Upravo pišem prikaz filma „Kradljivica knjiga“, koji zapravo, i to mu je osnovna namjera (pored slavljenja ideje „humanosti“), slavi „Knjigu“ i literaturu uopće – a nisam pročitao „Kradljivicu knjiga“ (The Book Thief, Markus Zusak, 2005), iako ju je pročitalo pola svijeta (shame for me). Zašto nisam pročitao „Kradljivicu“, a imao sam ju nekoliko puta u rukama, u knjižari i u knjižnici?! Prije svega, roman se reklamirao kao literatura za adolescente, a od takve zazirem jer sa svake druge stranice ispadne kakav vampir, vukodlak, „sjenoliki“, paralelni svjetovi...  ili kakva zbunjena Bella Swan koja se potom sljedećih nekoliko stotina stranica nećka kojeg bi dečka odabrala od kandidata ponuđenih na nekoliko stranica. Ne, hvala; s vampirima i zombijima sam završio, a valjda su i sve tinejdžerske bubice i slabosti odavno nestale iz mene...

Na naslovnici „Kradljivice“ kočoperila se sama Smrt, prepoznatljivo odrpana, s kapuljačom preko lubanje, veselo plešući i držeći za ruku djevojčicu  u ljetnoj haljinici. Na poleđini je pisalo: radnja se odvija u Njemačkoj tijekom Drugog svjetskog rata, a spomenuta Smrt je narator priče! Mnogi čitatelji u to su vrijeme „pali“ zavedeni tim posljednjim detaljem, no Zusak nije ni prvi ni zadnji koji je Smrt upotrijebio kao lik ili čak naratora u svojoj priči. Lik Smrti pamtim i iz nekoliko klasičnih filkova, prije svih iz Bergmanova „Sedmog pečata“, gdje je zaigrala i šah, da ne spominjem relativno svježe holivudske ekstravagancije, poput melodrame „Upoznajte Joea Blacka“ (Meet Joe Black, 1998) redatelja Martina Bresta u kojoj je pomalo melankolična Smrt ujedno i naslovni junak, i to u izvedbi ni manje ni više nego Brada Pitta. U tom slučaju, Smrt se i nije činila toliko strašnom. U romanu  „Kradljivica knjiga“, barem sam tako pročitao u brojnim osvrtima i recenzijama, Smrt nema aureolu zavodljivosti, no kako se radnja odvija, ne nedostaje joj ciničnosti, zdvajanja nad glupošću ljudi, povremeno čak i nekakvog crnog humora, ali i suosjećanja s nekim iznimnim pojedincima. Poput naslovne junakinje, „kradljivice knjiga“, djevojčice Liesel Meminger.

Dakle, „Kradljvica knjiga“ značila je i nova knjiška stradanja, još ljudskih drama i patnji, a nekako u to vrijeme, i iz osobnih razloga, nisam bio raspoložen za novu dozu stradanja, pa ni onih na papiru. No, „Kradljivica knjiga“ sasvim je lijepo živjela i bez mene: od svog pojavljivanja 2005. (u Australiji) odnosno 2006. (širom svijeta), roman je postao bestseler rušeći u nekoliko narednih godina mnoge rekorde prodaje. Spomenimo samo da se na znamenitoj The New York Timesovoj listi knjiških hitova zadržao punih 230 tjedana, a uslijedile su i mnogobrojne nagrade, od čega treba izdvojiti Publisher Weeklyjevo priznanje za „najbolju dječju knjigu 2006. godine“. Knjiga je u obrazovnim sustavima mnogih zemalja postala preporučeni sadržaj školskih lektira i, kao takva, dočekala je filmsku ekranizaciju u holivudsko-njemačkoj produkciji (najveći dio filma snimljen je u slavnom studiju Babelsberg pored Berlina). Snažnom internacionalnom „štihu“ projekta pridonio je i izbor nagrađivanog (BAFTA; Emmy) britanskog redatelja Briana Percivala, potpisnika ukupno sedam epizoda hvaljenje britanske televizijske serije „Downton Abbey“.

