... da je Margaret Atwood radila kao konobarica i računovotkinja u restoranu?

... da je Zane Grey bio zubar?

... da je William S. Burroughs bio deratizator?

... da je Harper Lee radila kao službenica u jednoj aviokompaniji?

... da je Joseph Conrad krijumčario oružje?

Ne postoji fakultet za pisce. Izašlo bi se s diplomom jednoga dana, prijavilo na zavod za zapošljavanje i, uz malo sreće, krenulo bi se na posao za plaću.

S obzirom da tome nije tako, književnici uglavnom za kruh zarađuju baveći se nečim posve drugim, često potpuno nespojivim s njihovim umjetničkim duhom.

Istraživanje o poslovima kojima su se bavili književnici prije nego su mogli živjeti od pisanja dovelo me do zanimljivih spoznaja. Evo nekih:

Kurt Vonnegut – radio je u Saabovoj autokući. Jednom je izjavio da mu je toliko loše išla prodaja da mu je jasno zbog čega mu Šveđani nikada nisu dodijelili Nobelovu nagradu! Duhovitost je nešto što automatski povezujemo s Vonnegutom, ako smo ga ikada imali prilike čitati. Duhovitost koja graniči s cinizmom i svakako nije tu radi sebe same, nego predstavlja redovito određenu kritiku.

Margaret Atwood – spisateljski opus prožet poviješću, utopijama, fantastikom nepoveziv je s njezinim ranim zvanjem: bila je konobarica, a potom i računovotkinja u jednom restoranu. Napisala je i esej pod nazivom Ka-Ching! Ka-Ching je oponašanje zvuka blagajne. Napisan vrlo ironično, esej govori o njezinu radu u restoranu i razlozima njezina zapošljavanja: nije zaposlena zahvaljujući svojim kompetencijama, spretnosti, točnosti, marljivosti, stupnju obrazovanja, nego upravo suprotno – primljena je jer nije dovoljno "street smart" pa joj neće pasti na pamet da krade novac iz blagajne, na primjer.

William Seward Burroughs – bio je deratizator. Volio je taj posao, a detalje je opisao u zbirci kratkih priča Istrebljivač! Str. 12.-13. "Šef ima trik koji izvodi s vremena na vrijeme okuplja svoje osoblje i jede arsen tako dugo boravi u tom uredu udiše prah da arsen samo izvlači umjetno rumenilo na njegove glatke sive obraze. Ima štakora ljubimca izbacio mu je sve zube i hrani ga mlijekom štakor je sad veoma pitom i privržen." Duhovito, fantastično, neobično.

Jerome David Salinger – radio je kao zabavljač na luksuznom švedskom kruzeru. Njegova kratka priča Teddy događa se na jednom takvom brodu, a u njoj je Salinger iskoristio iskustvo pa je izvrsno opisao izgled broda, razmještaj prostorija, namjenu i slično.

Harper Lee – bila je službenica u jednoj aviokompaniji. Njezini kolege vrlo su brzo prepoznali njezin književni dar pa je za jedan Božić dobila poruku: "Imaš jednu godinu da napišeš što god želiš!" Godinu nakon toga nastao je roman Ubiti pticu rugalicu. 1961. godine za njega je dobila Pulitzerovu nagradu, a nastala je i filmska verzija.

Zane Grey – bio je zubar. Mrzio je svoj posao. Bogato se oženio te živeći od ženina nasljedstva prepustio bavljenju literaturom.

James Joyce – pjevao je u barovima i svirao klavir. U to doba borio se za objavu Dublinaca. Kasnije je u svoja djela sve više unosio struju svijesti, baš poput slušanja klavirske glazbe...

Douglas Adams – bio je građevinar, portir u bolnici, a radio je i kao čistač kokošinjaca! Zašto nas to ne iznenađuje?!

Joseph Conrad – bio je pomorac, a to iskustvo prenosi u roman Srce tame, u kojemu pomorac Morlow pripovijeda o svojoj ekspediciji. Malo manje poznata i malo manje primijenjena u djelima jest činjenica da se Conrad u mladosti bavio i krijumčarenjem oružja!

Haruki Murakami – radio je u trgovini muzičkih ploča i kaseta. Svoje znanje o glazbi nimalo ne skriva u svojim djelima: svi njegovi likovi mahom su ljubitelji dobre glazbe!

Vladimir Vladimirovič Nabokov- bio je vrsni poznavalac i proučavatelj kukaca. Njegova teorija o evoluciji leptira potvrđena je 2011. godine DNA analizom.

Herman Melville – zaposlen na kruzeru kao član posade. Autor Moby Dicka imao je iskustva s morem, koje mu je pri pisanju zasigurno bilo od koristi.

Među rijetkim zanimljivostima iz redova naših književnika pronašla sam podatak da je Vesna Parun 1947. godine radila na pruzi Šamac-Sarajevo, da je Zvonimir Balog bio administrator, pipničar, dekorater, a zatim tek nastavnik i predavač, a Hrvoje Šalković iskušao se u mnogočemu: bio je trgovački putnik, perač tepiha, redar na koncertima, pomoćni skladištar, anketar, vozač dostavnog vozila...

Hrvatske književnike nije bilo lako istražiti. Prije svega, biografije naših književnika uglavnom se svode na njihov književni opus. Ako i postoji poveznica s privatnim životom, ona se odnosi na porijeklo, naciju, titulu i imovinske predispozicije. Gotovo su svi naši poznati književnici urednici u novinama, na radiju, televiziji, novinari, profesori, učitelji, lektori, književni kritičari, dramatičari, predavači dramaturgije, esejisti, feljtonisti. Rijetki su oni koji su prije nastanka nekog priznatog književnog opusa morali "zasukati rukave", u fizičkom smislu. Je li u Hrvatskoj biti književnikom pomalo elitističko zanimanje?

Fotografije: dma.unina.it/