Nakon prilično intenzivnog iščekivanja prouzrokovanog dobrim PR-om rađenim još tijekom snimanja, licitiranja s mogućom aferom (je li serija toliko neugodna da ju HRT zapravo neće prikazati bojeći se nekih sivih eminencija…), prvih međunarodnih uspjeha (kupovina od strane uglednih međunarodnih distributera…), u riječkom Art-kinu prikazana je serija Dalibora Matanića “Novine”, uradak snimljen prema scenariju novinara, medijskog djelatnika i književnika Ivice Đikića. Ispunjeno kino na otvaranju nove sezone (iako je na repertoaru TV serija) i posljedično puno znoja nastalog zbog velike vrućine nikoga nisu začudili - uostalom bio je tu i jedan važan riječki razlog - kulisa je radnje Rijeka. Vrijedi reći i da mjesto premijere, dakle Art-kino, ima vlastite slojeve metaforičkih značenja kada su mediji u pitanju - danas je to kino, a nekada je tu djelovala tiskara “Miriam” koja je stajala iza izdavanja “Riječkih novina”, utjecajne tiskovine i od 1912. do 1914. godine glavne konkurencije Novom listu. Prizori paljenja njenih proizvoda od strane ardita 1919. godine, uz razaranje Narodne čitaonice, dio su ne previše osvještene lokalne povijesti napada na pisanu riječ i slobodu.      

I što smo na kraju dobili od “Novina”? Jesu doista tako dobar materijal za naslovnicu? Jesu li opravdale naša očekivanja? Naravno, za sve vrijednosne sudove morat ćemo pričekati emitiranje i gledanje svih nastavaka (12), ali ključne emocije o seriji već su formirane na temelju prikazanih dviju epizoda.

Kada govorimo o “Novinama”, svjetla reflektora moramo usmjeriti na rad Ivice Đikića, dakle scenarista serije koji je po mom sudu i važniji od redateljstva Dalibora Matanića. Naime, Ivica Đikić poznavatelj je medijskog svijeta iz prve ruke, i to od vrlo mladih dana te kada o njemu piše u književnom radu, to povremeno nalikuje stvaranju vlastite autobiografije. U njoj pak nije tako nevažna činjenica da je glavnim urednikom Novog lista postao 2009. godine, upravo u eri i blagoslovom tadašnjeg domaćeg “gospodara plastike” Roberta Ježića. Bio je to svojevremeno iznimno bogat i uspješan čovjek čije se vlasništvo nad Novim listom poput javne tajne od samih početaka pripisivalo političko-koruptivnim interesima Ive Sanadera. Ivica Đikić tako je na toj uglednoj poziciji u svibnju 2009. naslijedio Gorana Kukića, čovjeka koji je Novi list poznavao do najsitnijeg detalja, s obzirom da je uredničke funkcije obavljao još od osamdesetih godina. Prema opće poznatoj etiketi, a one su važne u našoj priči i za doživljaj “Novina”, Kukić je također bio spretan čovjek čiji su prošlost i znanje prema popularnim kavansko-redakcijskim pričama zadirali čak u područje tajnih službi bivše države. S druge pak strane, naslijedio ga je novinar čije su etikete i javni imidž bili “ljevičar”, “feralovac”, i to u mediju kojim upravlja neskriveni prijatelj Ive Sanadera… Zavrtjelo vam se? I meni...  

Sve to silno i osebujno osobno iskustvo Đikić zna i vješto uobličiti u pisane tekstove koji su često fikcija utemeljena u stvarnosti. Upravo se zato i “Novine” jako dobro mogu razumjeti u kontekstu radova suvremene hrvatske književnosti i cijelog niza pisaca i djela koja upravo hrvatsku medijsku posttranzicijsku stvarnost prepoznaju kao ključnu za shvaćanje dubljih ontoloških razina našeg društva. U takvom kontekstu sagledane, “Novine” su jedan potpuno klišejiziran i već itekako dobro tematiziran fragment stvarnosti - u ruke možemo uzeti gotovo bilo koji roman Jurice Pavičića, posebno “Nedjeljnog prijatelja” objavljenog još davne 1999. godine i prepoznat ćemo 80 % “Novina”. “Naš čovjek na terenu” Roberta Perišića također nije previše udaljen od naše serije. Pun pogodak posljednje je dvije godine isporučio novinar Drago Hedl romanima “Izborna šutnja” i “Ispovjedna tajna” te s nestrpljenjem čekamo njihov treći i zaključni nastavak. Čak ni svijet novinara Ive Remetina, detaljno prikazan i obuhvaćen u silnim romanima Pavla Pavličića, nije naodmet spomenuti… Volite li taj tip priče, zapleta, likova, radnje, voljet ćete i “Novine”. U seriji ćete tako također naći malo moralnije i malo nemoralnije novinare, građevinske poduzetnike, bivše tajne agente, ljubavnice, posesivne majke, nezadovoljne supruge, korumpirane političare... I to je sve što želim reći o radnji jer inače ulazimo u sferu “spoilera”...