A kako je ponajveći mamac i knjige i filma upravo lik požrtvovne djevojčice neiskvarena srca, koja pored ljubavi prema Knjizi gaji i zaštitnički odnos prema proganjanima, puno pažnje posvećeno je i izboru glavne glumice, djevojčice koja će utjeloviti Liesel Meminger. Nakon ne baš jednostavne potrage širom svijeta, izbor je pao na kanadsku četrnaestogodišnju glumicu Sophie Nelisse, zapaženu u epizodnoj ulozi hvaljene kanadske drame „Gospodin Lazhar“ Phillipeam Falardeaua iz 2011. godine. Zanimljivo je kako je snimanje „Kradljivice knjiga“, za razliku od mnogobrojnih drugih velikih filmskih projekata, proteklo bez nekih većih problema pa je film, predviđen za prikazivanje u 2014. godini, dovršen znatno prije roka, toliko ranije da su producenti (studio „Sunswept Entertainment“ odnosno američki distributer „20th Century Fox“) odlučili film prikazati i pustiti u distribuciju krajem 2013. kako bi konkurirali u sezoni nagrada. No, na njihovu žalost nisu naišli na reakcije kritičara kakvima su se nadali i „Kradljivica knjiga“ nije postala „Schindlerova lista za mlade“: od svih uključenih u projekt, zapaženiji uspjeh u sezoni nagrada ostvario je jedino potpisnik filmske glazbe, proslavljeni John Williams, peterostruki oskarovac i najodaniji Spielbergov suradnik. Filmska glazba iz „Kradljivice knjiga“ nominirana je u pripadajućoj kategoriji za baš sve najvažnije strukovne nagrade (Oscar, BAFTA, Zlatni globus...), no ovoga puta Williams je ostao kratkih ruku. „Kradljivica knjiga“  svjetskim je kinima prošla s tek osrednjom zaradom (72 milijuna dolara utrška), što unatoč „poslovanju u plusu“ (budžet filma iznosio je jedva 20 milijuna dolara) nije producentima donijelo baš previše zadovoljstva. Potajno su se nadali klasiku za mlade i ponavljanju tržišnog uspjeha knjige, no to se nije dogodilo. Zašto?

Prvi i osnovni razlog, za mene, je ovaj: iako u „Kradljivici knjiga“ nacisti krajem 30-ih godina prošlog stoljeća pale „nepoćudne“ knjige, proganjaju komuniste i sve one koji zucnu protiv Fuhrera te batinaju Židove i odvode ih u logore, filmska Nebeska ulica u njemačkom gradiću Molchingu početkom Drugog svjetskog rata svojim bajkovitim, često snježnim  ugođajem i (preko)brojnim likovima „dobrih Nijemaca u nacističkom okruženju“ više podsjeća na prizorište kakve ugodne božićne priče no mjesto najstrašnijeg totaliratno-zločinačkog užasa u povijesti čovječanstva. 

Podsjetimo: spomenutu junakinju filma Liesel, otprilike dvanaestogodišnjakinju, njezina majka, komunistkinja u bijegu, ostavi na brigu udomiteljskoj obitelji koja se nadala usvojenju dvoje djece, djevojčice i dječaka, no Lieselin mlađi brat umro je na putu vlakom do udomiteljske obitelji (ne bez komentara Smrti koja već na početku priče uviđa da je Liesel „neobična djevojčica“, možda i zbog njezina poteza kada nakon bratova pogreba na nekom zabačenom seoskom groblju pogrebniku ukrade knjigu koja mu je ispala iz džepa – riječ je o detaljnom priručniku za pravilan ukop preminulih!). Shrvana bratovom smrću i majčinim odlaskom, Liesel se nevoljko  prepušta sljedećem koraku sudbine i useljava u skromnu kuću dvočlane obitelji Hubermann. Glava obitelji, Hans Hubermann (Geoffrey Rush), dobrodušni je čovjek koji se drži po strani od nacional-socijalista iako ga poznanici hrabre da se pridruži stranci „jer nikad nije kasno“. Gospođa Hubermann, Rosa (Emily Watson), naoko je vrlo stroga domaćica koja drži „četiri kuta kuće“, no u nutrini krije srce itekako sposobno za ljubav i suosjećanje, kako prema suprugu, tako i prema Liesel. U susjedstvu zabavljenom isticanjem nacističkih simbola i slavljenjem „nove snage njemačkog naroda“ te ugnjetavanjem i uskoro progonom Židova, izdvaja se Lieselin novi prijatelj, njezin vršnjak Rudy (Nico Liersch), simpatični dječarac nezaražen isključivošću i uglavnom zabavljen naganjanjem nogometne lopte, imitiranjem tamnoputog američkog sprinterskog idola Jessieja Owensa i sramežljivim iskazivanjem naklonosti prema Liesel, koja se mora boriti i s nenaklonošću vršnjaka koji joj se rugaju jer ne zna čitati. No, tu je njezin požrtvovni poočim Hans koji će joj uskoro početi čitati onaj isti pogrebni priručnik, jedinu knjigu u kući, a ubrzo će ju i početi učiti abecedu. Liesel će potom postati pasionirani čitatelj i ljubitelj knjiga koje će joj postati najvjerniji suputnik u životu.

