Sjećate je se?

Ja svako malo...

Ne, ne... To nije ona republika koja je imala i svoj dan i našla mjesto u pjesmama...

Rađalo se ljeto 2013. godine, a na njegovom neposrednom početku u večernjim satima nedjelje, 2. 6., eksplodirala je bučno vijest o programu festivala opisanog “edutainment” projektom čiji je financijer i organizator Grad Rijeka, a operativci ex - Exit ekipa. Republika je i prema danas važećoj riječkoj kulturnoj strategiji (dakle strategiji, ne toalet papiru - najvažnijem razvojnom dokumentu jedne organizacije) opisana kao festival kreativnih industrija konferencijskog i edukativnog karaktera koji za cilj kao kreativna središta ima brendirati dva bitna gradska infrastrukturna potencijala, Benčić i Galeb, te utjecati na industriju u ključnom ekonomskom području koje uključuje razvoj softvera, video igara, dizajn svih vrsta, aplikacija, animaciju, film, glazbu, medije... Trebala je ujedno nastati i manifestacija koja ima jasan utjecaj na kulturni turizam, a posredno i na ekonomiju zajednice.

Sam pak festival po porinuću najave, sebe je opisivao u ponešto drugačijem tonu, i to kao “trodnevni susret naprednih mislioca sa svih strana svijeta, okupljenih na festivalu kreativnosti i progresivne kulture koji se sastoji od predavanja, panela, radionica, projekcija, zabave i glazbenih programa koje će organizirati neki od najeminentnijih međunarodnih festivala kao što su SHARE (Belgrade, Beirut), A MAZE (Berlin, Johannesburg) i PAUSE (Melbourne), pojačani novim regionalnim projektima – RockPaperStartups i Start Art Expo.” Iako je prvi opis bio više kulturno-industrijski, a potonji aktivistički, Republika je svakako imala tendenciju tematizirati vruće teme s križišta tehnologije, kreativnosti, obrazovanja, poduzetništva i aktivizma. A uz sve to išao je i začin zabave - danju na plaži, noću na lukobranu i klubovima, dok su mjesta za učenje bili brod Galeb i kompleks Benčić. Za potonji posebno treba istaknuti da je prvi put nakon nestanka tvornice na području kompleksa, budućeg središta riječkog kulturnog života, organizirano nešto tako masivno i sadržajno, a da nije parkiranje automobila.

Frka

Čitajući ove opise, ne znam tko Republiku ne bi volio, prihvatio, razumio… (I još Exitovci! Vau! Čak sam se i s distance solidno naježio.) Ipak, pokazalo se, mnogi. Malo je koji riječki događaj pratilo toliko drame, negativnog PR-a, sporova, i to od same najave do završetka. Prvo je najveća drama bila povezana s atmosferom među lokalnim, mahom “nezavisnim” kulturnim akterima - rijetko je tko nešto htio otvoreno reći protiv suradnika iz Srbije, ali lokalna nelagoda zbog dolaska i rada s nekim drugim mogla se u nizu sfera rezati nožem. Postojala je i ogorčenost jer organizatori sredstva za rad nisu dobili putem javnih potreba poput ostalih, već izravnom odlukom financijera. Nerazlikovanje i nejasan odnos s glazbenim festivalom Hartera bio je druga fronta. Potom je slijedilo razdoblje neposredno nakon festivala u kojem se uočavalo razne operativne, logističke i slične propuste ili pak jednostavno izražavalo nerazumijevanje samih tema festivala (obično od strane ljudi koje suvremene kreativne industrije ili kulturni turizam doista ne zanimaju), a naposljetku je slijedilo najgore - uvid da je na cijelu produkciju Republike (od prijevoza i osiguranja Galeba do električnih instalacija u Benčiću) u solidnoj količini potrošen gotovo isključivo javni novac, a dobiveni rezultat nije izgledao baš jasnim…

Reći da ste bili dio nečega takvog nekako ne zvuči na čast. Mnogi vjerojatno žele zaboraviti da je Republika ikada postojala. Republiku se vjerojatno ne stavlja u CV. Zašto bi ju itko ikada spominjao i izvlačio iz naftalina? Zato što je Republika bila važna. Čak i važnija nego što se misli. I svojim sadržajem, značenjem, oblikom, ciljem.

