Ne možeš znati da si drukčiji od drugih kad si dijete. Ali mi to znamo. To je problem za druge. Mi nemamo problema biti s drugima, možemo ih primiti za ruku, govoriti im ili se igrati s njima. Ali oni, oni skoro kao da se boje da će naškoditi sebi ili nama. To čini sve prekompliciranim i onda, u njihovim očima ti postaješ problem. Nitko ne ide na sladoled s problemom. Nitko ne ode u kino s problemom. 

Ovih nekoliko redaka, redaka koji jednostavno i točno sažimaju kompleksna i razgranata iskustva 'nenormalnih', izgovara slatka curica velikih očiju koja se odaziva na ime Addidas (ne kao tenisice!). Addidas je kćerka gradskog dimnjačara gerilskog tipa. Ne postavlja isti „bumbe i dilámite“ po otvorima dimnjakâ, već iste čisti bez državne dozvole. A u prenapučenom svijetu u kojem nezaposlenih ima više no što ima radnih mjesta, u svijetu u kojem je policija i državna služba gestapovskog karaktera, takva je djelatnost ravna najokorjelijem anti-državnom pokretu iz dubine bolivijskih prašuma. Addidasin otac nije jedina osoba kojoj je takvo što palo na pamet. Nekako se, je li, mora preživjeti.

Tu je i McMullan sa svojim sinom koji se bavi identičnom rabotom. Džentlmenskog dogovora oko podjele teritorija, u kontekstu kronične neimaštine, nema niti ga može biti. Addidas je sasvim normalna djevojčica. Voli priče (prvenstveno westerne), nedostaje joj majka (nestala u nikad do kraja razriješenim okolnostima), voli oca, radoznala je, srdačna i otvorena za sve i svašta.

Osim što svom ocu služi k'o živa četka (provlačeći se uskim otvorima dimnjaka kroz koje se ovaj zbog svoje visine ne može provući) i što povremeno padne u komu iz koje se budi kao da se ništa nije dogodilo, nema na njoj i oko nje ničeg neobičnog. Svijet kojim se kreću Addidas i njen otac, nalikuje našem. Da povremeno u kadru ne ugledamo nešto nalik zračnim tramvajima, ne bi ni bili svjesni fikcionalnosti svijeta Kome.

Talijanski filmski neorealisti na takvim su slikama izgradili karijere, opisavši egzistencijalnu pustoš europske srednje klase šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, upisavši se tako u kulturnu baštinu čovječanstva. Stvarajući svijet Kome, Wazem i Peeters su posuđivali sa svih strana. Preuzeli su elemente talijanskog neorealizma, američkog noira, dikensovskog Londona i suvremenog steampunka pridodajući svemu tome fantazmagorične utjecaje Alise u zemlji čudesa, Matrixa  sestara Wachowski te Dark Cityja Alexa Proyasa.

Bitno je primjetiti da se sve stilske poetike čije tragove nalazimo u „Komi“ napajaju na ideji krize. Neorealizam je propitivao egzistencijalnu mučninu poslijeratnog stanja, noir je davao sliku života dijametralno suprotnu onoj kakva se mogla vidjeti u američkim studijskim filmovima njegovog doba, Dickens je opisivao prljavi London radničkih četvrti koji je bio u direktnom kontrastu s kulturnim elitizmom velikog britanskog imperija, steampunk se razočarao u futuristički potencijal SF-a i domete spekulativne logike u cjelini, a „Matrix“, „Alisa“ i „Dark City“ su razlagali ideju identiteta u uvjetima nevidljive, apsolutne, totalitarne kontrole. Totalitarizam, determinizam i ideja slobode glavne su preokupacije stripa Wazema i Peetersa.

Na prvi pogled, pogotovo ako ovaj pozamašni integral prelistavate u kakvoj knjižari ili knjižnici, lako se je prevariti i pomisliti da je „Koma“ jednostavan, dječji strip. Avanturica u najboljoj tradiciji franko-belgijske škole u kojoj mala curica baulja gradom i u društvu čudovišta doživljava razne zgode i nezgode. Prvi album (La voix des chemineés, 2003.) ne daje naslutiti puno više od toga. Boje su doduše nešto tamnije no što bi u avanturističkom stripu trebale biti, dizajn svijeta nekako premračan i prikriveno depresivan, dijalozi nešto ozbiljniji, a ni sama heroina se ne ponaša pretjerano herojski.

No, kako vrijeme pripovijesti odmiče dalje, kako jedan album zamjenjuje drugi, neke se referentne točke počinju pojavljivati, a ideja da je riječ o jednostavnom, avanturističkom stripu sve je dalja i dalja (da bi konačno bila odbačena kad na par kadrova čitatelj dobije detaljan opis postupka deranja kože sa živih ljudskih bića – prema tom opisu, slike koje ga prate su potpuno benigne).

Čudovišta doista postoje, postoje i strojevi koji upravljaju ljudskim životima, svijet kojim se kreće Addidas prestaje biti prikirveno zlokoban i postaje otvoreno prijeteći, a Addidas i njeni suputnici dolaze u sve čudnije i čudnije svjetove. Slijedimo li avanturistički ključ čitanja stripa, do kraja čitave pripovijesti izgubit ćemo se više puta. Put kroz labirint utjecaja, citata i simbola treba pronaći drugim sredstvima.

