Slutila sam to i prije, ali sad kad imam sina i kćer kristalno mi je jasno: sve što ima veze s djecom tretira se vrlo neozbiljno.

Čim je namijenjeno najmlađima, ne treba baš biti do kraja razrađeno, a nije problem ni ako je infantilno, čak dapače. Stječe se dojam da je proizvodnja za djecu dječja igra, ali kad tu dječju igru treba prodati, onda se situacija radikalno mijenja: roditeljima i starateljima treba oguliti kožu s leđa, jer nećete valjda štedjeti na djeci? Kazalište za malene moralo bi moći proći s malim sjedalima, sićušnim reflektorima i mini-pozornicom, ali to naravno nije razlog da karte za malu predstavu ne budu barem jednako skupe kao i one za odrasle.

Slična logika minimalnih ulaganja i maksimalne zarade vlada i u svijetu ilustriranih knjiga za najmlađe. Najveći je izbor slikovnica na portalima za mame i bebe, i posvuda se vrte isti svesci. Roditelji tako dobiju dojam da su upoznati s ponudom, jer u koji god beba-shop ili trgovački centar uđu, dočekaju ih isti šareni artikli: uglavnom loše prevedeni ili traljavo sročeni tvrdoukoričeni transkripti popularnih crtića. Slikovnice za prosječnog roditelja tako postaju dio promotivnog paketa aktualne američke ili ruske produkcije: popratni materijal s likom rodno pofriškane Disneyeve princeze ili neodoljivo retro obojenih Maše i Mede.

Problem je i u nakladničkoj arhitekturi: izdavači koji su najviše tržišno orijentirani pokrivaju najveći dio polica i štandova na najviše lokacija, imaju razrađen marketinški plan, vlastitu prodajnu mrežu te pažljivo posloženu logistiku partnera i distributera. Takvi nakladnici tretiraju slikovnicu kao još jedan artikl u svojoj ponudi, i u cijeloj toj razrađenoj mašineriji ne postoji svijest o važnosti teksta, slike i kvalitetne rane literature u odgoju budućih čitatelja i kritičkih razmišljatelja. I to ne bi bilo toliko problematično kad uz bok takvim tržišno orijentiranim pogonima ne bi supostojali oni koji s velikom pomnjom biraju pisce, ilustratore i prevoditelje, paze na svaki detalj, i objavljuju fantastične slikovnice, ali zato ne posvećuju nikakvu pozornost svim aktivnostima koje bi trebale uslijediti po dolasku knjige iz tiskare.

Riječima hrvatske znanstvenice, pjesnikinje i dnevničarke Divne Zečević, izdavači knjigu izdaju: „jedva da je pošalju u knjižaru, a ponekad ni to ne učine.“

Dobro čuvane tajne

Mogla bih vam nabrojati puno izdanih knjiga, ali ovdje ću se fokusirati na izdane slikovnice. Takve sam umjetnički vrijedne ilustrirane tekstove počela otkrivati uglavnom slučajno. I kad god bih naišla na naslov koji me zaintrigirao, nije bilo lako do njega doći. Nema u svim knjižarama. Knjižare se pozatvarale. Nakladnici nemaju webshop. Kod nekih piše da imaju, ali to zapravo nije webshop nego kontakt obrazac pa onda ispadne da je najlakše da po slikovnicu dođete k njima u Ličko Lešće. I kako ja sad mogu znati da se vrijedi zaputiti po taj ne baš jeftini komadić djetinje sreće?

Kad god bih poželjela znati više, nisam imala gdje tražiti. Pretrage po temama, autorima i nacionalnim književnostima također su donosile slabe rezultate, i vrlo brzo sam zaključila da su prikazi takve rane literature zanemaren, gotovo nepostojeći segment, posebno u književnoumjetničkom smislu. Ili su samo dobro čuvane tajne? Kako god, kritika se kao disciplina ne bavi slikovnicama na intelektualan, a pristupačan način, i svakako ne sustavno, kao lijepom književnosti u širem smislu. A to je nepravda prema tom pomno građenom i estetski dorađenom segmentu vizualne i jezične umjetnosti.