Osim o priči, likovima, uvjerljivosti dijaloga i kriminalističkim klišejima, “Novine” ovise i o ambijentima u kojima se radnja odvija, a to je, kada je o interijerima riječ, jedan prilično ušminkan IKEA-in svijet u kojem su jedina mrlja nemoralni ljudi zapleteni u čvor pohlepe, požude, ega, strasti… Što se pak vanjskih prostora radnje tiče, dakle famozne Rijeke kao filmske kulise, ona je nešto potpuno drugačije - tamna, siva, sjetna i tužna… Rijeka iz “Novina” ne nalikuje na jadranski grad koji navodno spominje i Brad Pitt, već jednako tako može biti na Atlantskom oceanu u Kanadi ili Baltičkom zaljevu. Gorskokotarske planine u misli više dozivaju islandske vulkane nego zeleni raj... Rijeka je upravo ono što radnji “Novina” treba - Batmanov Gotham iako u njemu nema superjunaka, eventualno kakvog motiviranijeg novinara… Iza sveg tog betona i silnih litara kiše koja je, kako kaže Matanić, padala veći dio snimanja, ona nešto krije, taji, prekriva rukama oči… Biti Riječanin i gledati novine nije jednostavno - svoj grad ne vidimo tako često u ovakvoj vrsti produkcije, a vrlo je teško odmaknuti se od poveznica sa stvarnim mjestima i ljudima. Je li sve to samo fikcija ili stvarnost? Uostalom, redakcija “Novina” zapravo je zgrada “Novog lista”, a imajući u obzir interno iskustvo scenarista u toj medijskoj kući, dokumentarizam gotovo počinje nadvladavati fikciju…

No je li išta od toga “skandalozno”, “uznemirujuće” ili nešto drugo iz reda epiteta koje se PR-ovski počelo povezivati s “Novinama”? Pa i ne baš… Osim spomenute plejade domaćih književnih djela koja su nas učinila vrlo senzibilnima za ovakvu vrstu teme, tu je i cijeli niz TV uradaka uz koje gubimo osjećaj bilo kakvog morala i iluzija o sferi medija, politike, gospodarstva… “House of Cards” svi smo gledali. Pročitali smo i “Nulti broj” Umberta Eca u kojem nam je jasno kako je konstruiranje stvarnosti jedan vrlo osjetljiv i promišljen proces. Zato uspješan poduzetnik i želi kupiti “Novine”...  No umanjuje li sve to vrijednost “Novina”? Mislim da ne. Seriju treba doživjeti kao i svaku drugu - kroz prizmu zabave, adrenalina, iščekivanja razvoja priče i raspleta, što je vrlo nalik iskustvu čitanja bilo kojeg trilera ili kriminalističkog romana. A Matanić je, čini se prema prva dva dijela, u tome vješt i precizan, gotovo rutiniziran, te je stvorio rad koji se može gledati i u Skandinaviji, Turskoj, Indiji… Nije to iskustvo koje vam mijenja život, ali vas zabavlja i pruža začin vašim minutama. “Novine” su malo osobnije za sve one koji i same rade ili su radili u medijima jer oni posebno lako mogu prepoznati dokumentarističke obrasce (nalikuje li samo meni glavni urednik novina Ninoslavu Paviću?), ali to je prije mučno nego ugodno iskustvo, pa nećemo kvariti zabavu.

Uglavnom, veselim se sljedećim epizodama koje ćemo dočekati na TV-u…