U Percivalovu filmu (scenarist je Australac Michael Petroni) djeca su isprva samo djeca, uglavnom zaigrana i nesvjesna društveno-političkih mijena oko njih, a neke iskaze nasilja i netolerantnosti naprosto ne razumiju i prihvaćaju ih kao neku uvrnutu, no ipak zanimljivu igru odraslih. Tako i Liesel , iako u nutrini zabrinuta za sudbinu prave majke i nesretna zbog ritualnog nacističkog spaljivanja svih onih knjiga koje ne odgovaraju nacističkom režimu, pa makar i samo zato što su im autori Francuzi ili Britanci, da ne spominjemo neke još „manje vrijedne narode“, uredno pjeva nacističke budnice u školskom zboru, odjevena u besprijekorno ispeglanu opravu nacističke mladeži. Jedan od malobrojnih uistinu dosjetljivih, dojmljivih  i šokantnih prizora u filmu je onaj kada se nenadani gost Hubermannovih, mladi izbjegli Židov Max (Ben Schnetzer), budi u sobi nakon iscrpljujućeg bijega, a prvo što ugleda kada otvori oči je Liesel kako stoji kraj njegov uzglavlja, odjevena u besprijekorno urednu odoru „hitlerjugenda“! Liesel i Max postat će najbolji prijatelji, obitelj Hubermann požrtvovno će skrivati mladića mjesecima u svome podrumu (uključujući i jedinu napetu situaciju kada lokalni glavešine pretražuju podrume stanovnika u potrazi za odgovarajućim skloništima od bombardiranja), a Liesel će Maxu, kada ovaj oboli od sušice, doslovno spasiti život čitajući mu svakodnevno stotine stranica probranog štiva, a do knjiga iscjeliteljske moći dolazi tako što ih „posuđuje“, odnosno krade iz prebogate knjižnice mjesnog vlastodršca Hermanna, s čijom se suprugom, također ljubiteljicom knjiga, još ranije sprijateljila, no to je prijateljstvo moralo biti prekinuto zbog Lieselina „neprikladnog podrijetla“.

Kako se približava kraj nacističkom režimu, tako se približava i kraj filmovane Nebeske ulice koja se doima poput nekakvog „čardaka ni na nebu ni na zemlji“ gdje je Zlo prisutno, ali mu većina stanovnika neokaljana srca nekako odolijeva, pa čak i spašavanjem jednog života (Max) održava privid okajanja grijeha za stradanje svih onih milijuna nesretnika koji nisu imali svoje Hubermanne ili Schindlere. „Kradljivica knjiga“ skrenut će prema tragičnom završetku za većinu likova koje smo dotad pratili u filmu, no iako Percival i ekipa tada uspijevaju postići određeni dojam u gledatelja, ukupno gledajući taj je dojam ipak presla, a cjelina ostavlja onaj najgori osjećaj kod gledatelja; dojam artificijelnosti odnosno iskonstruiranosti priče, što „Kradljivicu knjiga“ ostavlja miljama daleko od željenog efekta „Schindlerove liste za mlade“.

No, tu je i jedan drugi efekt: vrlo brzo nakon „arhiviranja“ Percivalove „Kradljivice knjiga“, prisjetio sam se ponajboljeg filma o podrijetlu i bujanju ideje nacional-socijalizma u Njemačkoj između dva svjetska rata: riječ je o fenomenalnom klasiku Boba Fossea „Cabaret“ iz 1972., fascinantnom mjuziklu s Lizom Minelli i Michaelom Yorkom, s najmanje jednom klasičnom scenom u kojoj je kroz samo tri minute trajanja (skupno pjevanje pjesme „Tomorrow Belongs To Me“ u nekoj bavarskoj pivnici na otvorenom) izrečeno više o zastrašujućoj snazi mobiliziranja (zadojenih) masa, nego u tomovima i tomovima suhoparnih stručnih knjiga.  Možda sam upravo zbog ovakvih sjećanja i ugodnih gledateljskih iskustava (pre)strog prema „Kradljivici knjiga“, no to je samo moje mišljenje – kako već rekoh, ona će sasvim lijepo nastaviti živjeti i bez mene...