Osim hvalevrijedne državne kampanje Čitaj mi i sjajne inicijative udruge Blaberon koja je gotovo gerilski i uz vrlo malu financijsku potporu počela poticati čitanje i kritičko mišljenje u dječjim vrtićima, nema gotovo nikoga da prosječnog roditelja vodi kroz slikovnički svijet. I zato sam ja, iskopavši za svoju djecu i za sebe neka blaga iz škrinje rane dječje književnosti - i zato jer nemam nakladničkih, marketinških ni webshopovskih znanja, počela širiti vijesti jedino kako znam – pisanjem, žanrovski usmjerenim, autobiografski obojenim, da ima smisla u teoriji i ne bude presuhoparno u praksi. I da bude prije svega praktično: da nakon pročitane kritike otprilike znate želite li po tu slikovnicu potegnuti čak do Ličkog Lešća, ili samo do lokalne knjižare. Počela sam recenzirati slikovnice.

Pisanje o napisanome (i nacrtanome)

Dok oplakujemo smrt književne kritike, ozbiljna kritika slikovnica nije se ni rodila. Neki možda kritičkim prikazom smatraju tri rečenice koje je napisao nakladnik na svome webu ili na stražnjoj korici slikovnice pa ih onda svi prepisuju. Kao rezultat te uvriježene copy-paste metode, svi portali, lifestyle žurnali i knjižarsko-knjižničarski kuloari posve jednako opisuju jednu divnu slikovnicu: „Jednoga jesenjeg dana u blizini svoga vrta Lav pronađe ozlijeđenu pticu. I tu počinje priča o jednom prijateljstvu…“ Stvarno? To je jedino što se može reći o višestruko nagrađivanoj, odlično osmišljenoj i izvedenoj, sofisticirano umjetničkoj slikovnici?

Riječima belgijskog ilustratora i autora Klaasa Verplanckea, dječja književnost može se promatrati kao trivijalna zabava, medij za društvenu i vjersku edukaciju, ili oblik umjetnosti – onaj koji, između ostaloga, daje glas i neugodnim i nelagodnim temama, emocijama i mislima. Sva tri očišta legitimna su polazišta za analizu, ali ja potpisujem ovo treće: dobre slikovnice su platforme za estetski užitak i suočavanje sa vanjskim svijetom i unutarnjim životom. Stoga mi je misija bila reći o slikovnicama nešto malo više i obuhvatnije: krenula sam od onoga što poznajem, vođena čitateljskom intuicijom i književnoteorijskim znanjem, više nego čistim emocijama i nerafiniranom impresijom.

Kritike i prikazi slikovnica prvenstveno su važni kao smjerokaz pedagozima, i roditeljima, koji su prvi i osnovni dječji pedagozi. Slikovnice možda jesu kraće od kratkih priča, većina njih jest kraća od romana, ali znači li to da doista imate vremena sjesti i pročitati svaku prije nego je posudite ili kupite za dijete? I koliko god su ozbiljniji prikazi slikovnica važni za publiku, važni su – a možda još i važniji - za domaće stvaraoce, ilustratore i pisce, koji bi kroz žanr kritike mogli steći vrijedne uvide u vlastiti rad iz perspektive educiranog čitatelja.

Neosporno je da se čitanjem dobro strukturiranih i informativnih kritičkih prikaza i sami educiramo. Ja sam puno učila pišući ih – stekla sam uvid u inozemnu produkciju i formirane standarde, i sad mi je puno jasnije kako izgleda dobra slikovnica i na koje sve elemente treba obratiti pozornost. Sve su to ujedno i elementi koje uključujem u pisanje prikaza.

Spoilanje poželjno

Negdje sam pročitala da je na svijetu previše dobrih knjiga da bismo trošili vrijeme na čitanje – a onda i prikazivanje – onih loših. I time se nastojim voditi. Doduše, znalo se događati da se i moja najpozitivnija recenzija s rečenicom konstruktivne kritike shvati uvredljivo, ali ne zamjeram – znam da kročim neutabanim putovima i otvaram nove kanale komunikacije na koje se svi trebamo naviknuti, nakladnici posebno.

Pišući svoj prvi prikaz jedne ozbiljne slikovnice krenula sam s općenitim pitanjem: kakva dobra slikovnica treba biti? Iz moje sad već višegodišnje prakse, dobra slikovnica treba privući roditeljsku, a zadržati dječju pozornost. Važno mi je da se ono što djeci biram sviđa i meni: uvjerljivije i nadahnutije čitam, a kad je priča višeslojna – čak i pri dvijetisućepedesetiosmom čitanju - nije mi dosadno, uvijek nešto otkrijem, i mogu djeci skrenuti pozornost na nešto novo. Kao ono kad u ilustracijama Tomislava Torjanca u Grgi Čvarku prepoznate Sandokana, mamu koja čita Gričku vješticu i milicijskog plavog fiću.