Da bi se obuhvatila šira slika samoga stripa, „Komu“ je potrebno čitati u anti-teističkom ključu. Već to je čini zanimljivom i vrijednom pozornosti. Naime, „Koma“ nije tek jedan od jeftinih (i u zadnje vrijeme iznimno popularnih), pamfletnih, anti-religijskih uradaka (stripovi Gartha Ennisa, poglavito Preacher, puni su takvog, populistički usmjerenog bijesa – kao i Pullmanova trilogija o Zlatnom kompasu), „Koma“ nije ni novi doprinos new-age filozofiji koja hoteći svrgnuti jedno božanstvo uspostavlja mnoga druga – „Koma“ je ozbiljna, inteligentna i promišljena kritika ideje Tvorca kao takvoga iznešena na pomalo somnabuličan način.

Možda bi se takvoj pripovjednoj nekoherentnosti i razuzdanoj asocijativnoj strukturi mogla i pronaći kakva zamjerka, no mišljenja sam da kompleksne teme ne treba isuviše pojednostavljivati. Neki se problemi jednostavno ne mogu riješiti zgodnim dosjetkama. Nakon što potroši četiri od svojih šest albuma, „Koma“ prelazi u metafizički registar.

Prva četiri albuma uspostavljaju svijet i likove. Uspostavljaju Addidas kao središnju protagonistikinju, svijet opisuju kao virtualnu nadstvarnost (u podzemlju svijeta, čudovišna bića upravljaju strojevima. Svaki od strojeva povezan je s jednim čovjekom i određuje mu osobine, vještine i životni vijek) i uvode mogućnost slobodnih radikala – pojedinaca čija se sudbina nalazi u njihovim vlastitim rukama.

Kad se Addidasin stroj pokvari, Addidas i dalje nastavlja živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Simbolika je prilično jasna. Premda u velikoj mjeri određena sustavom, djeca su još uvijek u stanju djelovati izvan njime uspostavljenih pravila.

Kako bi se usprotivila hirovitom, autoritarnom božanstvu odgovornom za nastanak sustava, Addidas je primorana izmisliti vlastite narative. Priče koje ne slijede tvorčeva pravila, priče koje svojim likovima dopuštaju da i sami postanu Tvorci. Sukob dva demiurga, od kojih je jedan opsesivan, totalitarno nastrojen entitet, a drugi curica koja iskreno vjeruje u ispravnost morala kakvim ga prikazuju bajke, obilježit će dva posljednja albuma „Kome“. Put u slobodu otvara se u mašti – u ljudskoj sposobnosti stvaranja priča, priča s beskonačnim mogućnostima varijabilnosti.

Otac svojim stvorenjima daje mogućnost izbora, ali je pogrešan izbor kažnjiv. Kazna pak nije pedagoška već je apsolutna, pa je dakle i mogućnost izbora tek privid slobode. Ni jedan sustav ne dopušta ukidanje samoga sebe unutarsustavnim putem.

Za Addidas, ovakvo je stanje stvari apsolutno neprihvatljivo. Sloboda nije vrijedna ukoliko nije apsolutna. Ona doduše nije lišena okvira i pravila, ali okvire i pravila u ovom slučaju stvaraju sami ljudi.

Stvoritelj se nema pravo miješati. Okviri i pravila apsolutne slobode stvaraju se autentičnim pričama – priče ispisuju prihvatljive modele ponašanja za onu zajednicu kojoj pripadaju. Završne scene stripa prikazuju Addidas, tvorca novog svijeta, kako sa smješkom gleda vlastitu kreaciju i tada se zauvijek povlači iz nje.

Teme poput ovih omiljene su Jodorowskom, ali kada ih se isti dohvati potreban je popriličan napor volje kako bi se razlučila filozofska potka od ekstravagantnog kiča. Varijacije ovoga nalazimo i u underground stripovima koji se često izgube u pokušaju da grafičku stilizaciju i samo pripovijedanje zadrže unutar eksperimentalnog okvira undergrounda te pri tom zaborave do kraja razraditi ideju od koje su počeli, zaustavljajući se na dosjetci.

Wazem i Peteers su uspjeli napraviti sjajan spoj tečnog pripovijedanja i dopadljivog crteža, spoj koji putnike namjernike navodi na krivi put. Zagrebete li površinu otkrit ćete da je „Koma“ ambiciozno i pedantno konstruirano djelo koje od stripa posuđuje njegovu jedinstvenu ekspresivnost kako bi se pomoću nje pozabavilo 'ozbiljnijim' stvarima.

Možda „Komi“ i nedostaje malo discipline, možda i ne mari mnogo za logičku uvjerljivost koliko za funkcioniranje simboličke strukture, možda je Addidas mjestimice i preodrasla. Možda. No, ispod tih scenarističkih nezgrapnosti, ispod Wazemovih fiks-ideja leži iskrena vjera u mogućnost ljudskog roda da bude sam svoj spasitelj. Ako mislite da je s humanizmom kao filozofskim konceptom odavno svršeno bacite pogled na „Komu“. Možda promijenite mišljenje.