Baš sam prije nekoliko dana vodila dubokoumne razgovore sa svojom dragom prijateljicom na jednoj trendseterskoj terasi trendseterskog kafića gdje se vode uobičajeni razgovori o sasvim uobičajenim stvarima, kao što je modna osviještenost holivudskih zvijezda na crvenom tepihu. Ali bilo je sunčano i sigurna sam da nas nitko nije prisluškivao. 

Razgovor Bogu ugodni vodio se, između ostalog (a možda smo se i dotakle Anđeline koja kalorije nabija telepatski dok Bred jede picu, ne sjećam se), o knjigama kojima se vraćamo. Zašto im se vraćamo? Kada im se vraćamo? 

Ako imamo sreće, kroz život nam prođu mnoge knjige. Uđu na mala ili velika vrata, naprave samo propuh ili ostave tragove uragana; nekih se nećemo sjećati, neke ćemo htjeti redefinirati svaki puta kada redefiniramo sebe. Važno je samo da nema kajanja; svaka knjiga ima svoju vrijednost jer nas nečemu uči, čak i onda kada nas ne uči ničemu – uči nas o knjigama kojima se nećemo vraćati.

Lektire u osnovnoj školi nisam lajkala. Nisam shvaćala opsesiju družbama, junacima nekih ulica, avanturama. Basne nisam voljela jer nisam razumjela zašto nekome treba medvjed, lisica i zec da bi prenio poruku o ljubavi, prijateljstvu i poštenju; bajke su me pogađale samo ako su bile tužne, ali to onda zapravo i nisu bile prave bajke, i kakva je sad to vilinska prašina? Ej, gdje si ti to vidio? Tim knjigama koje obilježe djetinjstvo mnogi se vraćaju, ali ja ne znam put. Vjerojatno zato nisam nikada razvila maštu i nisam postala pisac. No kažu, kad Bog zatvori vrata, negdje uvijek odškrine prozor, pa sam zato postala osjetljiva na najsitnije detalje od kojih je satkana naša realnost. 

No kojim se knjigama vraćam – nekima u stvarnosti, nekima barem u sjećanju? Redoslijed je, zapravo, sasvim slučajan:

5. Branislav Glumac: Živjeti kao čovjek

Mislili mi o njemu ovo ili ono, Glumac je za mene majstor kratke forme, a ove njegove priče pojavile su se kao da su ih prizvala moja pubertetska previranja i novootkriveni egzistencijalizam sleš nihilizam negdje u drugom razredu srednje. Ili da se moderno izrazim: ono kad shvatiš da je cijeli svijet krivo posložen pa naletiš na sljedeće retke: „Miš poče grickati novine: grickao je ljepotice, reklame za deterdžente, strojeve za pranje rublja, televizore i brza sportska kola. Grickao je ljude bez zaposlenja i one sa zaposlenjima. Ministre i predsjednike država. Premijere, u onim zemljama koje nisu imale predsjednike. Generalnog sekretara Ujedinjenih naroda. Ubojice i filistre. Kurve. Kurve srednjih formata i kurve velikog formata; malih kurvi nema. Rat u Vijetnamu; džungla mu je služila kao salata. Jučer je odgricnuo komadić Kine, a na Rtu Dobre Nade se posrao. Sve što mu je palo pod sjekutić grickao je. A pamet, naša ljudska pamet, nije mu nimalo otežavala cirkulaciju u crijevima. Naprotiv. Grickao je. U borbi za opstanak.“ Ono kad shvatiš da su, u nekoj većoj slagalici, civilizacijska dostignuća zaista nebitna i bi ti lakše.  

Ako sam ikada imala potrebu okrenuti se sitnom kriminalu, to se desilo tada, kad sam ozbiljno razmišljala o tome da ukradem knjigu iz knjižnice jer nije bilo šanse naći je negdje drugdje. No nisam, možete provjeriti; uhvatio me strah i znala sam da bi me savjest izgrizla, a da pritom ne bi imala problema s probavom. Umjesto toga knjigu sam fotokopirala. Bilo je to doba kad se nije puno pričalo o autorskim pravima pa me savjest samo gricnula. 