Ne mislim da djeci treba čitati isključivo ono što se poklapa s našim odgojnim principima i poimanjem svijeta, jer sve može biti lekcija i poligon za diskusiju, ali možda nije loše unaprijed znati kako se točno slikovnica razvija i kakav je ishod priče. I mada sam u nekim svojim prikazima odustajala od spoilera, generalno mislim da bi ih kritički prikazi slikovnica trebali imati. U životu je to nemoguće znati, u žanrovima za odrasle je nepoželjno, ali u slikovnicama volim biti informirana kako završava priča: čitat ću je djetetu od početka do kraja i želim biti spremna na tumačenje poruke i pojedinih narativnih rukavaca. Ovdje se prigodno prisjetiti slikovnice Plavo nebo, koju je napisala i ilustrirala Andrea Petrlik Huseinović, i koja je rijedak (i jako potreban) primjer teksta za najmlađu publiku koji riječju i slikom eksplicitno obrađuje temu smrti. Po naslovu to ne možete zaključiti, ni po izoliranim ilustracijama, ali bilo bi korisno unaprijed znati o čemu je prije negoli posegnete za njom – jer ako ne želite s djetetom razgovarati o smrti niti mu objašnjavati gdje se to i kako tužna djevojčica našla sa svojom mamom, onda izostavite Plavo nebo s popisa za čitanje.

Priča (ni)je sve

Moje promišljanje odnosa teksta i ilustracije u književnosti za najmlađe i poimanje važnosti njihova skladnog odnosa počelo je od dvije anegdote. Prva kaže da je Lewis Carroll bez problema izbacio neka poglavlja iz Alise jer je smatrao da ih nije moguće adekvatno ilustrirati. Drugu je u intervjuu ispričala prva prevoditeljica Malog princa na hrvatski, Mia Pervan, koja je samoinicijativno prevela taj tekst na hrvatski i ponudila ga nakladniku, a oni su rekli da im se ne sviđaju Exupéryjevi crteži u toj knjizi pa će zamoliti svoga crtača da napravi ljepše. I mada se čini da dvije anegdote nemaju puno veze jedna s drugom, one su zapravo dva pomalo ekstremna primjera odnosa prema „slikovnom“ dijelu slikovnice.

U drugom je primjeru Exupéryjev originalni crtež vjerojatno izgubio bitku s američkom kič estetikom i disneylandskim šarenilom koji su mnogima sinonim za slikovnicu, pod utjecajem onih prodornijih nakladnika koji znaju ponuditi i prodati svoje šarene artikle. Oni koji dolaze iz takve estetike na prvi će pogled ilustracije Pije Lindenbaum proglasiti psihodeličnim karikaturama, a Shaun Tan će im vjerojatno biti premorbidan za djecu. Mada i sama, ponajviše iz nostalgičnih pobuda, volim prolistati bajke u Disneyevom ruhu, mislim da se u pogledu vizualne opreme svi trebamo bolje informirati, stalno učiti i dizati kriterije. Čitanje s djecom i obraćanje pažnje na ilustracije kroz dječje oči idealna je prilika za to.

Ilustratori su u prezentaciji slikovnica često zaboravljeni ili na margini, kao da su neka popratna sastavnica – što je zapravo veliki paradoks jer slika je toliko dominantniji medij od teksta u slikovničkom žanru. S obzirom na to da kao prevoditeljica imam jednako „popratnu“ ulogu u proizvodnji književnosti, iznimno suosjećam s vizualnim umjetnicima gurnutima na marginu i trudim se što više toga o njima izvući i napisati. A nije uvijek lako, jer dobro se skriju iza svojih crteža.

Preveli i prilagodili

Činjenica da prije posegnem za prevedenim nego za domaćim slikovnicama ima veze s dvije stvari. Prva je ona očigledna: kao prevoditeljicu me takve više zanimaju s praktične strane, i svakom novom prevedenom slikovnicom vidim koliko je sklizak taj teren. Zbog premale svijesti o edukativnoj i umjetničkoj vrijednosti slikovnica, i percipiranja tih knjigica kao trivijalne zabave, često se dogodi da se prijevod povjeri nespremnoj i nekompetentnoj osobi. Jer, vratimo se na posve promašenu logiku malih stvari za male ljude: oskudan broj riječi ili rečenica ne znači da prijevod može riješiti od susjeda mali koji već drugu godinu pohađa školu stranih jezika. Preko telefona.