Šareni plakatić

Osobno, bio sam dio jezgrovnog marketinško-programskog tima Republike. Jedna karika. Ako se ne varam, jedini ja i draga Lea B. iz Rijeke. Moj posao bio je održavati dio komunikacijskih aktivnosti (društvene mreže i sl.), oblikovati i plasirati komunikacijske poruke, najuže surađivati s PR-om, dizajnerima, voditeljem programa i voditeljicom marketinga, potom pak organizirati sloj lokalne programske participacije, pobrinuti se oko niza logističkih i operativnih pitanja, a na kraju čak i sam nešto izlagati jer imao sam tada u rukama priču “Geeks Behind the Iron Curtain”... Zamisao Republike i želja da nešto takvo primi svoj korijen u Rijeci bila je toliko jaka da sam na angažman konačno pristao u subotu, 1. 6., u večernjim satima nedjelje, 2. 6., plasirali smo prvi put vijest o dijelu programa, a u ponedjeljak, 3.6., bio sam na ranije ugovorenoj operaciji srca. Operacija je trajala od 8 do 12 sati, a od 13 sam radio na Republici s laptopom u krilu komunicirajući o budućem vizualnom identitetu festivala. To se pamti. Tipu u najbližem krevetu do mene ugradili su stent, a meni laserom palili suvišne živčane veze. Jako geekovski i republički, govorio sam sebi. Te 2013. godine poslije operacije srca jednostavno nisam imao godišnji odmor. Nema odmora kada se radi za Republiku. Jedna od poruka na šarenim plakatićima glasila je “Budućnost” i mislim da je to bila jedina vodilja. U konačnici koštao sam Republiku cca 11 000 kuna brutto, a ona mene dosta živaca i dijela zdravlja. Većina iole ozbiljnijih ljudi iz branše zgrozila bi se u nesrazmjeru profita i odrađenog… Republika tada nije bila pitanje osobnog profita, nego vjere u riječi sa spomenutih šarenih plakatića.

I je li se isplatio? Apsolutno.

Na sve lokalne sudionike koji su pristali biti dio Republike čovjek može biti, patetično govoreći, samo apsolutno ponosan. “Bura znanja” ojačala je i transformirala u projekt STEMI robotića te potom iznijela jednu od boljih “crowdfunding” kampanju ovih prostora, s njime odlutala čak i do svjetskog CES-a. Peek & Poke je opstao kroz sve bure i proslavit će deseti rođendan ovogodišnjeg rujna. Sven Maričić koji je držao predavanje  i radionicu o 3D printanju poslije je ostvario još važnije uspjehe, te postao još snažnijim lokalnim popularizatorom 3D printanja. Gradska knjižnica Rijeka pričala je o tada skroz svježem magazinu koji je poslije pobrao i međunarodnu nagradu te postao standardom komunikacije knjižnice i odnosa sa zajednicom. Davor Pasarić i Kreativni odjel i dalje imaju svoj provjereni ritam. Indie game developmentu skloni Djuro i Domagoj otišli su na coworking nomadski put oko svijeta, a druženje s A MAZE ekipom bar je malo u tome pomoglo. Neki iz fotografske posade festivala danas su još bolji i izbrušeniji. I oni koji su u posljednji tren odustali, izrasli su potom u zanimljive aktere i vrlo drage suradnike. Kombinat prije svega. Čak i Facebook stranica, iako zaboravljena, neaktivna, mrtva, pomalo pada sa svog vrhunca od 4500 lajkova skupljenih u samo 50 dana komunikacije o Republici, i dalje tu stoji i povremeno privlači znatiželjnike. Pojavi se i pokoji upit - “when new edition is going to happen?”

