Prije nekoliko godina veliku je pažnju (a i prašinu), podigao dokumentarac “Češki san” koji je u središte radnje stavio jedan, ako ćemo govoriti profinjeno, društveno-psihološki eksperiment, a ako ćemo biti realni, slobodno možemo reći i - običnu spačku.

Kolumna "Kulturni faul" serija je osobnih i subjektivnih osvrta na specifične fenomene s područja kulture, obrazovanja i stvaralaštva.

Naime, tvorci su osmislili koncept novog supermarketa te u uz njega vrlo detaljnu i agresivnu marketinšku kampanju, ali samo s jednim detaljem kojeg nitko nije znao - market nije ni postojao niti je planiran. Ipak, eksperimentom su dobili što su htjeli - obični Česi su reagirali na marketing, najavljena sniženja, super proizvode te čak i došli na otvorenje praznoga zraka. Poruka iza svega bila je da je to jedno klasično postsocijalističko društvo uronjeno u čaroliju konzumerizma, pa zato što se poruke primaju s naivnošću djeteta sve prođe. Film mi se nije svidio jer je doista prevara i zloupotreba povjerenja ljudi, a ne kritika konzumerizma kako mu se tepa.

Fyre je priča puno više utemeljena u stvarnosti.

Naime, protekle dane svi koji krstare prostranstvima Netflixa mogli su u ponudi vidjeti dokumentarac FYRE: The Greatest Party that Never Happened, a oni kojima je blizak (i dostupan) Hulu dokumentarac Fyre Fraud. Što je to dva popularna servisa gurnulo u novu produkcijsku avanturu i to istovremeno na istu temu?

Fyre je bitno drugačija priča od za popustima poludjelih Čeha. Naime, riječ je o festivalu koji je doista planiran, na čijoj organizaciji je radilo u različitim svojstvima stotine pojedinaca, koji je imao lokaciju, izvođače, sustav prodaje karata, cijeli razvijeni marketinški ekosustav, samo s jednim detaljem - poruke su bila pretjerane i nerealne, a u stvarnosti su vladali nemogući rokovi i organizacijski kaos.

 

Nećemo trošiti prostor za priču o detaljima koje donose dokumentarci, ali nekoliko ih je potrebno spomenuti. Fyre je zamišljen kao luksuzni vikend festival na Bahamima, s vrlo zvučnim imenima, te cjelokupnim osjećajem ekskluzivnosti koju već spomen Bahama doziva u um - vilama, apartmanima, susretima s top svjetskim manekenskim modelima, prijevozom privatnim avionima u malim grupama, vrhunskom lokalnom hranom. No ni sam festival nije bio sam sebi svrha - zapravo je kao važnija tema apostrofirana istoimena “booking” aplikacija, a festival je imao svrhu snaženja i povećanje vidljivosti brenda.

Cijeli “hype” oko festivala i osjećaj da se on doista odvija u zamišljenoj formi kreiran je kroz vrlo detaljno osmišljeno marketinšku kampanju, ali koja je idejno vrlo jednostavna - u suradnji s manekenkama izrađen je atraktivan promotivni video na Bahamima s ključnim porukama o festivalu ne bi li u točno dogovoreno vrijeme stotine Instagram “influencera” (mahom iste te manekenke) plasiralo vijest o novom festivalu na kojeg sigurno stižu. Upečatljivi narančasti vizualni identitet nije odmogao, a onda je krenula akcija… Odnosno, bolje rečeno nije krenula akcija, te se priča odmotava do trenutka u kojem stotine posjetitelja avionima obične ekonomske klase dolaze na festival, a u stvarnosti ih dočekuju šatori, sendviči od sira, mobilni WC-i, nespremna pozornica, odsustvo izvođača… Mjesto na kojeg su ljudi bili smješteni nije imalo čak ni plažu.

 

Dokumentarci pružaju prilično zanimljiv pogled na projekt. Netflix je u njemu skupio dobar dio produkcijske posade festivala te su oni svaki sa svoje strane otkrili što se odvijalo u pozadini, kako su i gdje točno tekle pripreme te gdje je krenulo po zlu. Dobro je zahvaćena i priča iza razvoja aplikacije Fyre, kao središnje poslovne inicijative. Hulu je pak došao do “glavnog plijena” - Billyja McFarlanda, samog organizatora festivala osuđenog na zatvorsku kaznu zbog prevare. Upravo zato, odgledana zajedno, ova dva filma čine jednu cjelovitiju sliku.

Ipak, ono što je još važnije je da su to dokumentarci o marketingu, psihologiju, sociologiji, pa i menadžmentu u kulturi. Svakako je najdetaljnije obrađen fenomen “influencera” bez kojih Fyre u takvom obliku ne bi ni bio rođen. Informacija koju su svi ti ljudi plasirali mogla je biti još lažnija od navedene te zastrašuje moć nad svojim pratiteljima koju su iskazali. Jednako je fascinantna i vizija koja je privukla tisuće ljudi - pješčani otoci daleko od civilizacije, činjenica da je vlasnik jednog od otoka bio Pablo Escobar, prisustvo manekenki… Zašto bi inače netko išao slušati Blink 128 tako daleko? Tumačenja se traže u generaciji “milenijaca” koji zapravo nemaju toliko novca, ali čeznu za iskustvima i svojevrsnim eskapizmom.

 

Iako ostaje dojam da puno pitanja nije odgovoreno (od kuda tolika vjera investitora u organizatore jer su im doista i dali milijune dolara, zašto su i kako agenti izvođača koji su trebali nastupiti pristali, kako nikako nije palilo ranije plasiranje vijesti da su pripreme u katastrofalnom stanju…?) dokumentarci su zanimljivi svima koje zanima festivalski produkcijski posao, marketing, komunikacija, društvene mreže, potrošačka psihologija. I naravno, organizacija te to treba posebno naglasiti. Billy je osuđen na šestogodišnju zatvorsku kaznu zbog prevare i dovođenja u zabludu, ali čini se da je on, a i ekipa oko njega, doista vjerovala da mogu napraviti festival na toj osnovi. Da mu je bilo samo do financijske prevare uzeo bi novac i ostao na nekom od otoka, a ne čak i izašao pred pristigle ljude.

Fyre je zato prije svega lekcija o totalno kaotičnoj skupini ljudi, deluzijama, kognitivnim disonancama, lošim timelineima i hodogramima, pojedinačnim i timskim potkapacitiranostima, nerealnim procjenama… Dakle o svemu onome što projekte u kulturi doista stvori. Ili ubije.