4. Raymond Carver: Hoćeš li molim te ušutjeti, molim te

Nešto prije Glumca, otkrila sam Carvera. Oh, kakvo je to otkriće bilo... Carver mi je u jednom trenutku rekao kako je kratka priča idealna forma da napišeš sve što je potrebno i ni slovo više jer smisao najčešće samuje negdje između riječi i čeka da bude otkriven. True story. Oduševio me svojom jednostavnošću izraza, moći da piše o sasvim običnim stvarima, a priča o onome što je u tome neobično. Psihologija uvijek leži iza onoga što vidimo. Tih dana, kao svaki tinejdžer u hormonalnom disbalansu, posvuda sam ispisivala sljedeći citat: „Svijet je pun pasa. Postoje različiti psi. A s nekim se psima jednostavno ništa ne da učiniti.“ I bila sam si kul; osjećala sam da sam savladala još jednu istinu o svijetu.   

3. Jeanette Winterson: Naranče nisu jedino voće

Ne mogu se sjetiti kada sam prvi put otkrila ovu knjigu; nemam nikakvo epizodičko sjećanje vezano uz nju, nikakve anegdote. No to je priča o slobodnom ljudskom duhu koji je divan jer je takav kakav jest i koji uči da ne postoji racionalna ili bilo koja druga nužnost za modeliranjem prema nekim kalupima, u ovom slučaju jedne prilično „zaguljene“ zajednice definirane ekstremnom religioznošću koja za svoj cilj ima slomiti slobodan duh i istospolnu ljubav. Ovo je tragikomedija – jer je lako istovremeno se smijati i plakati nad ograničenošću uma. Jedna pomalo drugačija priča o odrastanju i samootkrivanju, koja po meni u prvom redu postavlja pitanje što je u životu važnije: naučeni princip ili urođeni osjećaj ljubavi prema čovjeku, osobito obitelji.    

2. Veliki pusti krajolik - antologija norveške kratke priče

Nakon Carvera i Glumca krenula je moja opsesija kratkom pričom i svime onime što ona nudi naspram drugih književnih vrsta. U to vrijeme dogodilo se nešto divno: Naklada MD, danas nažalost nepostojeća, pokrenula je biblioteku antologija svjetskih kratkih priča koje su otvorile zanimljiv put prema reprezentativnim pričama i kulturnim utjecajima različitih zemalja. Iako loš niz nezavidnih okolnosti koje su ovog čovjeka dovele tamo gdje jest, jedno je dobro proizašlo iz toga što je Bekim Sejranović završio u Norveškoj, naučio jezik, pa nam priredio i preveo ovu divnu antologiju neobičnih, kako samo Skandinavci znaju napisati, priča. Ovdje sam otkrila, između ostalih i Frode Gryttena.

Ako bude čitao/-la, apeliram na savjest onoga tko mi nije vratio ovu knjigu – nije lijepo koristiti devijacije tuđeg pamćenja u ovakve svrhe, pogotovo kad je riječ o knjizi koju se više ne može nabaviti. 

1. Frode Grytten: Pjesma košnice

Priče u ovoj konceptualnoj zbirci suvremenog norveškog pisca zajedničko imaju mjesto radnje: Oddu, industrijski gradić na jugu Norveške, ali svakako ta prostorna determinanta, kao što to inače i jest, nosi mnogo dublju poveznicu u životima stanovnika Građevine, stambene zgrade, košnice u kojoj pčelice žive svojim običnim životima tražeći načina da iz te rutine iskorače jer osjećaju da su predodređene za više, bolje. No kako ova knjiga imitira život, a život nije često umoljiv prema marljivim pčelicama, ti iskoraci su gotovo uvijek premali da bi uistinu išta promijenili. No poruka je upravo u tome – možda cilj nije konačna promjena, možda je ipak dovoljno samo postojanje želje koja će pokrenuti stanje svijesti.

Itd., itd... Srećom, i hvala nebesima na tome, samo sam obrisala prašinu s površine. Čini mi se da se ozbiljnije liste nisam niti uhvatila, da još nisam niti izašla iz srednje škole pa tek otkrivam spisateljsku ljepotu Thomasa Manna, imenjaka mu Bernharda, D.H. Lawrenca, Wille Cather, Faulknera, Dos Pasosa, Bellowa ili Vonneguta, a da nisam uopće zaokružila prošlo stoljeće...