Pauziranje

Republika nije ispala dobrim projektom jer nije stigla na previše spreman teren. Organizatori nisu ni slutili koliko ih neslaganja, čak i prezira, čeka u simpatičnom jadranskom gradu. Kako drugačije nazvati letke koji su kružili lukobranom i govorili da je riječ o lopovima, kriminalcima... Iako uspješna u svojem dometu, komunikacija o Republici odvijala se prekratko s previše odluka i improvizacija u hodu. Bolje posložena komunikacijska strategija privukla bi još veći broj sudionika, bolje predstavila i educirala o sadržaju, uzrokovala nastanak većeg broja lokalnih ambasadora i prijatelja Republike. Najveći je pak problem bio što se do kraja nije uspostavio “fundraising” tim i “torta prihoda” u kojoj je kriška koja pripada javnom novcu najtanja, ako uopće i treba postojati. Kriške su trebale biti sponzori, donatori, ulaznice, fondovi… Naposljetku, Republika je, unatoč svim porođajnim problemima, morala imati svoj kvalitetan “follow up” - izračun i jasno predstavljanje toga što je donijela, pokrenula, koga spojila, koje ideje kreirala, koje ljude goste dovela, dojmove izazvala… Ovako ostavljena, izgledala je kao bačena u more s broda koji je otišao i na nju zaboravio... Jer priče o uspjehu i zadovoljni gosti su postojali, dobri brojevi i trenutci mogli su se izraziti, dobre su se ideje mogle nastaviti razvijati te nisu trebale ostati samo dio razgovora uz ispijanje pive…

Republika je ujedinjavala sloj kreativno-industrijske, tehnološke, aktivističke, turističke, kulturne energije koji čini osnovu budućeg razvoja, i to ne samo na razini diskursa i retorike. Silne i mnogima tada nerazumljive teme tek su postale doista aktualne i globalno relevantne jer smo počeli osjećati njihove posljedice u stvarnosti - prava uloga trolanja i anonimnosti, dark neta, lažnih vijesti, nadzora putem uređaja, 3D printanja u svim formama, nezavisni razvoj videoigara, migracije i sigurnost tek su postali teme koje možemo bolje razumjeti i prihvatiti kao svakodnevicu… Kreativne industrije su na lokalnoj razini danas pomalo ispuhan verbalni i projektni koncept iako je globalno riječ o propulzivnom i osnovnom području stvaranja dodanih vrijednosti. Sve su to pitanja i teme koje su bila u fokusu Republike još 2013. godine, a danas dio svake analize o društveno-političkim-medijskim-ekonomskim trendovima. Umjesto da u Rijeci danas imamo stručnjake i centre koji o navedenom imaju reći najzanimljivije i globalno konkurentne misli, jednostavno ih - nemamo.

A ja pak nemam dileme - volio bih stvar poput Republike u Rijeci vidjeti ponovno. S potpuno drugačijom, pristojnijom i adekvatnijom tortom prihoda i rashoda, organizacijskom strukturom, komunikacijskom strategijom, ali sadržajno usmjerenu upravo na identična, odnosno unaprijeđena područja o kojima je i tada bila riječ. I s još većim hypeom. Uloga takvog događanja u stvaranju stvaralačke energije zajednice ili pak turističkom životu grada poput Rijeke značajna je i ključna. Ne vjerujete li, pročitajte destinacijsku strategiju Kopenhagena ili pak vodič kroz 11 europskih festivala za “tech nerdove”. Republika nije bila ništa drugo, a i Zaljev u mjesecima kada nalikuje na malu Kaliforniju ne zaslužuje ništa manje.

Srpanj je 2013. godine.

Posljednji su sati Republike.

Terasa Tunela. Ljetni povjetarac u četiri ujutro. Pivo.

Bojan. Rajko. Ivan. Lea. Petra. Lucija. Mario.

I neki drugi ljudi iz svih drugih gradova koji su došli samo zbog nje.

Razgovori.

Ideje.

Planovi.

Nitko nikad neće znati, što bi bilo da se vrati to ljetoooo… i pišanje uz vjetar.