Čak i kompetentni prevoditelji koji se bave ozbiljnim žanrovima lako se poskliznu na slikovnicama jer je riječ o drukčijem mediju. Slikovnice se ne prevode, već i adaptiraju, i to za posebnu vrstu publike: one najzahtjevnije. Krajnji rezultat treba biti upotrebljiv, posebno u slučaju slikovnica s malo teksta za vrlo malu djecu. Tekst treba biti čitljiv naglas, i jasan kad se pročita. Treba paziti gdje završava jedna ilustracija, a počinje druga, jer isti tekst u različitom slikovnom okruženju ne funkcionira isto. Testirajte to na prevedenim slikovnicama koje čitate kod kuće – djeca nepogrešivo detektiraju nelogičnosti, i po njihovim pitanjima dobro se vidi što je moglo ili moralo biti bolje.

Konstruktivna kritika

Pišem, dakle, uglavnom o prevedenim slikovnicama jer i sama prevodim. Ali nije samo to – podučena stranom literaturom za djecu koja je strukturirana i ima svoje uzuse, vidim mnogo područja na kojima bi se mogla poboljšati naša produkcija. Jer prostora ima puno. Imam dojam su autori domaćih slikovnica uglavnom one (wo)man band, u kojem su jedan multitasker ili multitaskerica zaduženi za sve faze stvaranja i njihovo usklađivanje. Takvo soliranje možda opravdano krene od ideje ograničenih resursa koji isključuju budžete za lektore i korektore, čak i kvalitetno grafičko oblikovanje, ali teško može uroditi zadovoljavajućom kvalitetom.

No mislim da je ključan jedan element kojega slikovnice kod nas uglavnom nemaju – ili ga dobro skrivaju – a to je urednica ili urednik. Dobri urednici vide kad je tekst redundantan i teško čitljiv na glas. Znaju kad ima previše teksta uz ilustracije, i prepoznaju da ilustracije ne surađuju s tekstom, ili ga samo ponavljaju, ne dodajući mu novu dimenziju niti informaciju. Vješto detektiraju rodne stereotipe koji su se ušuljali unutra, a lijepo se može bez njih i nije im tu mjesto.

Na umu mi je uvijek primjer odlične slikovnice Ivane Guljašević Drveni neboder, koja je sjajno ilustrirana, s rijetko dobrim omjerom teksta i slike i s maštovitom i dobro realiziranom pričom. Čitam o raznovrsnim i živopisnim stanovnicima šumskog nebodera i zabavljam se beskrajno, uživam u kolažnim ilustracijama, ali svaki put kad dođem do obitelji Kos u grlu mi nastane knedla, i ne mogu pročitati uvjerljivo i bez ljutnje da tata Kos svaki dan ide na posao, dok mama Kos ostaje doma s djecom. Jer moja djeca, kao i vaša, upijaju i ponavljaju i internaliziraju. To nije neka rodna propaganda niti ideološka tendencija, već nešto na što sama autorica ne gleda kao sporno – ili jednostavno neki klišej za kojim je posegnula jer je poznat i neupadljiv. Urednik ili urednica možda su mogli upozoriti na tu motivsku floskulu, opće mjesto koje treba mijenjati želimo li odgajati drugačije nove generacije, neopterećene patrijarhalnim stereotipima. Možda bi tata Kos mogao raditi ujutro a mama popodne? Samo ideja.

Bez suradnje dobrih autora, ilustratora, prevoditelja, urednika, lektora, korektora nema dobre slikovnice. Dobra slikovnica ima širinu, ne moralizira, treba zadovoljiti i roditelje i djecu; treba imati dovoljno otvoren i dovoljno zatvoren kraj i treba biti povezana s dječjim iskustvom. Ukratko, treba biti dobro osmišljena i realizirana, nacrtana i napisana. Pisanje o tome kako se slikovnice crtaju i pišu, uz eventualne sugestije kako se još mogu crtati i pisati važni su koraci u povećavanju važnosti i vidljivosti te često trivijalizirane literature. Moja ideja dobre slikovnice jest umjetnički vrijedan proizvod vizualno i tekstualno usklađenih elemenata, i ozbiljno pomagalo u odgoju i obrazovanju te emocionalnom sazrijevanju budućih mislećih, kritičnih i svjesnih ljudi.

I zato je važno da autori i čitatelji, a posebno kritičari posvete slikovnicama veću pozornost: jer uloga je kritike da educira i senzibilizira sve sudionike književne komunikacije.