtijeva određeno predznanje o lokaciji. Putopisno štivo dobro dođe kao misaono putovanje, a ujedno učenici prošire horizonte, nauče nešto novo o mjestima, ljudima i kulturama koje su im dotad bile strane. Naslov Peta strana svijeta, koji potpisuje Jasen Boko, sigurno će se svidjeti učenicima željnima putovanja. Boko piše zanimljivo i razumljivo, opisi su mu pitki i živopisni, puni korisnih detalja.

Esejistika je veoma važna i zahtjevna za čitanje, ali i poželjna za usavršavanje čitateljskih sposobnosti. Čita li učenik eseje u osmom razredu (ili još prije), veća je šansa da će kasnije naučiti kako napisati dobar esej. Pisanje se najlakše nauči čitanjem. A esej će, htio ili ne, morati pisati u srednjoj školi ili na fakultetu, stoga je dobro da što prije svlada taj književni žanr. Eseja se groze i učenici i učitelji jer, pisanje eseja zahtijeva poprilično dozu koncentracije i kreativne vještine. Zbirka eseja Dvadeseto stoljeće u retrovizoru Dubravke Oraić Tolić trebao bi pročitati onaj koji želi naučiti pisati kvalitetan i zanimljiv esej.

U pisanju eseja i prikaza pripomoći će im i tekstovi u kojima se kritički piše o glazbenim albumima, knjigama i filmovima. Kritički tekstovi pomoći će im da lakše obrazlože svoje mišljenje i valjano ga argumentiraju drugima. Na internetskim stranicama, postoji hrpa korisnih kritika i kritičara od kojih početnici mogu puno naučiti te čak ispeći zanat kritičara. Na kvalitetne eseje i kritike učenik može naići ako čita specijalizirane časopise za kulturu (Vijenac, Tema, Rolling Stone, Mojo…) koji se mogu besplatno čitati u svakoj bolje opremljenoj knjižnici.

Učenici se katkad žale da je nastava dosadna i žele novosti u nastavnom procesu. U redu, onda im se može predložiti da napišu esej na zadanu temu, da napišu putopisnu reportažu o mjestu koje su nedavno posjetili tijekom praznika ili možda preko vikenda, da napišu prikaz/osvrt o knjizi koju su pročitali, a da je ostavila dobar dojam. Međutim, problem je u tome što ne želi svaki učenik prihvatiti dodatni zadatak, izazov u obliku pismene vježbe. Reakcije su različite, jedni se učenici late posla i okušaju u svladavanju zahtjevne forme ili teme, dok ima i onih koje nitko i ništa ne može motivirati na rad.

Usporede li se današnji udžbenici iz književnosti i jezika s udžbenicima koji su korišteni prije trideset godina, može se primijetiti kako su prije trideset godina učenici u sedmom razredu učili gradivo koje se usvaja u osmom razredu. Dakle, pretumbao se nastavni plan i program. Ispada da su prije trideset godina učenici bili zreliji i spremniji za teme koje se ubrajaju u diskurzivni rod (pisanje prikaza, usvajanje raspravljačkih pravila). U ono su vrijeme udžbenici bili slabo ilustrirani i ispunjeni opsežnim primjerima. 

Nedostatak vremena

Knjiško promoviranje nenasilja u velikoj mjeri čini popis lektire. Onaj koji pročita roman Sadako hoće živjeti mogao bi pročitati novinsku reportažu Hirošima (Sandorf, 2016.) Johna Herseyja. Učenicima se mogu spomenuti neki antiratni filmovima u kojima se ne veliča rat, već mir. Krležine antiratne novele na strani su malih i potlačenih ljudi, osuđuje se umjetna snaga činovnika, beznačajnih čovječuljaka koji su sami sebi važni i ne mare za druge.

Uloga lektire jest da čitatelj postane stabilna i odgovorna osoba koja neće pognuti glavu kada zagusti, već se suočiti s problemom. Lektirna djela uče osobu da se izraze, nije da ih nagovara na nepovezano lupetanje, već da smisleno iznose svoje mišljenje i iskazuju osjećaje. Knjige koje čine popis lektire mogu ispraviti labavo držanje, promijeniti naopake obrasce ponašanja, udijeliti savjet, pojačati samopouzdanje. Katkad korisna spoznaja dođe spontano, a katkad je upravo učitelj taj koji ponudi materijal i rješenje u obliku knjige. Naravno, zahtjevne teme iziskuju dodatne pripreme, odnosno dodatno utrošeno vrijeme, a velik je problem i u tome što je propisani program krcat i mora se realizirati. Prostora za zahtjevne forme i teme je malo, ako ne i premalo. No, vrijedi probati! Trud se na kraju uvijek isplati, samo se rezultati često vide kasnije. U četvrtoj sezoni kriminalističke serije Žica (2002-2008.) naglasak je stavljen na američko školstvo, prikazuje se s kakvim se problemima susreću učitelji (i učenici!) u Baltimoreu. Pojedine situacije kao da su snimljene na ovim prostorima; raznolikih učenika i učitelja ima, i onih koji su motivirani za rad te vole svoj posao, ali i onih koji posao obavljaju reda radi, bez imalo užitka.

Učitelju je sasvim dovoljna nagrada kada mu učenik otvoreno poruči da je poticao kreativnost i razmišljanje, a da je pritom bio pravedan. Ako učenik učitelju podari sličnu izjavu, veća nagrada za predanost u radu nije potrebna. Pohvalne izjave bivših učenika i njihov vidljiv napredak tijekom školovanja imaju najjači motivirajući učinak, potiču na rad.

Isplati se biti zahtjevan...